DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.


DOBRO NAM DOŠLI !



DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 Ivana Brlić Mažuranić

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Ivana Brlić Mažuranić   Pon Nov 01, 2010 4:22 pm

Kratka biografija i kronologija

1874. - Ogulin, 18. travnja rođena Ivana Mažuranić, kči pravnika i pisca Vladimira Mažuranića i Henriete Mažuranić rođene Bernath

1878. - S roditeljima seli u Karlovac

1883. - Piše dvije pjesmice na francuskom Ma Croatie i Le bonheur

1886. - Prvi pjesnieki pokušaj na hrvatskom jeziku: Zvijezdi moje domovine (u Ogulinu)

1882. - S roditeljima seli u Zagreb

1890. - Umire joj djed, hrvatski ban i književnik Ivan Mažurania (1814.-1990.) koji je imao veliki utjecaj u formiranju njene osobnosti

1892. - Udaje se za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, udajom ulazi u uglednu građansku obitelj Brlić i dolazi živjeti u Brod na Savi u obiteljsku kuau Brlićevih

1893. - Rodila kćer Nadu Brlić (1893.-1964., kasnije udana za dr. Viktora Ružiaa)

1894. - Rodila sina Ivu Brliaa (1894.-1977., oženjen Jelenom Kadesnikov-Šeigoljev, a nakon njene smrti Milicom Gajer)

1895. - Rodila sina Vladimira Brlića (1895.-1896.)

1899. - Rodila kćer Zdenku Brlić (1899.-1984., kasnije udanu za dr. Zvonka Benčevića)

1902. - Rodila sina Nikolu Brlića (1902.-1902.)

1902. - Objavljuje Pripovijetke i pjesme za dječake Valjani i nevaljani (vlastita naklada, Zagreb)

1905. - Objavljuje zbirku pjesama i pripovijedaka za djecu Škola i praznici (Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb)

1912. - Objavljuje knjigu pjesama Slike (Tiskara C. Albrechta, Zagreb)

1913. - Objavljuje prvi hrvatski roman za djecu Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića (Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb)

1916. - Objavljuje bajke Priče iz davnine (Matica Hrvatska, Zagreb)

1916. - Na zahtjev Akademije piše svoju Autobiografiju

1917. - Rođena Nedjeljka Brlia (1917.-1973., kasnije udana za Božidara Mohačeka)

1923. - Objavljuje knjigu crtica Knjiga omladini (vlastita naklada, Zagreb)

1929. - Za međunarodni dan mira održala govor, kasnije objavljen kao esej Mir u duši (Hrvatska revija, Zagreb)

1930. - U Hrvatskoj reviji izlazi Ivanina Autobiografija (napisana 1916.) i pismo sinu Ivanu o postanku Priča iz davnine

1931. - Predložena za Nobelovu nagradu za književnost

1934.-35. - Sređuje te objavljuje znanstvenopovijesne zapise: Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi (Tisak Tipografija D.D., Zagreb

1934. - Objavljuje roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (Knjižara Vasić, Zagreb)

1937. - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti prima ju za (dopisnoga) člana, čime postaje prva žena koja je postala elanica Akademije

1938. - Akademija ju predlaže za Nobelovu nagradu

1938. - Umrla u Zagrebu 21. rujna

1939. - Iz tiska joj izlazi, posthumno, knjiga pripovijetki i pjesama za djecu Srce od licitara (Zagreb)

1970. - Zbornik radova o Ivani Brlia-Mažurania (Uredili Dubravko Jeleia, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić), objavila Mladost, Zagreb

1971. - Kćer Nedjeljka (Neda) Brlić pokreae manifestaciju U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić

1971. - Na središnjem brodskom trgu postavljeno poprsje Ivane Brlia-Mažurania (rad akademskog kipara Vanje Radauša)

1971. - Školska knjiga utemeljuje nagradu Ivana Brlia-Mažuranić za neobjavljeni književni tekst (roman, zbirku pjesama, zbirku pripovijedaka) napisan na hrvatskome jeziku i namijenjen djeci i mladeži do 14 godina

1991. - Grad Slavonski Brod obnavlja manifestaciju U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić, koja se kao Tjedan dječjih svečanosti do 1994. održava pod pokroviteljstvom UNICEF-a, učenici brodskih škola slikaju desetmetarsko "Platno mira"

1993. - Pod pokroviteljstvom UNICEF-a u vrijeme "Svijeta bajki" održavaju se i Susreti djece hrvatskih gradova stradalih u ratu

2003. - Poprsje Ivane Brlić Mažuranić uklonjeno sa gradskog trga koji nosi njeno ime.

2004. - U Slavonskom Brodu na Trgu S. Miletića postavljen spomenik Ivane Brlia-Mažuranić (rad akademske kiparice Marije Ujevića)
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Pon Nov 01, 2010 4:23 pm

Ivana Brlić Mažuranić je rođena 18. travnja 1874. u Ogulinu, gdje joj je otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića, bio tada na dužnosti državnog odvjetnika. Ivanina majka, Henrietta rod. Bernath, potjecala je iz imućne Varaždinske obitelji. Osobitom snagom na Ivanu je djelovao djed Ivan Mažuranić o čemu svjedoći i dr. Ivo Brlić, sin Ivane Brlić Mažuranić: rijetko su kada osobni pečat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva tako istovjetna karaktera kao što su to djed Ivan Mažuranić i unuka mu Ivana Mažuranić. I kada je kao petnaestogodišnja djevojcica poljubila ruku umrloga djeda, jasno je spoznala da se onaj i vanjštinom i svojom unutrašnjom izgrađenošću impozantni lik djeda tako usjekao u njezinu žensku i pjesničku dušu, da je ta njezina duša postala istovjetna djedovom duhu na sav njezin život.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Pon Nov 01, 2010 4:24 pm

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ:
ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA


Mjesto radnje:
Selo, okolica i jedan veliki grad

Vrijeme radnje:
Prije mnogo godina

Glavni lik:
Šegrt Hlapić

Sporedni likovi:
Gita, majstor Mrkonja, majstorica, pas Bundaš, Marko, kamenari,
crni čovjek, Rđavi Grga, težaci, Miško, pastiri, prosjakinja Janja,
prodavač košara.

Najvažniji događaji s putovanja:
1. dan putovanja:
- Šegrt Hlapć pomogao je starom mjekaru raznositi mlijeko
- Dostigao ga je pas Bundaš
- Pomogao je malom Marku pronaći guske

2. dan putovanja:
- Susret sa kamenarima (Hlapić ima jake čizme, čvrste šake i pametnu
glavu)
- Susret sa crnim čovjekom i spavanje ispod mosta

3. dan putovanja:
- Hlapić je ostao bez svojih čizmica
- Susret sa Gitom
- Hlapić je pomogao seljanima u sjenokoši, a Gita je izvela predstavu za
umorne sjenokoše

4. dan putovanja:
- Požar u selu u kući Rđavog Grge
- Hlapić je pronašao svoje čizme i sve ukradene stvari
- Grgina majka daje Hlapiću rubac sa srebrnim novcem za svojega Grgu
- Gita je pokazala Hlapiću brazgotinu na prstu nalik na križ

5. dan putovanja:
- Susret sa pastirom Miškom, pečenje kukuruza i krumpira na vatri
- Crni čovjek i Grga padaju sa kolima blizu Hlapića
- Hlapić Grgi daje rubac sa srebrnim novcem od majke
- Hlapić i Gita spavaju kod Miška
6. dan putovanja:
- Hlapić popravlja opanke Miškovoj braći i prosjakinji Janji
- Dolazak u veliki grad na sajam
- Gita prodaje siromahove košare
- Pomažu vlasniku vrtuljka
- Ostali su spavati na sajmu pod vedrim nebom

7. noć putovanja:
- Noć najvećih čuda za Hlapića
- Gita prepoznaje svog konja Sokola
- Saznaju za strašnu namjeru crnog čovjeka i odluče pomoći
- Putuju po noći do Markove kuće, pomaže im siromah sa sajma
- Sreću se sa majstorom Mrkonjom i vesele se susretu
- Odlaze do Markove kuće da ispričaju namjere crnog čovjeka
- Doznaju da je crni čovjek nastradao

8. Završetak:
- Hlapić, majstor Mrkonja, Gita i Bundaš vratili se sretno kući
- Saznajemo da je Gita Marica (kćer od majstora i majstorice)
- Hlapić je naslijedio magarca i kola

Odnos majstora prema Hlapiću:
Majstor je u početku bio vrlo strog prema Hlapiću, tjerao ga je da puno radi, bio je vrlo nepošten prema njemu i okrivljavao ga za stvari koje Hlapić nije uradio. Kasnije se mastor promijenio i zavolio Hlapića kao svojeg sina.

Odnos majstorice prema Hlapiću:
Majstorica je uvijek pomagala Hlapiću i veoma ga je voljela.

Koji su likovi u knjizi postali dobri:
Majstor Mrkonja
Kad su ga zlikovci zarobili u dubokoj šumi dva dana i dvije noći
razmišljao je o svom životu i shvatio da je krivo postupao sa Hlapićem.

Rđavi Grga
Kad mu je Hlapić dao rubac sa srebrnim novcem Grga je shvatio da
mora otići od crnog čovjeka i promijeniti se.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Pon Nov 01, 2010 4:27 pm


Srce od licitara
(Srce od licitara, Pripovijetke i pjesme za mladež, Zagreb, 1939.)

Gusti se dim dizao iz hrpa ugljena. Ugljenari sjedili uokolo, garavi kao arapi, a Dorica se igrala nedaleko pletući kite od visoke šumske trave kojom je obrasla čistina. Poveo je otac jutros kad je pošao u šumu da pali ugljen.

Kad su u podne ugljenari pustili posao te pojeli svoj kruh, legli su podalje u travu i igrali se s Doricom, koja je trčala od jednoga do drugoga, draškala jednoga škakljajući ga oštrom travom po vratu, a umiljavala se drugomu kad je htjela što dobiti.

- Ujo, kad ćeš mi opet donijeti srce od licitara? - pitala je mazno jednoga od njih, koji je već legao nauznak, pokrio lice šeširom da mu sunce ne smeta i počeo drijemati.

- U nedjelju, kad pođem u grad - odvrati joj pospano ujo.

- Nedjelja je uvijek tako daleko! A bi li ja sama mogla ići u grad? A kud se ide u grad? Je li daleko? Bi li mogla tamo doći? - pitala je na dušak Dorica.

- Možeš, možeš! - odvrati pola u šali, a pola pospano ugljenar, samo da se riješi male brbljavice. - Evo, idi samo s potokom, on ide ravno u grad. Tamo te licitar čeka sa srcem, velikim ko vrata! - i podmetnuvši ruke pod glavu zaspi.

Tko bi mislio da će se Dorica i zbilja uputiti u grad? Taj mali cvrčak koji je jedva progledao u taj svijet!

Kad su umorni ugljenari pozaspali, uputi se Dorica do nedalekoga potoka, provere se kroz gustu šikaru, koja je diljem uz potok rasla. Poderala je pritom malo svoju crvenu suknjicu, a to joj je bilo veoma žao. Ona je vrlo voljela tu suknjicu, jer je bila crvena i tako nabrana da je u njoj Dorica izgledala mnogo šira negoli je bila visoka. Ali Dorica je bila uvijek tako vesela da je samo njoj tako crvena i tako kratka suknjica pristajala. Na to je zagazila brzim nožicama u potok i razveselila se.

"Lako li ću doći u grad po toj lijepoj čistoj vodi i po mekanom pijesku", nasmije se ona. "A gle, i ova ptičica ide u grad! A ima crveni prslučić, a ja imam crvenu suknjicu!" razveseli se.

Zaista je pred njom skakutala mala, mala ptičica, koja je bila crvena perja na prsima. Skakutala je po potoku s kamena na kamen, okretala veselo malom glavicom i gledala postrance Doricu kao da joj namiguje. A bila je ptičica tako nakostrušena, tako mala a široka da je bilo očito da je ona među ptičicama isto tako mala bebica kao Dorica među ljudima.

Tako su one išle potokom čas ptičica za Doricom, čas Dorica za ptičicom. Dorica se smijala kako se ptičici izmiču tanke nožice po glatkom kamenu, a ptičica je u čudu gledala kako Dorica vadi zlaćani pijesak iz potoka i kako šara nožicama po njemu.

Dakako da su na taj način polako napredovale. Potok je tu dosta blizu izlazio iz šume, ali su one dugo trebale dok su došle do toga mjesta. A kad je pred njima nestalo drveća, kad je uz potok prestala šikara, kad je prestala šuma, a otvorila im se pred očima velika, velika ravnica, nedogledne livade bez jedne sjenke šumskoga hlada, ostanu zapanjene obje - i ptičica i Dorica.

Stajale su u potoku, ptičica na kamenu, a Dorica u pijesku; stajale su na onom mjestu, gdje im je pred očima prvi put pukla ta daleka ravnica; stajale su i pogledale se. A onda ptičica naheri dva-tri puta glavicu, zirne u šumu, zirne na ravnicu, pa na Doricu i - poskokne potokom natrag u šumu. I Dorica pogleda, promisli i - okrene za ptičicom natrag u šumu.

"Neka me čeka licitar sa srcem velikim ko vrata! Ja sam premala za to veliko polje. Ne idem u grad!" pomisli malo ljutito Dorica.

No razvedri se odmah kad vidje kako se veselo ptičica vraća. Opet su se sad vraćale u igri u šumu. Oko njih bilo je sve živo. Šuštilo i lomilo i pucketalo u šikari sad ovdje, sad ondje. Evo tamo zmija mune preko vode, a ondje se opet vere kroz grmlje kosmati rep lisice. "Kako to da lija ne podere svoj rep u šikari, Bože moj?" u čudu mislila Dorica i pokrivala ručicom zaderano mjesto na svojoj crvenoj suknjici.

Ptičica i Dorica nisu se ni sad žurile. Igrale se i s vodom i tankim šibama i pijeskom i cvijećem. Ali čini se da kod ptičica nisu bebice takve pospanke kao kod ljudi. Ptičica je još podjedno bila žustra i bodra i neumorno okretala svoju glavičicu s crnim, živim očicama, ali Doričine očice bile su već jako, jako sanene u toj ljetnoj zapari koja se ljeti i u šumu uvuče.

Tu je pod šikarom bilo uz potok lijepo hladovito mjestance, nad koje su se gipke šibe nadvile kao krov, i tu Dorica malo sjedne, a malo - samo malo - legne, a onda, malo - samo malo - sklopi očice. I čim su se Dorici vjeđe počele spuštati, poče sanjati. Učini joj se da je ptičica sve mudrije i mudrije gleda i začuđeno klima glavicom, te napokon procvrkuta tankim ljudskim glasićem:

- Ne bojiš li se ti, Dorice, ovdje spavati?

- Ne bojim se, jer sam mala i dobra - odvrati pouzdano Dorica; ali začudo, Dorica je sad u snu dakako počela cvrkutati kao i ptičica: "Reci mi, molim te - upita odmah ptičicu - znaš li ti kako je lijepo i slatko srce od licitara?

- Ne znam - odcvrkuta ptičica - ja znam samo to da mama kaže da joj se "srce" steže od straha kad jastreb nad šumom kruži. Ali to nije srce od licitara, to je mamino srce! Nego, znaš li da nama jastreb ništa ne može? - brbljala je cvrkutava ptičica. - Naše je gnijezdo na visoku hrastu, koji ima široko, široko lišće. Mama čisti hrast od crvića i gusjenica koje ga muče, a hrast spusti iz zahvalnosti, kadgod bi za kružio jastreb nad šumom, svoj široki list nad naše malo gnijezdo i sasvim ga pokrije, tako da ga jastreb ne može opaziti.

- A tko zaklanja crviće da ih tvoja mama ne opazi? - pitala je Dorica.

- Ne znam, ali mora da i oni imaju zaklon, jer je katkad mama u brizi čim da nas nahrani kad ih ne može da nađe. Meni je žao jadnih crvića, ali mama kaže da ih neću žaliti kad budem i ja morala hraniti svoje mlade.

- A tko zaklanja jastreba kad lovac na njega puca? - pitala je dalje Dorica, koja je htjela uvijek sve znati.

- I to ne znam! A što me toliko pitaš? Vidiš da je moja glavica ipak još mnogo manja od tvoje. Dakako da ti onda možeš više pitati, negoli ja odgovarati - rascvrkuta nestrpljivo ptičica i okrene zlovoljno Dorici svoj tanki repić i potrese njime.

Uto opazi Dorica kako pliva k njima mala, mala kao srebro sjajna zmijica.

- Zmija! zmija! Bježi ptičice! - vrisne Dorica.

- Aj ne! To je mala, mlada zmijica. Nju je njezina mama nahranila. Ovo je dobra mala zmijica, sita je i ne hvata ptičice; ona bi se rado igrala s nama - reče veselo ptičica.

Zmijica zbilja dođe, pa se igrala s ptičicom, a Dorica je u čudu to gledala. Uto vidi, kako iz šikare ide bucmasta, mala, rutava lisica.

- Lisica, lisica! Bježite! - vikne opet Dorica.

- Nemojte, nemojte bježati - zalaje sitnim glasićem lija. - Rado bih se igrala. Danas sam prvi put izišla iz rupe. Hajde da se poigramo dok mi mama ručak donese.

Sad da ste vidjeli igre! Bebica Dora, ptičja bebica, zmijska bebica i lisičja bebica igrale se, šalile, prebacivale po bistrom hladnom potoku, ko da nikad nije bilo kavge među njihovim roditeljima. Zmija se ovila lisici oko vrata, ptičica joj sjela među šiljaste uši i kljuckala je po njuški, a lisicu je to škakljilo pa ih je obje povalila u plitki potočić. Zatim je otresala svoje vlažno, rutavo krzno, a ptičica dotle lepršala nad njima. Dorica se pak smijala, te smijala.

I baš se Dorica dosjeti da pita zna li koje od njih kako je lijepo i slatko srce od licitara, kad se najednom smrači oko njih.

Ležalo je kao olovo nad njima i oko njih; sunce potamni, čula se neka strašna buka i grozan šum, a okolo njih poče padati teško veliko kamenje kao ono što je u potoku ležalo. Svaki pojedini kamen mogao je ubiti svaku od bebica, koje su se tu igrale. Ali u isti čas kad je kamenje počelo padati, spusti se nad svaku od njih po jedno srdašce.

Bila su to malena srdašca. Jedno kao jabuka, jedno kao orah, jedno kao lješnjak, a jedno kao jagoda veliko (a nijedno "kao vrata" - ko srce od licitara!).

Ta su srdašca bila zlatne boje, a od njih su izlazili kao od sunca zlatni traci, i kako su daleko dopirali ti traci, tako daleko nije kamenje padalo. Kamenje je padalo samo na mala zlatna srdašca, ali ona su ga odbijala i nije ni najmanji kamečak pao na bebice, nad kojima su lebdjela srca.

Bebice su samo znatiželjno gledale kako pada kamenje; slušale su, kako lijepo pucketaju grane koje su se lomile, a nijedno od njih nije ni pomislilo da bi koji kamen i njih mogao pogoditi i da bi to boljelo.

- To je ono srce od licitara! - klikne Dorica pružajući ručice k zlatnom srdašcu, koje je veliko kao jabuka, a odbijalo nad njom kamenje, veliko kao nakovanj.

- Nije, ne! - zacvrči ptičica dignuvši oči do srdašca nad sobom, a to je bilo maleno kao jagoda, a čarobno kao i ono nad Doricom. - Nije to srce od licitara, to je srce moje mame!

U njenoj je maloj glavici bilo valjda upravo dosta pameti da prepozna, gdjegod bilo, pa i u Doričinu snu, srce svoje mame!

- I moje mame! I moje mame! - kliknu mala zmijica, pa onda i mala lisica gledajući na srca koja su ih zaklanjala.

- A onda je i to srce moje mame - ispravi Dorica i opet pruži ručice da dohvati zlatne trake. Osjeti u taj čas kako je nešto diže visoko, visoko i - uto se probudi.

Sad je vidjela da ju je majka podigla i da se žuri s njom kući jer je počela krupna kiša padati, a majka ju je našla gdje spava uz potok. Grmljavina je tutnjila nad mračnom šumom, a Dorici je sad bilo drago što nije pošla preko velikoga polja u grad po srce od licitara. Ma bilo ono i zbilja veliko kao vrata, ne bi je sad tako lijepo zaštitilo od oluje - kao mamino naručje!

Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Sub Jul 13, 2013 12:49 am

Ribar Palunko i njegova žena
I.
Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio je on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu, jer se za mreže u onome kraju još nije znalo. A što možeš da uhvatiš na udicu!
- "Kakav li je ovo bijedni život?" - govorio Palunko sam sebi, - "što danas uhvatiš, to večeras pojedeš - i nikakove radosti nema za mene na ovome svijetu."
Bijaše pak dočuo Palunko, da imade po svijetu bogatih župana i gavana silnika, što žive u slasti i lasti, u zlatu i raskoši. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednom takvo bogatstvo vidio i u njem proživio. Zato se zarekne, da će tri dana sjediti u svom čunu na morskoj pučini, a riba hvatati neće, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.
Tako Palunko sjedi tri dana i tri noći u svom čunu na morskoj pučini - tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan istom počelo svitati, al se iz mora izdigne srebrn čun, na njemu zlatna vesla, a u čunu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka.
- "Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim?" - progovori Zora-djevojka.
"Pomozi mi iz ove bijede i pustoga života. Evo po vas dan se probijam uz ovaj pusti kraj. Što danas nahvatam, to večeras pojedem, te za mene nikakove radosti nema na ovome svijetu", - reče Palunko.
- "Idi kući, naći ćeš, što ti treba", - reče njemu Zora-djevojka. Kako rekla, tako propala sa srebrnim čunom u more.
Požurio Palunko na obalu pak do svoje kuće. Kad on do kuće, ali pred njega izađe sirota djevojka, sva umorna od daleka hoda onamo iz zagorja. Reče djevojka: "Eno mi mati umrla, nikoga na svijetu nemam, uzmi me za ženu, Palunko."
Ne zna sada Palunko, što da uradi. "Je li ovo, bolan, sreća, što mi je šalje Zora-djevica?" Vidi Palunko, da je ono bijedna sirotinja kao i on, al opet se boji, da ne bi krivo učinio i svoju sreću proigrao. Zato pristane i uze ovu sirotu za ženu. A ona, kako bila umorna, leže i spavaše do drugoga dana.
Jedva Palunko dočekao drugoga dana, da vidi, kakova će ono sreća da nastane. Al drugoga dana nije ništa bilo, nego kad Palunko uze udice, da ide u ribu, žena ode u planinu, da bere lobodu. Vratio se uvečer Palunko, vratila se žena, te uz ribu i nešto lobode večerali. "E, ako li je ovo sva sreća, onda sam i bez toga mogao biti", pomisli Palunko.
Kad prošla večera, sjela žena uz Palunka, da mu krati vrijeme, da mu priča priče. Priča ona o gavanima i carskim dvorima, o zmajevima što blaga čuvaju i o kraljevni što u vrtu biser sije a alem žanje. Sluša Palunko, sve mu srce od radosti poigrava. Zaboravio Palunko bijedu svoju - tri bi godine ovako slušao gdje mu priča. Al se još više obradovao Palunko, kad se domislio: "Ovo je žena vilinska, pokazat će mi put do blaga zmajeva ili do vrta kraljevne. Treba samo da se strpim, da je ne ojadim."
Čeka Palunko - dan za danom prolazio, prošla godina, prošle dvije. Već im se i sinak rodio - nazvali ga Vlatkom malim. Al ono u stvari jednako ostalo: Palunko ribu hvata, a žena obdan po planini za lobodom prebija, uvečer večeru vari, a za večerom dijete nuna i Palunku priče priča. Sve ljepše ona priča, a sve teže čeka Palunko, dok mu jedne večeri ne dogrdjelo, te kad se žena raspripovijedala o golemom bogatstvu i raskoši Kralja Morskoga, skoči gnjevan Palunko, ščepa ženu za ruku i reče:
- "Sada više oklijevanja nema, nego ti mene sutra na uranku vodi do dvorova Morskoga Kralja."
Uplašila se žena, gdje je Palunko onako skočio. Reče ona njemu, da ne zna, gdje su dvorovi Morskoga Kralja, ali Palunko jarostan izbije ženu i zaprijeti joj, da će je ubiti, ne oda li mu tajnu vilinsku.
Sad spozna sirota žena, da ju je Palunko držao za vilu te se rasplače i reče:
- "Nisam ja, bolan, vila, nego sam sirota žena, koja čarolija ne znam. A što tebi pričam, to mi srce kazuje, da te razonodim."
Još se više na ovo razjario Palunko, gdje se tako varao za dvije duge godine, te gnjevan zapovjedi ženi, da sutra prije zore pođe sa djetetom morskim žalom na desnu stranu, a Palunko će poći na lijevu - i da se ne vraćaju, dok ne nađu puta do Morskoga Kralja.
Kad u zoru, al plače žena i moli se Palunku, da se ne rastaju. - "Tko zna, gdje će koje od nas nastradati na ovom kamenitom žalu", - govorila ona. Al Palunko opet nasrnuo na nju, te ona onda uze dijete i ode plačući, kuda joj muž zapovjedio. Palunko pak ode na drugu stranu.
Išla tako žena sa djetetom, malim Vlatkom, išla za sedmicu, išla za dvije. Nigdje ne nalazila puta do Morskoga Kralja. Umorila se već jadnica kruto te jednoga dana zaspala na kamenu uz more. Kad se probudi, ali nestalo čeda, nejakoga Vlatka.
Koliko se uprepastila, ukočile joj se suze na srcu, a od velike joj se žalosti prekinula riječ, te ona onijemjela.
Vratila se sirota njemica uz obalu morsku i stigla kući. Sutradan došao i Palunko. Ne našao puta do Morskoga Kralja, vratio se jarostan i bijesan.
Kad on u kuću, al nema čeda Vlatka, a žena nijema. Ne može da mu kaže, što se slučilo, nego sva propada od tuge.
Tako od onog dana u njih bilo. Žena niti plače, niti kuka, nego nijema po kući radi i Palunka dvori, a kuća tiha i pusta kao grob. Za neko vrijeme podnosi Palunko ovu žalost, al onda mu sasvim dojadilo: gdje se bijaše najbolje ponadao raskoši Kralja Morskoga, tu mu došla ova bijeda i nevolja.
Riješi se, ele, Palunko, te se jednog jutra opet poveze na more. Na moru tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan, pred njega iziđe Zora-djevojka.
Priča njoj Palunko, što se slučilo i potuži se:
- "Gori je ovo jad negoli prije bijaše. Nestalo djeteta, žena nijema, kuća pusta. Da svisnem od jada!"
- "Što si zaželio? Još ću ti jednom pomoći."
Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako sebi bijaše upiljio u glavu, da se nagleda i naužije bogatstva Kralja Morskoga, tako i ne zatraži, da mu se čedo vrati, niti da mu žena progovori, nego se moli Zori-djevojci:
- "Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokaži put do Morskoga Kralja."
I opet ništa ne reče Zora-djevojka, nego lijepo uputi Palunka:
- "Kad o mladom mjesecu stane dan svitati, ti sjedni u čun, čekaj vjetra i otiđi vjetrom prema istoku. Odnijet će te vjetar do ostrva do Bujana, do kamena do Alatira. Tamo ću te dočekati i put ću ti do Morskoga Kralja pokazati."
Ode Palunko radostan kući.
Kad bilo o mladome mjesecu, al on ništa ženi ne govori nego rano zorom u čun sjeda, vjetra čeka i ode vjetrom prema istoku.
Nosi vjetar čun i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvo kao zelen vrt. U njemu bujna trava i tratina, u njemu loza vinova, u njemu mandula rascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorući kamen Alatir. Pol kamena ostrvom žari, pola pod ostrvom u more svijetli. - Tuj na ostrvu na Bujanu, na kamenu na Alatiru, sjedi Zora-djevojka.
Lijepo Zora-djevojka Palunka dočekala, lijepo ga uputila. Pokazala mu, gdje do ostrva na moru pliva kolo mlinsko, a oko kola Morske Djevice igre igraju. Još ga lijepo naučila, kako će se kolu namoliti, da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski.
Još mu reče Zora-djevojka:
- "Velikoga ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, al znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su ti strahovite straže postavljene. Jedna valove diže, druga vjetar vije, a treća munje križa."
A Palunko radostan u čun sjeda i poveze se do kola mlinskoga, misleći u sebi:
- "Ne znaš, Zoro-djevice, što je bijeda na ovome svijetu. Neću se lje zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju!"
On do kola mlinskoga, a oko kola Morske Djevice pustopašne igre igraju. U val rone, po moru se gone, kose im se po valu rasteple, srebrne im peraje trepere, a rumena im se usta smiju. I po kolu sjedaju i oko kola more zapjenjuju.
Doplovi čun do kola mlinskoga, a Palunko, kako ga Zora-djevica učila, tako učinio: dignuo veslo nad more, kako ga ne bi morski jazi progutali, te ovako mlinskom kolu progovorio:
- "Kolovrta navrta, ili do jaza mrtvoga, ili do Kralja Morskoga."
Kad Palunko ovo izrekao, šiknuše Morske Djevice kao srebrne ribice, okupiše se oko kola, uhvatiše se bijelim rukama za žbice te zavrtješe kolo - zavrtješe ga hitro, vrtoglavo.
Učini se vir u moru, učini se vir strahovit, vir dubok, utegnu vir Palunka, zakruži Palunkom kao tananom šibicom i spušta ga do silnih dvorova Kralja Morskoga.
Još Palunku u ušima šum morski i pustopašni smijeh Morskih Djevica, ali već se on našao na krasnome pijesku, na sitnome pijesku od suhog zlata.
Oglednu se Palunko i kliknu: "E, čuda mi divnoga, čitava poljana od zlatnog pijeska!"
Ono samo misli Palunko, da je poljana, kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Alatira plavi svjetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.
A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo u zlatnome pijesku uživa i počiva Kralj Morski. Pružio se u zlaćani pijesak, samo volujsku glavu podigao - ukraj njega ploča od koralja, iza njega živica od zlata.
Što ono tanke sviralice brzo i tanano svire, a sitni praporci strelovito biju, što se ono sja i raskoši blista - ovoliko sreće i blaženstva ne bijaše Palunko mislio, da gdjegod ima u svijetu!
Pomahnitao Palunko od puste radosti, učini mu se kao da se vinca nakitio, zaigralo mu srce, pljesnuo u dlanove, potrkao po zlatnom pijesku ko hitronogo dijete, prebacio se po dva, po tri puta, kao ludi derančić.
Vrlo se ovo svidje Morskom Kralju. U Morskoga Kralja teške noge preteške, a još teža glava volujska. Nasmija se grohotom Morski Kralj, te kako u zlatnome pijesku počiva, tako oko njega pijesak prši od smijeha.
- "Baš si momče lakonogo", - reče Morski Kralj i skine vrhu sebe granu bisera te Palunka dariva. Zapovjedi zatim Morski Kralj, te iznijele vile pomorkinje na zlatnim pladnjima jela biranoga i pića medenoga. Blaguje Palunko uz Morskoga Kralja na ploči od koralja, ele, u časti najvećoj.
Kad Palunko odručao, pita njega Kralj Morski:
- "Jesi li još čega zaželio, momče?"
A što znade da zaželi bijedna sirotinja, koja još nikada dobru nije privirila? Nego kako Palunko bio gladan od daleka puta, to se on slabo najeo jela biranijeh i pića medenoga, pa zato reče Morskome Kralju:
- "Baš kad me pitaš, Kralju Morski, zaželio sam, da mi je dobar pladanj varene lobode."
Začudio se ovome Kralj Morski, al se onda dosjetio te se nasmijao i Palunku govorio:
- "E, brate moj, draga je u nas loboda, draža nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko do nje. Al kad si baš zaželio, poslat ću vilu prekomorku, donijet će ti iz kraja lobode. Al ti se meni još tri puta prebaci."
Kako je Palunko radostan, ništa ovo nije njemu teško. Skače on na noge lagane, a ono se brzo prikupiše i pomorkinje i sitna čeljad u dvoranu, da ovo čudo vide.
Zaleti se Palunko po zlatnome pijesku, prebaci se vješto jedan, pa dva, pa tri puta kao vjeverica, a Morski Kralj i sva čeljad grohotom se nasmijali toj vještini.
Al se najslađe nasmijalo neko dijete nejačko, a bio to kralj mali, što ga od igre i obijesti sebi pomorkinje zakraljile. Sjedi mladi kralj u zlatnoj kolijevci, u svilenoj košuljici. Po kolijevci biserni praporci, a djetetu u ruci zlatna jabuka.
Kad se Palunko prebacio, a mali se kralj onako slatko nasmijao, oglednu se Palunko na njega. Poglednu maloga kralja - prenerazi se Palunko: ono je sinak njegov nejaki, Vlatko mali.
Ele, prisjelo ovo Palunku odmah. Ne bi ni sam mogao pomisliti, da bi mu ovako brzo prisjelo.
Smrknu se Palunko onim časom - razjadio se, te kad se malo razabrao, pomisli:
- "Gle ga, derančića, kuda se djenuo, da kraljuje u igri i obijesti, a mati mu kod kuće od tuge onijemjela."
Kivan je Palunko, ne može da gleda ni sebe ni sina u ovim dvorima; al ne smjede ništa da reče, kako ga ne bi od djeteta rastavili. Zato se on učini slugom svoga sina, Vlatka maloga, misleći: "Ostat ću kadgod na samu s djetetom, spomenut ću dijete na oca i majku, uteći ću s njime, odnijet ću prkonjicu sina, vratiti se s njime k materi."
Tako mislio Palunko te jednog dana dočekao, ostao nasamu s djetetom te malome kralju prišapnuo: "Hajde, sinko, sa ocem da uteknemo."
Al Vlatko bijaše čedo sasvim nejačko, te kako je dugo pod morem boravio, tako oca već i zaboravio. Nasmija se on, nasmija se mali kralj, misli on: šali se Palunko - te Palunka nožicom gurnuo:
- "Nisi ti otac moj, ti si luda, što se pred Morskim Kraljem prebacuje."
Ujede ovo za srce Palunka, od srdžbe bi svisnuo. Ode on tako i rasplače se od gorkoga jeda. Okupila se oko njega čeljad Kralja Morskoga, te ovako jedan drugomu govorio:
- "E, ovo mora da je veliki velmoža na zemlji bio kad u ovolikoj raskoši plače."
- "Duše mi, bio sam isti kao i Kralj Morski. Imao sam dijete, što mi se u bradu penjalo, ženu, što mi čuda kazivala - a lobode, brate, koliko hoćeš, ne trebaš se ni pred kim prebacivati!" - govori ojađen Palunko.
Čudi se čeljad ovolikomu gospodstvu te puštaju Palunka, da tuguje za svojom srećom. A Palunko osta slugom u maloga kralja. Ugađa sinku svakojako, misli: pregovorit ću ga kakogod, da sa mnom utekne. A mali kralj svakim danom objesniji i pustopašniji, te što više dani protječu, to dijete za veću ludu Palunka držaše.
II.
Dok ovo tako bijaše, dotle žena Palunkova u kući samovala i tugovala. Prve večeri na ognjištu oganj podržavala i večeru varila, a kad Palunka nije dočekala, onda oganj zapustila i više ga nije palila.
Sjedi sirota njemica na pragu, niti radi, niti sprema, niti plače, niti kuka, nego se ubija jadom i čemerom. Niti može da u koga upita savjeta, kad je nijema, niti može morem poći za Palunkom, kad je od tuge preklonula.
Kud će, dakle, jadna, nego jednog dana ode u daleko zagorje, gdje joj je majka ležala sahranjena. Tako ona nad grobom materinim stala, a pred nju iziđe lijepa košuta.
Progovori košuta nijemim jezikom:
- Nemoj da sjediš i da se ubijaš, kćeri moja, jer bi ti srce puklo, a kuća bi ti se raspala. Nego ti svake večeri Palunku večeru spremaj, a iza večere tanku kudjelju razrešuj. Ne dođe li Palunko, a ti u zoru uzmi njegovu večeru i mekanu kudjelju i još ponesi tanke dvojnice, pa dođi u krš. Tamo u dvojnice sviraj, zmije i zmijići će večeru izjesti, a galebovi kudjeljom gnijezda oblagati."
Dobro kćerka sve razumjela, što joj mati govorila, i tako učinila. Svake večeri večeru sprema, iza večere kudjelju razrešuje. Ne vraća se Palunko, uzima žena u ranu zoru dvojnice, iznosi u krš večeru i kudjelju. Kako ona u dvojnice svira, tanano u desnu sviralu svira, tako izlaze iz krša zmije i zmijići. Večeru blaguju, ženi nijemim jezikom zahvaljuju. A kad u lijevu sviralu prebira, dolijeću galebovi i galebići, kudjelju u gnijezda raznose, a ženi zahvaljuju.
Ovako žena radila svakim danom - i već se mjesec tri puta povratio, a Palunka svejednako nema.
Opet teška tuga obrva jadnu njemicu, te ona ode opet na grob materin.
Išeće pred nju košuta, a žena joj nijemim jezikom govorila:
- "Evo, majko, sve sam tako uradila, al Palunka nikada! Meni dojadilo čekanje. Il da skočim u more, il da se razbijem o stijenu?"
- "Kćeri moja", - reče košuta, - "nemoj da budeš nevjera. Ljutu muku muči tvoj Palunko. A ti slušaj, kako ćeš mu pomoći. U neznanome moru ima lubin veliki, na lubinu zlatna peraja, na peraji zlatna jabuka. Uhvatiš li na mjesečini lubina, olakšat ćeš jade tvom Palunku. Al do mora neznanoga treba proći tri pećine od oblaka: u jednoj je zmija orijaška, majka sviju zmija, more diže i valove pravi; u drugoj ptica orijaška, majka sviju ptica, buru razmahuje; u trećoj zlatna pčela, majka sviju pčela, munje križa i izvodi. Pođi, kćerko, do mora neznanoga, ništa ne ponesi doli udice i tamnih dvojnica, a nađeš li se u teškoj nevolji, ti otpori svoj desni rukav, bijeli nerubljeni."
Upamtila kćerka, drugog dana čun uzela, otisnula se na more debelo, a ništa ne ponijela doli udice i tankih dvojnica. - Luta i tumara morem, dok je more ne nanese do jednog mjesta, a tamo na moru tri strahotne pećine od teškog oblaka.
Na ulazu prve pećine glavu digla zmija grozovita, majka sviju zmija. Strašna glava sav ulaz zatvorila, a tijelom se u pećini ispružila te tamo orijaškim repom omahuje, more muti i valove diže.
Ne smije žena ni blizu čudovištu, nego se sjetila svojih dvojnica te u desnu sviralu stala prebirati. Kako svira, tako sa kraja daleka, krševita, hite, plivaju zmije i zmijići. Doplivaše, dohitaše zmije šarolike i sitni zmijići, te se molili zmiji strahovitoj:
- "Puštaj, majko naša, ženu, da prođe čunom kroz pećinu. Ona je nama veliko dobro učinila, gdje nas je svake zore nahranila."
- "Kroz pećinu je puštati ne mogu, jer mi danas valja velo more dići", - odvrati strašna zmija. "Ali ako vam je dobro učinila, dobro ću joj i vratiti: il joj volja težak grumen zlata, il joj volja šest nizova bisera?"
Ne prevari se vjerna žena na biser i zlato, nego ovako zmiji nijemim jezikom govorila:
- "Ja sam došla radi malene stvari, radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro učinila, ti me puštaj kroz pećinu, zmijo strahovita."
- "Puštaj, majko naša", - prihvatile zmije i zmijići, - "eto kolike nas je hranila, kolike othranila. A ti lezi, majko naša, pa prospavaj malko, a mi ćemo za tebe more dizati."
Ne mogaše zmija odoljeti onolikoj svojti, a bila ona željna sna od tisuću godina. Pusti dakle ženu kroz pećinu, pa se onda po pećini pruži te strašna zaspi. Prije negoli zaspi, zmijama i zmijićima naloži:
- "Dobro mi more podignite, djeco moja, dok ja malo počinem."
Prošla nijema žena kroz pećinu, ostale zmije i zmijići u pećini. Umjesto da more burkaju, a oni more taže i smiruju.
Isplovila žena, stigla do druge pećine, a u drugoj pećini ptica orijaška, majka sviju ptica. Na ulazu strahovitu glavu ispružila i gvozdeni kljun razvalila, a golema krila po pećini raskrilila i krilima maše, vihor razmahuje.
Latila se žena dvojnica te u lijevu sviralu prebira. Doletješe sa kraja sivi galebovi i sitni galebići, te se strašnoj ptici molili, da pusti ženu sa čunom kroz pećinu, jer je njima veliko dobro učinila, gdje im je svakim danom kudjelju sterala.
- "Ne mogu da je puštam kroz pećinu, jer danas mi valja silan vihor podignuti. Nego ako vam je dobro učinila, veće ću joj dobro vratiti. Dat ću joj žive vode iz kljuna gvozdenoga, da joj se živa riječ povrati."
Ele, ovo teško bilo jadnoj ženi njemici, gdje bijaše toliko poželjela, da joj se živa riječ vrati! Al ona vjerna ostade te ptici ovako govorila:
- "Nisam došla radi svojega dobra, već radi male stvari: radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro učinila, a ti mene kroz pećinu puštaj."
Namolili galebovi majku-pticu i još je uputili, da malo na sanak legne, a oni će za nju vihor razmahati. Poslušala majka-ptica svojtu svoju, ovjesila se gvozdenim čaporcima o pećinu te zaspala.
A galebovi i galebići, mjesto da vihor dižu, a oni vihor taže i smiruju.
Tako nijema žena drugu pećinu preplovila i do treće dolazila.
U trećoj pećini zlatna pčela. Na ulazu se zlatna pčela uzlijetala: križa ognjene munje i gromke gromove. Tutnji more i pećina, zveče munje po oblaku.
Strava uhvati ženu, gdje se našla sama u ovoj grozoti. Ali se ona svog desnog rukava dosjetila, bijeli rukav nerubljeni isporila, na zlatnu pčelu njime omahnula te pčelu u rukav uhvatila.
Utihnule namah munje i gromovi, a zlatna se pčela stala ženi moliti:
- "Puštaj mene, ženo, na slobodu. Nešto ću te, ženo, naučiti. Gledi tamo na more široko: veliku ćeš radost ugledati."
Pogledala žena na more široko: upravo bilo sunce na uranku, zarumenjele se nebeske visine, zarumenjelo se more od istoči, a iz mora taman se izdigao čun srebrni. U čunu kao kraljevna bijela i jasna Zora-djevojka, a uz nju dijete nejako u svilenoj košulji, sa zlatnom jabukom. Ono Zora-djevojka malog kralja jutrom po moru šetala.
Prepoznala žena sinka izgubljenoga.
E, čuda prečudnoga, što je more široko, da ga nije mati svega obuhvatila, što je sunce visoko, da ga nije mati rukom dohvatila.
Zastrepila ona od prevelike radosti, dršće ona kao tanana jasika. Il bi ruke za djetetom pružila? Il bi za njim milo uskliknula? Il bi najbolje za njim dovijeka gledala!
Plovi srebrn čun po moru rumenomu, u daljini se čunak izgubio, u more čunak uronio, a jedva se majka prenula.
- "Ja ću tebe puta naučiti", - progovori zlatna pčela. - "Doći ćeš do malog kralja, do sinka tvoga, s njim ćeš u sreći boraviti. Al me prije puštaj na slobodu, da ja križam po pećini munje, i nemoj mi pećinom prolaziti."
Pčela gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. Čedo svoje bijaše ugledala, želju svoju željkovanu uočila - uočila, ugledala, a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala pčela ženu: il će biti Palunku vjera il nevjera? Il će pčelu pustiti i sinku svome doći, il će pećinom prolaziti do mora neznanoga, po lubina velikoga?
Kako ju je pčela uzdrmala, tako joj se suze od srca otkinule, tako joj se živa riječ povratila, te ona živom riječi pčeli govorila:
- "Ne pečali me zlatna pčelo. Ne puštam te na slobodu, jer ja moram kroz pećinu proći. Ja sam svoje čedo oplakala i u srcu svome pokopala. Nisam amo došla radi sreće svoje, već radi male stvari: rad lubina iz mora neznanoga."
E, rode moj, što se ono danas more tiho učinilo, a u zraku bura počinula, gdje u jednoj pećini spava zmija strahovita, drugoj ptica orijaška, a u trećoj žena izmorena!
Tako tiho danak prolazio, tako večer dolazila - tako mjesečina sinula. Kad mjesec visoko na nebo, a žena o ponoći u more neznano zaplovila te nasred mora udicu spustila.
III.
Zapovjedi uvečer mali kralj Palunku, da mu noćas splete dobre vodice od svile. "Sutra ću te ranom zorom pod kolica prezati, da me voziš po zlatnome pijesku."
Ele, prevršilo ovo Palunku. Gdje se dosad krio pred Zorom-djevojkom, kad bi jutrom pod more silazila, to će sutra ugledati, gdje ga sin pod kola preže.
Spava sva čeljad, spava Morski Kralj, spava kraljić obijesni - sam Palunko budan: vođice plete. Kruto plete, kao da je nešto smislio. Kad spleo, jake bijahu ono uzice, pa reče Palunko:
- "Nisam nikoga pitao, dok sam ludo radio, neću lje ni sada gdje sam se pameti dozvao."
Tako rekao, tihano pošao do kolijevke, gdje mu sinak tvrdo spavaše, provukao uzice kroz žbice od kolijevke, svezao kolijevku sebi na leđa te pošao da utekne sa sinom.
Tiho Palunko prolazio zlaćanim pijeskom - prošao silnu dvoranu ko prostranu poljanu, prošuljao se zlatnom živicom, razmaknuo grane od bisera. A kad došao, gdje stoji more ko zidovi, ništa ne oklijeva Palunko, nego zapliva u more sa djetetom.
Daleko je, tužna tugo, od Kralja Morskoga do svijeta bijeloga! Pliva Palunko, pliva; al što može jedan ribar preplivati, gdje mu leđa još pritisnuo mali kraljić sa zlatnom jabukom i njegova kolijevka od zlata. Kao da se more nad njima sve više i teže podiže!
Kad je Palunko već posve iznemogao, a ono jošte osjetio: kvrcnulo nešto o zlatnu kolijevku, zapelo nešto o žbice kolijevci. Kako zapelo, tako ljuto hitro potezati stalo.
- "Sad sam ti se jadan sa životom oprostio", sam sebi Palunko govoraše. - "Ovo me morska neman na zubu nosi."
Al to ne bio zub morske nemani, već bila koštana udica, a pustila je žena Palunkova.
Kad žena osjetila, da je udica zapela, a ona radosna svu snagu skupila, vuče i poteže, kako ne bi velikog lubina izgubila.
Kad bliže dovukla, izdigle se iz mora najprije zlatne žbice od kolijevke. Žena na mjesečini dobro i ne prepoznala, nego odmah pomislila: "Eto zlatne peraje na lubinu."
Pa onda se pokazalo dijete sa zlatnom jabukom. Opet žena misli: "Ovo je zlatna jabuka na peraji." A kad najposlije izišla iz mora glava Palunkova, radosno žena uskliknula: "A ovo je glava velikog lubina!"
Veselo kliknula, sasvim k sebi dovukla. A kad sasvim blizu dovukla - e, rode moj rođeni, tko bi znao lijepo iskazati, kako im je od prevelike radosti bilo, gdje se ovako u čunu sastadoše sve troje, a na mjesečini, usred mora neznanoga!
Nego vremena gubiti ne smiju, treba proći pećine, dok se nisu straže u pećini probudile. Pa uhvatiše vesla te povezoše hitro, što im snaga daje.
Ali eto jada iznenada! Kako je ono mali kraljić svoju majku ugledao, odmah se za nju dosjetio. Zagrlilo dijete majčicu objema ručicama - ispade mu jabuka od zlata. Propade jabuka u more, propade do dna morskoga, do dvorova Kralja Morskoga, baš na rame Kralju Morskome.
Probudi se Morski Kralj, ruknu ljutito. Skoči iza sna sva čeljad po dvorani. Odmah opazili, da je nestalo malog kraljića i slugana njegova. Podigoše potjeru za njima. Isplivale na mjesečinu Morske Djevice, poletjele u noć lake prekomorke, poslali hitre skoroteče, da probude straže u pećini.
Ali čun već bio kroz pećine prošao, te se dala potjera za čunom. Veslaju Palunko i njegova žena, veslaju što im snaga daje, a za njima pustila se hajka: šibaju za njima Morske Djevice, lete za čunom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, maše, vije bura sa oblaka. - Sve se bliže oko čuna hajka sklapa - ne bi joj utekla ni najbolja brodica, kamoli mali čunak na dva vesla! Dugo hrli čunak pred potjerom, ali upravo kad se bijeli dan pomolio, sklopila se sa svih strana groza oko čuna.
Prekrilio vihor čunak, stigli ga šumni talasi, splele se oko čunka u vijenac Morske Djevice. Ljulja, ljulja vijenac oko čunka, propuštaju Morske Djevice strahotne talase, ne propuštaju čunka sa talasom. Pišti, prska more i vjetrina.
Stisnula Palunka strava od propasti, pak u smrtnoj stisci povikao:
- "Oj pomozi, jasna Zoro-djevojko!"
Izdignula se iz mora Zora-djevojka. Palunka ugledala, al ne pogledala, malog kraljića pogledala, al ne darivala - a vjernoj ženi hitar dar darivala: rubac vezeni i iglu pribadaču.
Od rupca se bijelo jedro podignulo, a od igle kormilo se stvorilo. Napelo se na vjetru jedro, ko jedra jabuka, a žena uhvatila tvrdom rukom za kormilo. Razbio se vijenac oko čunka, sijeva čunak preko sinjeg mora, kao zvijezda preko neba plavog! Leti čudno čudo pred strahovitom potjerom - što je hajka jača, to više mu pomaže: što je vihor brži, to brži čun pred vihorom, što je more brže, to brži čun po moru.
Ukazala se u daljini obala krševita, na obali kućica Palunkova, a pred kućicom bijeli prud položili.
Kad se obala ukazala, odmah hajki snaga oslabila. Boje se kraja vile prekomorke, zaostaju od obale Morske Djevice, na pučini ostaju vihor i talasi, a sam čunak leti ravno do obale kano dijete u majčino krilo.
Naletio čunak do obale, preletio preko bijelog pruda, udario o hridinu. Razbio se čunak o hridinu, potonulo jadro i kormilo, propala u more zlatna kolijevka, utekla pčela zlatokrila - a Palunko sa ženom i djetetom našli se na prudu pred svojom kućicom.
E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zaboravili. Pa da nije za one dvojnice, nitko ne bi ovo već pamtio. Nego tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o Palunku ovako:
Čudo ludo Palunko,
Na dno mora propao,
Ljutog jada dopao.
A sitna svirala ženu spominje:
Sini, sini, zorice,
Evo nove srećice;
Da je triput potopljena,
Izbavi je vjerna žena.
Tako širom svijeta pričaju dvojnice.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Sub Jul 13, 2013 12:50 am

Regoč
I.
Jedne lijepe ljetne noći čuvali konjari na livadama konje. Čuvali, čuvali, a napokon zaspali. Kad oni zaspali, doletjele sa oblaka vile, da se malo poigraju sa konjima po vilinskom običaju. Uhvatila svaka vila po jednog konjica, sjela na njega pak ga šiba svojom zlatnom kosom i tjera ga uokrug po rosnoj travi.
A bijaše među vilama jedna mala vila, po imenu Kosjenka, koja bijaše ove noći prvi put sašla na zemlju sa oblaka.
Učinilo se Kosjenki vrlo divotno jašiti ovako kao vihor po noći na konjicu. A baš ona bijaše uhvatila najživljega vranca: malenoga a ljutoga kao vatra. Trči vranac sve uokrug sa drugim konjima, a najbrži je od sviju. Sve po njemu pjena prska.
Ali Kosjenki se htjelo još bržeg jahanja. Sagne se ona i uštine vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet.
Mililo se Kosjenki ovo strelovito jahanje.
Trče oni kao vjetar ukraj polja, ukraj rijeka, ukraj livada i brda, ukraj dolina i brda. - "Bože mili, koliko li stvari zemlja nosi", pomisli Kosjenka radosno, gledajući ove ljepote. No najviše joj se svidjelo, kad projuriše ukraj jednog kraja, gdje bijaše gora, a na njoj divna šuma, pod gorom dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika voda.
Ali vranac neće da stane ni ovdje ni nigdje, nego on juri kao bijesan dalje i dalje.
Trči tako vranac sa Kosjenkom dugo i dugo, i napokon dođoše do jedne silne ravnice, a sa ravnice studen vjetar piri. Uleti vranac u ravnicu, a ono sama žuta zemlja, nigdje ni travke, ni drveta, a sve veća studen, što dalje ulaze u ravnicu. Kolika pak ono bijaše ravnica, ne da se ispripovijedati, jer je živ čovjek ne bijaše nikada prošao. - Vranac s Kosjenkom juri sedam dana i sedam noći. Sedmi dan pred zoru stigoše do srca ravnice, a u srcu ravnice stajahu porušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima.
Kad je vranac s Kosjenkom dojurio pred drvena vrata Legena, prebaci Kosjenka svoje vilinsko velo preko jedne zidine i uhvati se tako zida. Vranac ispod nje otrči - i kako otrčao, tako do svoje starosti jurio amo-tamo među silnim zidinama Legena grada, dok napokon ne stigne na vrata od sjevera i istrča opet u ravnicu - Bog te pita kuda!
Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. Svoju vilinsku koprenu, bez koje ne mogaše poletjeti u oblake, bijaše svila oko ramena, jer nju čuvaše vrlo. - Hoda Kosjenka tako po Legenu, hoda, i sve joj se čini, da negdje mora naići na neko čudo u ovom gradu, koji bijaše tako čudesan i silan. No ipak ne vidi nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego kako puca kamen od studeni.
Najednom, kada Kosjenka zakrenula oko najvećeg zida, a ono pod zidom spava golem čovjek, veći negoli najveći hrast u najvećoj šumi. Na tom čovjeku ogromni plašt od debela platna, a opasao se remenom od pet hvati. U toga čovjeka glava velika kao najveći badanj, a brada kao stog kukuruzovine. Tako je velik taj čovjek, da bi tko pomislio: ono se crkveni toranj povalio uza zid.
Zvao se pak taj čovjek Regoč i življaše u Legenu gradu i nije imao posla nego da broji kamenje Legena grada. Ne bi on nikada mogao izbrojiti, da ne imađaše onako veliku glavu kao badanj. Ali ovako brojio on i brojio - već hiljadu godina tako brojio i bijaše već izbrojio trideset zidina i petora vrata legenska.
Kad je Kosjenka opazila Regoča, skrstila ruke od čuda. Ne mogaše ona pomisliti, da ima ovako velikoga stvora na zemlji.
Sjedne Kosjenka Regoču do uha (a bijaše uho Regočevo veliko kao cijela Kosjenka) i povika mu u uho:
- "A nije li ti zima, baća?"
Probudi se Regoč, nasmije se i pogleda Kosjenku.
- "Ej! zima, dakako da je zima", - progovori Regoč takvim krupnim glasom, kao da grmi izdaleka. A bijaše Regoču silni nos pocrvenio od studeni, a kosa i brada bijahu posuti injem.
- Bože moj, ovoliki silni čovjek, pa nećeš da sebi učiniš krov protiv studeni", reče Kosjenka.
- E, zašto bih?" - reče Regoč i nasmije se opet, "doći će sunce."
Podigne se Regoč, da sjedne. Sjedne on, omahne desnom rukom po lijevom ramenu, a lijevom rukom po desnom ramenu i otepe silno inje: sa svakoga ramena toliko inja, koliko bi snijega skliznulo sa jednog krova.
- "Čuvaj, čuvaj, baća, zatrpat ćeš me" - viknu Kosjenka. Al je Regoč jedva i čuje, jer je daleko od Kosjenke do njegova uha, tako je visok, kad sjedi.
Podigne zato Regoč Kosjenku sebi na rame, reče joj za svoje ime i za svoj posao, a ona njemu reče, kako je ovamo dospjela.
- "Eno, gledaj i sunce", - pokaže zatim Regoč Kosjenki.
Pogleda Kosjenka, a ono se diže sunce, blijedo i slabo, kao da nema koga da grije.
- "Lud si ti, Regoču, zaista si lud, što ovdje živiš i život svoj baviš brojeći pusto legensko kamenje. Hajdemo, Regoču, da vidiš krasote po svijetu i da sebi nađeš vrednijega posla", - reče Kosjenka.
Nikada još ne bijaše Regoč pomislio, da sebi traži ljepšeg mjesta od Legena grada, niti je kada pomislio, da ima boljega posla od njegova. Nego je Regoč uvijek mislio: "Dosuđeno mi, da brojim po Legenu kamenje", pa nije za ništa bolje pitao.
Al mu Kosjenka nikako ne dade mira, nego ga nagovara, da pođe s njome po zemlji.
- "Odvest ću te u krasan kraj, gdje je stara šuma, a uz šumu dva zlatna polja", - govori Kosjenka.
Dugo govoraše Kosjenka. Regoč pak ne bijaše još nikada ni s kime razgovarao te ne uzmogne odoljeti nagovaranju.
- "Pa hajdemo!" - reče on.
No sada je trebalo stvoriti zgodu, kako će Regoč Kosjenku nositi, jer u Regoča ničega ne bijaše.
Zato izvadi Kosjenka iz njedara malu vreću punu biserja. Bijaše joj taj biser dala njezina majka u oblacima prije negoli je pustila da ide na zemlju, govoreći: "Ako ti bude što trebalo, samo odbaci jedan biserak, i ono će se stvoriti, što trebaš. Čuvaj taj biser, jer na svijetu ima toliko stvari, da ih sve više treba."
Izvadi dakle Kosjenka zrnce bisera i odbaci ga - a ono se pred njom stvori košić, upravo velik kao i Kosjenka, a na košiću petlja, upravo velika kao Regočevo uho.
Skoči Kosjenka u košić, a Regoč podiže košić i objesi ga sebi na uho kao naušnicu.
Kad se Regoč nasmije, kada kihne ili kada podrma glavom, ljulja se Kosjenka kao na njihaljci, a ovo njoj bijaše vrlo milo za putovanje.
Htjede Regoč sada da pođe i zakoračio on već korak od deset sežanja. Ali ga Kosjenka ustavi pa ga još umoli:
- "Bismo li mi, Regoču, mogli proći pod zemlju, da ja vidim, što pod zemljom ima?"
- "Kako da ne bismo mogli!" - odgovori Regoč, koji mogaše od šale probiti zemlju, ali mu ne bijaše još nikada palo na pamet, da gleda, što pod zemljom ima.
No Kosjenka željaše da upozna sav stvor Božji - i tako se oni dogovoriše, da će pod zemljom putovati, dok ne stignu pod onu šumu, gdje bijahu ona zlatna polja. Tamo da će izaći.
Kad se bjehu tako dogovorili, počne Regoč da probija zemlju. Podigao Regoč svoju silnu nogu i udari prvi put po zemlji - a ono se potrese čitav veliki grad Legen i povali se mnogo zidova. Podigne Regoč po drugi put nogu i udari o zemlju - a ono zadrhta cijela ravnica. Podigne Regoč po treći put nogu i udari o zemlju -a ono zadrhta pol svijeta, i prokine se zemlja pod Regočem, a Regoč sa Kosjenkom propadne pod zemlju.
Kad oni dolje, al pod zemljom sve prorovano: na sve strane putovi i stupovi i sam Bog bi znao, tko onuda toliko prolazi. I čuju se vode gdje šume i vjetrovi gdje pire.
Pođoše oni tako po jednome putu i donekle im bijaše svijetlo od one pukotine, kroz koju bijahu propali. Ali kad oni dalje, a ono sve veći mrak - crni mrak, kakvoga nema nego pod zemljom.
Regoč svejednako i po mraku ide. Hvata se silnim rukama od stupa do stupa.
Kosjenku obuze strava od onolikoga mraka.
Uhvatila se ona Regoču za uho i povika: - "Mrak je, Regoču!"
- "E, pa neka je", - odgovori Regoč. "Nije mrak došao k nama, nego smo mi došli k njemu."
Razljuti se Kosjenka, što je Regoču svašta pravo, a ona se bijaše ponadala velikim stvarima od tako silnoga čovjeka.
- "Teško si ga meni uz tebe, da nema mojega biserja", - razljuti se Kosjenka.
Zatim ona odbaci jedno zrnce bisera, a ono se njoj u ruci stvori svjetiljka, jasna kao da zlatom gori. Mrak uteče dublje u zemlju, a putovi se podzemni rasvijetliše nadaleko.
Obradovala se Kosjenka svjetiljci, jer joj se pokazuju čuda, što od starine pod zemlju propadoše. Na jednom se mjestu vide dvori gospodski, sve vrata i prozori zlatom obloženi, a crvenim mermerom ozidani. Na drugome mjestu blago davno pokopano, zlatni pladnji i srebrne čaše, dukatima napunjene - i kruna carska, triput prežežena. Sve je ovo po volji Božjoj dospjelo ovamo pod zemlju i tajna je Božja, zašto toliko blago mora ovdje počivati u miru.
Ali Kosjenki zablistala u oči ovolika čuda, pa umjesto da pođu dalje ravno putem, kuda bijahu odlučili, umoli Kosjenka Regoča, da je pusti na tle, da se poigra, da se nadivi čudima i da pregleda tajne Božje.
Spusti Regoč Kosjenku, a Kosjenka uze svjetiljku svoju i otrča do dvorova, do oružja i do blaga. Kako joj se u igri ne bi izgubila vrećica biserja, metnu je Kosjenka do jednoga stupa.
Regoč pak sjedne malo podalje da počine.
Stala se Kosjenka igrati blagom, razmatrati i premetati divote. Prebacuje po sitnim rukama žute dukate, ogleda čaše srebrom urezane i meće na glavu krunu triput prežeženu. Poigrala se, pregledala i nadivila se, a onda opazi još jedan vrlo tanani štapić od bjelokosti, koji bijaše oslonjen o jedan silni stup.
A upravo samo ovaj štapić držaše onaj silni stup, da se ne sruši, jer stup bijaše od vode posvema izlizan. I zato bijaše Bog onako spustio štapić - i oslonio se taj štapić pod zemljom o stup.
Ali Kosjenka se upita:
- "Zašto li upravo onaj štapić tamo stoji?" I pođe te odmakne štapić, da ga ogleda.
Kad al Kosjenka prihvati štapić i odmakne ga, zaječe podzemni putovi, zanjiha se čitav onaj silni stup, zanjiha se, uruši se i osu se čitavo brdo zemlje. Zatvori se, zatrpa se put između Regoča i Kosjenke - niti čuju niti vide jedno drugo, niti mogu jedno k drugomu.
Tako eto bješe uhvaćena pod zemljom mala vila Kosjenka! Zatvorena je živa u onom velikom grobu i možda nikada neće vidjeti onih zlatnih polja, kojima bijaše pošla. A to sve zato, što nije htjela da putuje ravno, kuda bijahu nakanili, nego se sustavljala i svraćala desno i lijevo, da uhodi tajne Božje.
Zaplaka, zakuka Kosjenka, traži, kud bi došla do Regoča. Ali ona vidje, da nema prolaza i da joj spasa nema - a njezina vrećica bisera, koja bi je spasila, ležaše zatrpana pod zemljom.
Kad je sve ovo vidjela Kosjenka, prestade plakati, jer bijaše vrlo ponosna, i pomisli: - "Nema druge, valja umrijeti. Od Regoča mi pomoći nema, jer je Regoč luda glava, koja ni sama sebi ne pomaže, a kamoli da se dosjeti, da meni pomogne. Nema druge, treba umrijeti."
I pripravi se Kosjenka odmah na smrt. Ali hoće ona neka znade, tko je jednom u tom grobu nađe, da ona bijaše roda visokoga. Zato meće na glavu krunu triput prežeženu, pa uzima u ruke štapić bjelokosni, a onda legne da umre. Uz Kosjenku nikoga nema, samo njena svjetiljka što sjaji, kao da zlatom gori. A kako Kosjenka bivaše sve hladnija i ukočenija, tako je i svjetiljka sve po malo gasnula.
Regoč pak zaista bijaše luda glava. Kad se ono urušio stup i kad se zasula silna zemlja među njim i Kosjenkom, nije se on ni makao, nego ostade onako sjedeći u mraku. Tako on još neko doba sjedio, a onda se istom nakani da pođe i da vidi, što je tamo.
Napipa on u tami do onoga mjesta, gdje prije bijaše Kosjenka, napipa i osjeti, da se tamo zemlja zasula i da na onu stranu više nema prolaza.
- "Eh! na onu stranu više nema prolaza", - pomisli Regoč - i više ništa nije znao o tom pomisliti, nego se okrene, ostavi brdo zasuto, a za brdom Kosjenku, i pođe natrag putem, kud bijahu došli od Legena...
***
Ide tako Regoč, ide svojim putem, sve od stupa do stupa. Već je daleko poodmakao, al sve mu nešto nije pravo. Ne zna Regoč sam, što je ono, što mu nije pravo.
Popravlja on remen o pojasu: da ga možda remen ne steže? Pa onda proteže ruku o ramenu: da mu možda ruka nije zaspala? Ali nije ni ovo ni ono, nego mu još jednako nije pravo. Čudi se Regoč: što li je to njemu? Čudi se i od čuda potrese glavom.
Kad Regoč potrese glavom, zaljulja se košić njemu na uhu. A kad je Regoč osjetio, kako je košić lagan i kako u njemu Kosjenke nema, onda Regoča stisnulo kruto u srcu i prsima, i on se, luda glava, ipak dosjeti, da ono njega mori žalost za Kosjenkom, dosjeti se, da valja Kosjenku spasiti.
Teško se bijaše Regoč tomu domislio, ali kad se domislio, onda se kao vihor okrenuo i poletio natrag do onoga mjesta, gdje bijaše ostavio zasuto brdo, a za brdom Kosjenku. Poletio i začas tamo stigao. Kopa Regoč objema rukama brdo, kopa, kopa i začas otkopa veliku rupu i ugleda Kosjenku. Leži Kosjenka u zlatnoj kruni prežeženoj, već je ohladnjela, sva se ukočila, a kraj nje svjetiljka - plamen joj sitan kao najmanja krijesnica.
Da je Regoč viknuo od žalosti, potreslo bi se podzemlje i ugasila bi se sasvim svjetiljka - nestalo bi i one male svijetle krijesnice kraj hladne Kosjenke.
Ali Regoča bijaše od žalosti tako stisnulo u grlu, da nije mogao viknuti, nego on pruži svoju silnu ruku i polagano dohvati hladnu Kosjenku i položi je na svoj dlan, te je grijaše i grijaše među oba dlana kao zimsku ptičicu. I gle! Iza nekog doba makne Kosjenka ručicom, i svjetiljka odmah jače zasvijetli. A onda mahnu Kosjenka glavom, i plamen na svjetiljci još jače zasvijetli. Napokon otvori Kosjenka oči, a svjetiljka plane tako jasno, kao da zlatom gori!
Kosjenka pak skoči na nožice, uhvati se Regoču za bradu i od velike radosti zaplakaše oboje. Regočeve suze bijahu krupne kao kruške, a Kosjenkine sićušne kao proso; ali u stvari isto bijaše, i oni se od to doba silno zavolješe.
Kad se isplakaše, nađoše još Kosjenkin biser te onda pođoše dalje na put; ali ni u što više pod zemljom nisu dirali: ni u lađe potopljene a blagom krcate, koje bijahu ovamo propale sa morskoga dna, ni u koralj crveni, ni u jantar žuti, što se nizao oko podzemnih stupova. - Ni u šta više nisu dirali, niti su gdje stajali, nego iđahu ravno putem, da izađu kod zlatnih polja.
Kad već dugo tako iđahu, rekne Kosjenka Regoču, da je podigne. A kad on to učini, dohvati Kosjenka nešto njima iznad glave.
Dohvati zemlje, pogleda u ruku, a kad ono: među zemljom lišće i iverje.
- "Evo nas, Regoču, pod šumom ukraj zlatnih polja!" - klikne Kosjenka. "Hajde da izađemo."
Pruži se nato Regoč i stade glavom probijati zemlju.
II.
Nad njima zaista bijaše šuma i to baš šumska uvala na međi dvaju sela i dvaju kotara. U tu uvalu nitko ne dolažaše, van čobani i čobanice iz obaju sela i obaju kotara.
Bila je pak ljuta svađa među ona dva sela - svađa radi gumna i radi pašnjaka, radi mlinova i radi drvosjeka, a ponajpače radi palice starješinske, što je odavna jedno selo svojatalo, a drugo ne htjelo da je izdade. I tako bila ona dva sela dušmanska jedno drugome.
Ali čobani i čobanice iz obaju sela bijahu luda djeca i nisu marili ni razumjeli pravde starijih, nego bi se oni svakoga dana sastajali na međi obaju sela i obaju kotara. Dok bi se ovce njihove miješale i pasle zajedno, igrali bi se čobani zajedno - a od velike igre više puta i zakasnili predvečer kući s ovcama.
Radi toga bilo u oba sela graje i vike na djecu. Ali bijahu u jednom selu šukunbaba i šukundjed, koji pamćahu sve, što je ikada bilo u oba sela. Oni su govorili: - "Pustite, ljudi, djecu. Boljim će plodom uroditi dječja igra po planini, negoli vaše žito po poljima."
A čobani, kao i prije dolažahu na ono mjesto s ovcama, jer baš odviše i ne pitahu stariji, što rade djeca.
Tako isto i toga dana, kada Regoč stade probijati zemlju na onom mjestu. Upravo se čobani i čobanice sastali pod najvećim hrastom i spremali se, da krenu kući. Koji pritezao opančiće, koji privezivao bič o bičalo, a čobanice sakupljale ovce. Kad al začuju oni, kako nešto upravo pod njihovim nogama strahovito lupa o zemlju. Udari jedanput, dvaput - a kad po treći put udari, pukne zemlja i izađe upravo među čobane, strahovito velika glava kao badanj, a na njoj brada kao stog kukuruzovine, a po bradi silno inje još od Legena grada.
Zavrisnuše djeca od straha i popadaše na zemlju kao mrtvi - još i ne bi toliko od glave, što bijaše kao badanj, nego više od brade, što se vidjela kao stog kukuruzovine.
Popadaše sva djeca, samo ne htjede mali Liljo, koji bijaše najljepše i najmudrije dijete obaju sela i obaju kotara.
Ostade Liljo na nogama i dođe da vidi iz bližega: koje je ovo čudo?
- "Ne bojte se, braćo", - govoraše Liljo čobanima, "nije mogao Bog ovoliku grdosiju na zlo stvoriti, jer da je zla, već bi odavna pol svijeta pomorila."
Priđe Liljo k Regoču, a Regoč baš skinuo košić sa Kosjenkom sa uha i metnuo ga na ledinu.
- "Dođite, dođite, braćo", - kliknu Liljo, - "evo je s njime djevojka, malena a krasna kao zvijezda."
Čobani i čobanice poustajaše, pa stadoše viriti, sve jedan iza drugoga stojeći, na Kosjenku, a onda oni, koji se bijahu najgore uplašili, najprije priđoše k njoj, jer bijahu u svemu najhitriji.
Odmah zavolješe čobani i čobanice prekrasnu Kosjenku, izvadiše je iz košića, povedoše na najljepšu ledinu i stadoše se diviti njezinim prekrasnim haljinama, koje bijahu sjajne i mekane kao jutarnje svjetlo. A najviše od svega divljahu se njezinoj vilinskoj kopreni, kojom samo malo mahnu, pa se odmah digne nad ledinu i poleti.
Zaigraše kolo čobanice, čobani i Kosjenka i zavedoše igre svakojake. A Kosjenki sve poigravaju od radosti male nožice i smiju joj se oči i ustašca, što se našla u društvu, kojemu se mili ono, što se i njoj mili.
Zatim izvadi Kosjenka svoju vrećicu bisera i stade darivati i radovati drugove i družice svoje. Odbaci ona jedan biserak, i stvori se među njima drvce, a na drvcu šarene vrpce, svilene maramice i crveni đerdan za čobanice. - Odbaci drugi biserak, i došetaše sa svih strana iz šume gizdavi pauni; došetaše, prošetaše, poletješe, i prosipalo se po ledini sjajno perje, te se cakli sva ledina.
A čobani zakitiše perjem kape i prsluke. -Još jedan biserak odbaci Kosjenka, i stvori se o jednoj visokoj grani zlatna njihaljka na svilenim konopcima - a kad se ljuljaju čobani i čobanice, tada njihaljka leti i spušta se tako visoko kao lastavica, a tako tihano kao duždeva galija.
Djeca cikću od radosti, a Kosjenka baca sve biserak za biserkom i ne misli, da bi ih trebalo sačuvati, jer Kosjenka ništa na svijetu nije voljela toliko, koliko krasne igre i mile pjesmice. - Tako potroši ona baš sve i do posljednjeg zrnca, - a Bog zna gdje bi joj moglo doskora trebati, i njoj i čobanima!
- "Nikad više neću od vas otići", - klicaše radosno Kosjenka, a čobani i čobanice pljeskahu u ručice i bacahu uvis kape od veselja, kad ona to reče.
Samo Liljo ne bijaše pošao za njima, da se igra, jer bijaše danas nešto nujan i neveseo. Ostao je nedaleko Regoča i odanle promatrao, kako je prekrasna Kosjenka i koliko čudesa stvara po ovoj dubravi.
Međutim, bijaše Regoč izašao iz svoje rupe. Izašao i podigao se među drvećem šumskim - a kad tamo, njegova glava viri iznad čitave stoljetne šume, tako strahovito velik bijaše orijaš Regoč.
Ogleda se Regoč preko šume po ravnici.
A ono bijaše sunce već zapalo, a nebo bijaše vrlo rumeno. U ravnici vidjela se dva zlatna polja kao dvije zlatne marame, a u poljima dva sela kao dva bijela goluba. Tamo pak podalje od obaju sela tekla silna voda Zlovoda, a sve uz vodu bijahu podignuti nasipi, koji se zelenjeli od trave. Po nasipima vide se stada i pastiri.
- "E, zaista", - reče Regoč, "u što sam boravio hiljadu godina u Legenu, u onoj pustoši, kad na svijetu ima ovakve divote." Tako se svidjelo Regoču gledati po ravnici, da je samo desno i lijevo okretao glavu, veliku kao badanj, te se je ona kao ogromno strašilo zibala nad šumom.
Ali ga doskora Liljo zovnu:
- "Sjedni, baća, da te ne opaze seoski starješine."
Regoč sjedne, i njih dvojica stadoše razgovarati, te Liljo pričaše Regoču, radi čega je danas tako žalostan.
- "Veliko će se zlo još večeras dogoditi", - reče Liljo. "Slušao sam, gdje se noćas starješine našeg sela dogovarahu, govoreći: 'Hajdemo da provrtamo nasip vode Zlovode. Voda će proširiti rupu, nasip će se provaliti, voda će udariti na dušmansko selo, po topit će ljude, žene, polja i groblje i izravnat će se voda nad njima, pak će biti more, gdje bijaše prije selo dušmansko. A naša su polja viša i selo na uzvisini, pak nam ništa biti neće.' Tako se dogovarahu, a onda zaista odoše i ponesoše veliki svrdao, te tajno u noći provrtaše nasip. A ja, baća moj", - dovrši Liljo, "znam, da naša polja i selo naše nisu tako visoki i znam, da će se voda i nad nama sklopiti, i bit će još noćas more, gdje bijahu naša dva sela. Radi toga sam ti tužan toliko."
Još oni tako u govoru, kad al se podigne strahovita vika i halabuka u ravnici.
- "Eto! gotova je nesreća!" - kliknu Liljo.
Uspravi se Regoč, podiže Lilju i pogledaše po ravnici. Bila je žalost pogledati! Provalio se nasip, a tamna silna voda Zlovoda valjala se u dva rukava preko onih krasnih polja. Ide jedan rukav prema jednom selu, a drugi prema drugome. Potopila se stada, nestaje pod vodom zlatnih polja, valjaju se križevi sa grobova - a u oba sela vika i halabuka! Izašli u oba sela starješine na gumno sa talambasima, sa bubnjevima i sviralama, te biju i bubnjaju jedno selo drugome uz prkos, tako bijahu od zlobe poludjeli. A još veća bijaše halabuka, jer su uza to zavijali seoski psi, a plakale i naricale žene i djeca.
-"Baća moj", -viknu Liljo, "zašto nemam tvoje ruke, da ustavim ovu vodu!"
Al uto se sakupe oko Regoča i Lilje čobani i čobanice sa Kosjenkom, uplašeni i smućeni onom strašnom vikom u ravnici.
Kad je Kosjenka čula, što se zbiva, reče ona, hitra i bistra kao mala vila:
- "Hajdemo, Regoču, ustavit ćeš vodu!"
- "Hajdemo, hajdemo!" - vikahu čobani obaju sela i obaju kotara, koji ne prestajahu jaukati i naricati. "Hajdemo, Regoču, ponesi i nas!"
Sagnu se Regoč, podiže na desnu ruku Lilju i Kosjenku (koja držaše svjetiljku svoju), a na lijevu ruku svu ostalu čobančad - i potrči Regoč korakom od deset sežanja po šumskom prosjeku dolje u ravnicu. Za njima nagnuše i ovce, blejući uplašeno. Tako oni stigoše u ravnicu.
Kroz maglu i sumrak trči tako Regoč sa djecom u naručju, a za njima poplašeno stado u divljem bijegu - trče prema nasipu. A njima u susret ide crna voda Zlovoda, mori i potapa sve na svojem putu. Strahovito je jaka ona voda. Hoće li biti jača od Regoča? Hoće li povaliti i Regoča? Hoće li pomoriti onu sitnu čobančad, hoće li poginuti krasna mala vila Kosjenka, lijepa kao zvijezda?
Tako trčeći preko livada, gdje još bijahu suhe, stiže Regoč sav bez daha začas do nasipa, gdje se bijaše provalila velika rupa i gdje voda grnjaše strašnom silom.
- "Ustavi je, ustavi, Regoču", - cvile djeca.
Tamo u ravnici nedaleko nasipa bijaše malo brdašce nasuto.
- "Metni nas na ono brdašce", - viknu Kosjenka hitro.
Spusti Regoč Lilju i Kosjenku, čobane i čobanice na to brdašce, a oko njih stisnuše se ovce i janjići. Oko brdašca već se razlijevala voda.
Regoč pak zagazi silnim stupom u vodu, legne prema nasipu i svojim ogromnim prsima zatvori rupu u nasipu. Začas voda stane, ali ona bijaše tako strahovito jaka, da joj ništa ne mogaše odoljeti. Upre se voda, nasrne Regoču do ramena, te ispod njega, iznad njega, oko njega, sa svih strana provali opet - i dalje se valjaše po ravnici. Raširio Regoč obje ruke, zgrće šakama zemlju; ali što god on zgrne, voda začas odnese.
Pa se voda po ravnici diže sve više i više - od polja, od sela, od blaga i od gumna ne vidi se ništa više. U oba sela samo krovovi i toranj crkveni vire iz vode.
I oko brdašca, gdje bijahu čobani i čobanice sa Liljom i Kosjenkom, dizaše se voda sve više i više. Plače i nariče jadna čobančad, koji za majkom, koji za bratom ili sestricom, a koji za kućom i baščom, jer vide, da su oba sela propala i da nikomu nema spasa - a i k njima se eto voda diže.
Stisnuli se čobani sve više i više navrh brdašca, kupe se i stišću oko Lilje i Kosjenke, koji stoje jedno do drugoga usred djece.
Liljo stoji tih i blijed kao kamen, a Kosjenkine se oči sjaju, i ona podiže svjetiljku prema Regoču, da mu posao osvijetli. Kosjenkina koprena diže se i vije na noćnom vjetru i leprši povrh vode, kao da će sad na poletjeti mala vila i nestati iz ove grozote.
-"Kosjenko! Kosjenko! Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!" - nariču čobani, kojima se činilo, kao da je anđeo među njima, dok gledahu u Kosjenku.
- "Ne idem, ne idem nikuda!" - kliče Kosjenka, - al njezina koprena podjednako leprši, kao da će je sama ponijeti preko voda u oblake.
Uto se začuje vrisak. Bijaše se podigla voda, bijaše dohvatila rub na skutovima jedne čobanice i odvukla je, da je odnese. Al se u čas spusti Liljo, uhvati čobanicu i privuče je opet na brdašce. - "Treba da se svežemo", - vikahu čobani, "da se svežemo jedan uz drugoga jer propadosmo." - "Evo braćo, evo!" - viknu Kosjenka, u koje bijaše vrlo milostivo srdašce. Hitro skinu Kosjenka sa ramena svoju vilinsku koprenu i pruži je čobanima. - Istrgoše koprenu na trakove, povezaše trakove u dugačku vrpcu i svezaše se čobani jedan uz drugoga oko Lilje i Kosjenke, a oko čobana opet propinjahu se jadne ovčice, kako se ne bi potopile.
Kosjenka pak bijaše sada u toj bijedi sirotica, kao i ostala čobančad. Svoj biser bijaše na igru potratila, a svoju vilinsku koprenu bijaše od dobrote srca poklonila i razderala - i sada ne mogaše ni poletjeti ni spasti se iz ove nevolje.
Ali Liljo bijaše zavolio Kosjenku više nego sve drugo na svijetu, pa kad im voda stade udarati već o noge, kliknu Liljo:
- "Ne boj se, Kosjenko! Čuvat ću te i držat ću te!" - te podiže Kosjenku na svoje ruke.
Jednom rukom se uhvatila Kosjenka Lilji oko vrata, a drugom rukom držala je visoko svjetiljku naprama Regoču.
A Regoč ležeći prsima u vodi, bori se i bori sveudilj s vodom. Slijeva i desna kraj Regočevih ramena strše srušeni krajevi nasipa, kao dva velika roga. Na Regoču brada raščupana, plašt razderan - ramena mu krvava. Al nikako Zlovode ustaviti ne može, nego ono more oko brdašca raste i raste, da potopi čobančad. - A bijaše već noći o ponoći.
Kad al ujedared sinu misao Kosjenki, i ona se kroz jauk i plač čobana oglasi smijehom i viknu Regoču:
- "Regoču, luda glavo! Šta ne sjedneš među one rogove od nasipa! Što ne zatvoriš leđima vodu!"
Čobani i čobanice načas umukoše od velikoga čuda, kako li se nitko ne bijaše tome dosjetio!
- "Uhuhu!" - čulo se tamo, kako se Regoč smije - a nije šala, kad se Regoč nasmije! Sve bućka i klokoće oko njega ono more, kako se Regoč trese od smijeha, što bijaše tako lud.
A onda ustane Regoč, okrene se i - eto ti ga na! - sjedne među one rogove!
Čuda li velikoga, Bože moj! Stade voda Zlovoda, kao da si stijenu navalio na nasip! Stade - ne može preko pleći Regoču, nego poče teći svojim koritom, kuda je i prije tekla - sve stružući uz leđa Regoču. Ele, Bože, čuda i spasenja!
Spaseni bijahu sada čobani i čobanice od najgore nevolje, a Regoč, lijepo sjedeći, dohvaćao rukama zemlje i zatrpavao sve polagano ispod sebe i ukraj sebe nasip. - Počeo on noći o ponoći, a kad stala zora svanjivati, bio je posao gotov. Upravo sunce sinulo, kad je Regoč ustao sa nasipa od gotova posla, da pročisti bradu, u koju se bijaše nahvatalo mulja i granja i sitnih ribica.
Ali još ne bijaše došao kraj nevolji one jadne čobančadi, jer kuda će i komu će oni poći? Stoje čobani navrh brdašca. Sve oko njih ono pusto more. Od obaju sela viri samo još po koji krović, a u selima nitko živ ne osta. Još bi se seljani i spasli, da su bježali pred vodom na svoje tavane. Ali u oba sela bijahu svi seljani izašli na gumna sa sviralama i talambasima, da se raduju i da gledaju jedno selo u propast drugoga. Pa kada već i jednima i drugima bijaše voda do pojasa, oni još udarahu u talambase, a kad im bila voda i do grla, oni još puhahu u sviralice od zloradosti. I tako se potopiše svi do jednoga, sa talambasima i sa sviralicama, a bijaše to pravedna kazna Božja za zlobu njihovu.
Al eto jadna čobančad ostala sada bez ikoga živoga, da je hrani i brani, i osta bez kuće i kućišta.
- "Nismo vrapci, da na krovu živimo", - rekoše tužno čobani, gledajući, kako samo krovovi od sela vire iz mora, "a nismo ni lisice, da u planini po dupljima živimo. Da nam je kako osloboditi naša sela od ove vode, još bi se dalo živjeti - al ovako najbolje da skočimo u vodu sa našim stadom, pak da se i mi potopimo, kad eto nemamo ni kamo da se sklonimo."
To bijaše vrlo tužno, i samome Regoču vrlo se nažao dalo - ali tomu zlu ne mogaše nikako doskočiti, te govoraše, gledajući ono more: - "Ovoliku vodu ni izgrabiti ni posrkati ne mogu, da vam oslobodim sela. Što ću vam, ele, djeco moja?"
Ali se uto javi Liljo, najmudrije dijete onih kotara:
- "Regoču, baća moj, ako ne možeš ti da posrčeš ovoliku vodu, zemlja će ju posrkati, zemlja! Probij rupu u zemlji, propusti ovo more u zemlju."
Bože moj, kolika je mudrost u djeteta, koje nije veće nego prst Regočev!
Zaista udari Regoč o zemlju, probije rupu, a zemlja, kao žedna aždaja, stane srkati, srkati, gutati i navlačiti u se ono silno more sa čitave ravnice. Ne potraja dugo i posrka zemlja svu vodu i ukazaše se opet sela, polja i livade, povaljane i zamuljene, ali svako na svom mjestu.
Obradovaše se tužni čobani i čobanice, ali najradosnija od svih bijaše Kosjenka. Pljesnu ona u ručice i povika:
- "Alaj, divote li, kad se ova polja opet pozlate i livade zazelene!"
Ali nato opet oboriše glavu čobani i čobanice, a Lilja reče:
- "A tko će nas uputiti, kako da posijemo polja i oremo njive, kad nam nitko stariji ne osta?"
I zaista na daleko i široko ne bijaše nikoga starijega nego samo ova hrpa jadne djece u ovoj povaljenoj ravnici, a s njima Regoč, koji bijaše toliko golem, nespretan i neuputan, da nije mogao ni glavom zaviriti pod njihove krovove, niti se što razumio u njihova polja i plugove.
Snuždiše se iznova svi, a ponajviše Regoč, koji bijaše toliko zavolio prekrasnu Kosjenku - a sada eto ne mogaše ni njoj ni čobančadi da bude od kakve koristi.
A što je bilo najgore: zaželio se Regoč silno svoga pustoga Legena! Bijaše se on prve noći nagutao mulja za hiljadu godina i nagledao strahota i suviše. Zato ga velika želja morila za golemim i pustim Legenom, gdje je u miru brojao kamen tolike stotine godina.
Snuždeni dakle stoje čobani, snužden Liljo, a snužden ponajviše Regoč. Zaista bijaše žalosno pogledati ovu hrpu dječice, što će bez svojih starijih morati poginuti i povenuti kao cvijet bez korijena.
Samo Kosjenka radosno zvirkaše amo-tamo, jer ona nikada ne bijaše tužna.
Ujedared poviknu Kosjenka:
- "Gledite! gledite! Kakvi su ono ljudi? Alaj ti moraju znati čudesa i pripovijesti!"
Svi pogledaše napram selu, a kad tamo, na jednom prozoru ukazale se dvije glave: starac i starica. Domahuju maramicom, zovu djecu po imenu i smiju se, da im se sve sjaje ona navorana lica. Bijahu to šukundjed i šukunbaba, što bijahu jedini mudri u dva sela te se spasoše na tavan.
Alaj Bože! Da su djeca ugledala na ovom tavanu sunce od istoči i zvijezdu Danicu, ne bi toliko vrisnula od radosti. Sve se do neba čuje, kako vrište:
- "Bako! Djede!"
I poletješe djeca kao mlada vižlad naprama selu - pred svima Kosjenka, kojoj zlatna kosa na vjetru prši, a za njima ovce i janjići. Ne ustaviše se sve do sela, gdje ih dočekaše na kućnim vratima djed i baka. Dočekaše ih, uhvatiše ih u naručaj, te ne znadoše svi zajedno, kako da Bogu zahvale, što je dao babi i djedu toliko mudrosti, te se spasoše na tavan. Ovo pak i radi toga bijaše dobro, što ono bijahu sasvim priprosta sela, te u njih ne bijaše knjiga ni upisa tko bi spominjao čobančadi o nesreći, koja bješe nastala od zlobe, kad ne bi ostali djed i baka živi.
Kad se dakle bijahu izgrlili, sjetiše se Regoča. Obazreše se po ravnici - ali Regoča nema! Nema ga nigdje - nestao je ujedared, onolika grdosija, nestao, kao miš u rupi.
I zaista bijaše Regoč nestao kao miš u rupi. Kad se naime ukazaše na tavanu djed i baka, uplašio se Regoč kao još nikada u svom životu. Uplašio se on strahovito njihovih navoranih išaranih staračkih lica.
- "Ele, Bože moj, koliko li su strahota ovi starci doživjeli u ovome kraju, kad su im lica takva", - pomisli Regoč i od prevelikog straha skoči istim časom u onu rupu, kuda bijaše propala Zlovoda - i uteče putem natrag do svog pustog Legena grada.
***
Sve je pošlo po dobru u selu. Djed i baka upućivahu djecu, te djeca orala i sijala. Po savjetu djeda i bake učiniše samo jedno selo i jedno gumno, jednu crkvu i jedno groblje, kako više ne bi bilo zlobe ni nesreće.
Sve je pošlo po dobru, no najljepše od svega bijaše, što imađahu nasred sela krasnu kulu od gorskoga mramora, a navrh kule bijahu učinili vrt, gdje cvatijahu naranče i dafine. Tu je obitavala prekrasna Kosjenka i gledala sa kule kao sa oblaka, po svemu onome kraju, koji joj bijaše toliko omilio, čim bijaše prvi put sašla na zemlju.
A uvečer, kad poljski posao bijaše gotov, dovodio Liljo na kulu čobanice i čobane, te na mjesečini u vrtu kolo igrahu i pjesme pjevahu sa prekrasnom, milokrvnom, radosnom Kosjenkom.
Regoč se pak pod zemljom još sastade sa vodom Zlovodom, te bućkalo i tutnjilo pod zemljom, gdje se on s njome rvaše, dok je ne propusti sve dublje i dublje, do dna pakla, da nikad više ne posluži zlobi ljudskoj.
A onda dalje pođe Regoč do svog Legena. Tamo i sad sjedi, kamen broji i Bogu se moli, da ga nikad više ne odvede od silnoga i pustoga Legen-grada, kuda bijaše najbolje pristao onako golem i neuputan.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Sub Jul 13, 2013 12:51 am

Šuma Striborova
I.
Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi.
Morala je pak ta šuma ostati začarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.
Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao ju je osloboditi samo onaj, koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku pravo u oči.
- "Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio", - progovori momak od šale.
- "Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću", - pomisli grešna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.
- "Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom!" - reče guja-djevojka momku.
Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pa da je brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: "Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam", postala bi djevojka opet gujom, i utekla bi u panj i nikomu ništa.
Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želju, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima.
Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.
- "Evo, majko, snahe", - reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.
- "Hvala Bogu, sinko", - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima.
Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu:
- "Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!"
Sin se malone skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: "Moja majka mora da je vještica." I odmah zamrzi na majku.
Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.
Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije.
- "Nema puta na ovu visinu", - reče starica.
- "Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje", - reče snaha.
Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.
To se tako ražalilo majci, da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: "Opazio bi Bog, da mi sin ne valja."
No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.
Drugoga dana zapovjedi snaha baki:
- "Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak."
- "Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero", - odvrati baka.
- "Radovat će se šaran, propadneš li s njime", - reče snaha.
I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali još neće da se Bogu moli, taji pred Bogom, da joj je sin grešan.
- "I bolje da poginem", - pomisli baka i ide po ledu. Ali još nije došlo vrijeme, da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese sretno snasi.
Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uzela sinovu košulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:
- "Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi." I ne dade majci, da okrpa sinovu košulju.
Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:
- "Bože moj, pomozi mi!"
Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svežanj triješća.
- "Hoćete li, bako, kupiti luči?" - pita djevojče. - "Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić", - reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju.
Baka okrpa djevojci rukav, a djevojka joj dade svežanj luči, zahvali joj milo i ode dalje, radosna, što joj rame ne zebe.
II.
Uveče reče snaha baki:
- "Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim."
Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.
Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva.
Dok je ona u komori tražila drva, začuje, kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!
- "Tko je Božji?" - upita baka iz komore.
- "Domaći! Domaći!" - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrapci pod strehom.
Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo "Domaći", sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.
Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.
Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže. Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu.
Čini se baki da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima pa zaigra. Ali joj ipak ostalo još čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.
- "Božja braćo", - reče onda baka Domaćima,- "biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem mome sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti!"
Baka stane pripovijedati Domaćima sve, kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavom od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice; mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.
Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić:
- "Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik."
Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolač.
Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! - prasne plamen, skočiše Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov - kvrcnuše daščice na krovu i nestade Domaćih.
Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.
Kako je plamen iznenada prsnuo uvis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jada:
- "Što je ovo bilo, nesrećo stara?"
- "Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata", - reče baka i mudro se drži.
- "A što je ono u pepelu?" - opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića.
- "Ono je žeravica", - odvraća baka.
Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.
- "Što je ovo, nesrećo stara?" - pišti snaha.
- "Poprskao te kesten iz žeravice", - odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.
Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniću, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.
III.
Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića za Božić, kad ih nitko nema.
Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snahi, da su pilići izašli, a snaha pozove selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo u trijem.
Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu.
Kada snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.
Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.
Majka pak radosno pođe do sina govoreći:
- "Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš." - I mati htjede da ogrli sinka.
Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju: Neće da sudi ženi-guji nego još vikne na majku:
- "Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!"
E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo, kakvog je sina othranila.
Sin privoli, da mati ostane do večera još u kući.
Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove.
Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi - i sada sin osjeti, kako je počinio veliku grehotu na majci, i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:
- "Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni."
Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom.
A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takva studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.
Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu!
Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njime iskre frcaju na sve strane u tamnu noć.
Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.
- "Božja braćo", - reče baka, - "nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći."
Pripovjedi baka Domaćima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerilo, da je u snahe zaista gujin jezik.
- "Izagnao me, a vi pomozite, ako znate."
Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta.
Ali onda Malik Tintilinić reče:
- "Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade."
I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko tišina dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica.
Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove.
Jašu oni kroz noć - na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trči snaha i sin, sve im nestaje sape.
Tako stigoše do šume Striborove, i ponese jelen baku kroz šumu.
Spozna snaha sve u mraku, da je ovo šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: "Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija" - i poletje još brže za jelenom.
Donese dakle jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dudu tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.
- "Pomozi baki, propala je od snaje-guje", - rekoše Domaći Striboru, kad mu se bijahu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti.
Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:
- "Ne boj se, starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno!"
Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.
- "Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina!" - reče Stribor.
Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:
- "A što će biti od mog sina?"
- "Ne budali, bako!" - odgovori Stribor, - "otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina!"
Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od ogradice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:
- "Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!"
Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta.
Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih, - ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju - uteče u rupu - a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.
Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše.
Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.
Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom, što im bijaše dovela Domaće u kuću. Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Sub Jul 13, 2013 12:52 am

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
I.
Navalili neprijatelji na tvrdi grad neke plemenite i dobre kneginje. Kneginja nije mogla da tako brzo skupi svoju veliku i vjernu vojsku i da obrani svoj tvrdi grad, nego je morala pobjeći noću sa svojim sinom, sa malim kneževićem, u naručju.
Bježala ona tako cijelu noć, a kad je već počeo dan svitati, dođoše oni pod strašnu Kitež-planinu, koja bijaše na kraju kneževine.
Nigdje na svijetu nije u to doba više bilo ni zmajeva, ni vila, ni vještica, ni kakvih uhoda. Bijaše ih protjerao sveti krst i razum ljudski. Samo u Kitež-planini bijaše se još zaklonio posljednji Zmaj Ognjeni, a dvorilo ga sedam vila Zatočnica. Zato bijaše strašna Kitež-planina. Ali pod planinom sterala se tiha dolinica. Tu je mlada pastirica Milojka stanovala u pletenoj kolibici i čuvala svoje stado.
Baš u tu dolinicu stigne dakle pred zoru kneginja sa djetetom i opazivši pred kolibicom Milojku, pristupi k njoj i umoli je: "Sakrij mene i kneževića u svojoj kolibici preko dana, da nas ne nađu neprijatelji. Kad opet padne mrak, bježat ću dalje s kneževićem." Milojka ih primi, napoji ih ovčjim mlijekom i sakrije ih u svojoj kolibici.
Kad je došla večer, reče plemenita i dobra kneginja: "Ja sad moram dalje poći sa kneževićem. Nego te molim, uzmi ovaj moj zlatni pojas i ovaj kneževićev zlatni križić na crvenoj vrpci. Da nas gdjegod nađu neprijatelji, prepoznali bi nas po pojasu i križiću. Spremi ove dvije stvari i čuvaj ih u svojoj kolibici. Kad moji vjerni vojskovođe sakupe vojsku i kad protjeraju neprijatelja, onda ću se ja vratiti u svoj tvrdi grad i učinit ću te tamo svojom milom drugaricom."
- "Tvoja drugarica ja ne mogu biti, plemenita kneginjo, jer ti nisam ravna ni po plemenu ni po razumu. Ali tvoj ću pojas i križić sačuvati, jer u pravoj tuzi i nesreći i prosjakovo srce može carevu srcu biti drug", - reče Milojka.
Tako reče Milojka i primi od kneginje križić i pojas na čuvanje, a kneginja podigne malog kneževića u naručaj i pođe dalje u noć, koja bijaše tako tamna, da se nije vidjelo, što je trava, a što je kamen, što je polje, a što je more.
II.
Prošlo je mnogo godina od toga doba, al kneginja se nije vratila niti u svoju zemlju, niti u svoj tvrdi grad.
Njena velika vojska i njeni slavni vojskovođe bijahu tako nevjerni, te odmah pristadoše svi uz neprijatelje. I zato neprijatelji oteše zemlju plemenite i dobre kneginje i nastaniše se u njenom tvrdom gradu.
Nitko nije znao ni mogao saznati, što se dogodilo sa kneginjom i sa malim kneževićem. - U onoj tamnoj noći mogla je bježeći pasti ili u more ili u ponor, ili je mogla inače poginuti sa svojim djetetom.
Ali pastirica Milojka vjerno je čuvala zlatan pojas kneginjin i zlatni križić kneževićev.
Dolazili su kićeni najbogatiji momci iz sela i htjeli uzeti Milojku za ženu, jer je zlatan pojas i zlatni križić na crvenoj vrpci bio toliko vrijedan, koliko deset sela. Al Milojka nije htjela ni jednoga od njih za muža, govoreći: "Vi dolazite radi zlatnog pojasa i križića, al to nije moje, i moram to bolje čuvati, negoli svoje ovce ili svoju kolibicu."
Tako je govorila Milojka i zato uze ona za muža nekoga siromašnog i tihog momka, kojemu bijaše svejedno za zlatan pojas i križić.
Živjeli su oni kao sirotinja, a više puta ni hljeba ni brašna u kući ne bijaše. Ali oni i ne pomisliše, da prodadu pojas ili križić.
Za nekoliko godina razbolje se Milojkin muž i umre. A malo zatim uhvati teška bolest i Milojku, te ona spozna, da mora također umrijeti. Zato pozove k sebi svoje dvoje djece: malu djevojčicu Rutvicu i još manjeg sina Jaglenca, pak im dade svakome po darak: Rutvici prikopča zlatan pojas, a Jaglencu priveže o vrat zlatan križić na crvenoj vrpci. I reče Milojka:
- "Zbogom, djeco moja! Sami ćete ostati na svijetu, a nisam vas naučila velikim mudrolijama. -Al dat će Bog, bit će za vas nejake upravo dosta ono, čemu vas naučih. Ne ostavljajte jedno drugoga i čuvajte kao sveto, što vam je majka predala na čuvanje, pak ću ja ostati uvijek među vama." - Tako reče majka i umre.
Rutvica i Jaglenac bijahu tako maleni, da nisu znali, što to majka govori. - Nego sjedoše jedno uz drugo kraj mrtve majke kao dvije prave sirote i čekali su, što će s njima biti.
Malo zatim dođoše ljudi iz sela i rekoše, da Milojku treba sutradan pokopati.
III.
Ali se sutradan dogodilo još nešto. - Kad su se naime ljudi vratili sa pogreba, odoše svi u kuću da razgovaraju, samo Rutvica i Jaglenac ostadoše pred kućom, jer su sve još mislili, da će njihova majka odnekuda doći.
Ali se uto spusti sa visine među njih veliki orao, baci Rutvicu na zemlju, uhvati je pandžama za njezin zlatni pojas i odnese nebu pod oblake.
Leti orao i nosi Rutvicu u svoje gnijezdo, baš u Kitež-planinu.
Nije Rutvici baš ni teško, leteći ovako na zlatnom pojasu. Samo joj je žao, što je rastavljena od brata jedinoga i sve misli: "Zašto nije orao i Jaglenca ponio!"
Tako oni doletješe na Kitež-planinu, i tu odmah ugleda Rutvica, što još nikada ne bijaše vidjela ni ona ni drugi stanovnici doline, jer se svaki uklanjao strašnoj planini - a tko bi jednom u nju zalutao, taj se više nije vraćao. Vidi dakle Rutvica: na jednoj se stijeni sastalo sedam vila Zatočnica, što su u Kitež-planini dvorile Zmaja Ognjenoga. Zovu se Zatočnice, jer su se zavjerile, da će se, kao posljednje od vilinskog plemena, osvetiti ljudskome rodu.
Gledaju Zatočnice: nosi orao djevojčicu. A bijahu se dogovorile vile i orlovi, da će svaki svoj plijen donijeti na onu stijenu i tamo na stijeni održati sud, što će učiniti sa plijenom i kome će pripasti. Zato se ona stijena zvala "Razdijeli".
Dozivaju dakle vile orla:
- "More! brate! Klikune! Spuštaj se na Razdijele." Nego na svu sreću: kakvi drugovi, onakav odgovor!
Orlu Klikunu dopala se Rutvica, pak se on ne drži ugovora i neće da se spusti na Razdijele, nego nosi Rutvicu u svoje gnijezdo orlićima za igračku.
Ali je trebalo preletjeti preko vrha planine, jer gnijezdo bijaše s onu stranu planine.
Navrh planine pak bijaše jezero, nasred jezera otok, a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana. Preko ove brazde nisu iz planine smjeli doći ni Zmaj ni vile ni ikakve strahote. Tu je oko jezera cvalo i mirisalo cvijeće, tu se zaklonile grlice i slavuji i sve umilno biće iz planine.
Ne bijaše ni magle ni oblaka nad svetim oboranim jezerom, nego se uvijek sunašce sa mjesecom mijenjalo.
Kad je Klikun doletio sa Rutvicom nad jezerce, opazi Rutvica crkvicu. A kad ona vidi crkvicu, sjeti se majke svoje, a kad se sjeti majke svoje, uhvati se za srdašce, a kad se uhvati za srdašce, raskopča se majčin darak, zlatni pojas, na Rutvici.
Raskopča se pojas, ispadne Rutvica orlu iz pandža ravno u jezerce, a za njom padne njezin pojas. Dohvati Rutvica pojas i prijeđe sve po šašu i topuču, po vodenoj travi i rogozu na otok. I tu sjedne ona na kamen pred crkvicom. A Klikun kao bijesan vihor odleti dalje, jer ne smije na sveto jezero.
Spasena je sada Rutvica, jer preko brazde nijedno zlo ne može k njoj. Ali koja hasna, kad je sama sirotica mala navrh strašne Kitež-planine, i nitko ne može k njoj ni ona ne može nikuda.
IV.
Međutim su ljudi, koji su pokopali Milojku, opazili., da je orao odnio Rutvicu. U prvi čas zajaukaše svi, ali onda jedan od njih reče:
- "Bolje je, ljudi Božji, da je orao odnio Rutvicu. Teško bi se u selu tko pobrinuo za dvoje djece. A za samoga Jaglenca lako će se u selu pobrinuti."
- "Da, da, bolje je tako", - prihvatiše odmah svi drugi. - "Za samoga Jaglenca lako ćemo se pobrinuti:"
Postajaše još malo pred kolibicom, pogledaše prema onoj strani, gdje je u visini nestalo orla sa Rutvicom, a onda odoše opet u kuću, da piju i razgovaraju; svejednako govoreći:
- "Svaki će od nas rado uzeti Jaglenca."
Ovako su govorili, ali se nitko od njih nije ni toliko obazreo na Jaglenca, da bi ga ponudio čašicom vode, premda bijaše velika vrućina. Jaglenac pak bijaše žedan i uđe u sobu, te htjede umoliti vode. Ali bijaše on tako malen, da nitko od onih ljudi nije razumio njegova govora. Jaglenac je htio, da mu netko dohvati njegovu drvenu čašicu, ali nitko od onih ljudi nije ni znao, da ima za gredom Jaglenčeva drvena čašica.
Kad je ovo sve vidio Jaglenac, obazre se on časak po sobi, a onda osjeti dijete: nije ovo sve ništa, ostao sam ja sam na svijetu. Zato se on nagne nad krčag, što je stajao na zemlji, nasrče se, koliko se dalo, vodice i ode da traži svoju sestricu Rutvicu.
Izašavši iz kuće pođe putem za suncem, kuda je vidio da je orao odnio Rutvicu.
V.
Sunce je išlo do Kitež-planine, i tako Jaglenac, gledajući uvijek na sunce, dođe doskora do Kitež-planine. Nije bilo nikoga sa Jaglencem, da mu kaže: "Ne idi, dijete, u planinu! Planina je puna strahota", i zato on, ludo dijete, ide i počne se verati u planinu.
Ali Jaglencu ionako nije ništa strašno. Njegova ga majka očuvala kao cvijetak pred oltarom, tako da mu se još nikada ni najmanje zlo ne bijaše dogodilo: niti ga strnak ubo, niti ga zla riječ uplašila.
Zato u Jaglenčevo srce ne mogaše doći strah, makar što vidješe oči njegove ili čule uši njegove.
Već se dakle Jaglenac poverao dobrano u planinu i došao do prvih stijena i klisura.
A tamo pod Razdijelima sastale se vile Zatočnice i sve još vijećaju, kako li ih je Klikun prevario. Ali uto one opaze: ide dijete prema njima, vere se u planinu! Raduju se Zatočnice: laka li posla sa ovako malenim djetetom!
Kad se Jaglenac približio, izađoše Zatočnice pred njega. Oko njega hitro kolo učiniše. Začudio se Jaglenac, gdje su tolike gospođe pred njega išetale, a još na svakoj dva velika krila. Jedna od Zatočnica pristupi k djetetu, da ga za ruku uhvati.
Ali je u Jaglenca križić na vratu. Kad je Zatočnica ugledala križić, zacvili i odskoči od Jaglenca, jer ne smije vila radi križića da ga dira.
Al neće Zatočnice da tako lako dijete puste. Okupe se oko njega u široko kolo te vijećahu tihano, što će s njime.
Al je u Jaglenca spokojno srdašce: Zatočnice vijećaju i tako crne misli snuju, da im od njih crne šumske ose oko glave zuje, a Jaglenac dotle gleda u njih i ništa zla od toga ne može da pomisli, a kamoli da se uplaši! Nego mu se dopala krila jedne Zatočnice, što onako domahuju, i on pođe k njoj, da ju iz bližega vidi.
- "Ej, ovo je dobro", - pomisli Zatočnica. - "Dirati ga ne smijem, ali ću ga namamiti u vučju rupu."
Tamo bijaše naime rupa, granjem pokrivena, da se ne mogaše opaziti, a dolje u rupi stršili kolci i bodovi. Tko god stane na ono granje, propadne odmah u rupu i ubije se na bodovima.
Mami dakle Zatočnica Jaglenca k vučjoj rupi, sve se odmiče od Jaglenca, a on sve ide za njom, da iz bližega vidi krila njezina. Tako oni stigoše do rupe. Zatočnica preleti rupu, a mali se Jaglenac prevari, stane na granje i propadne u rupu.
Kliknuše od radosti Zatočnice, priletješe da vide, kako je poginulo dijete na bodovima.
A što znaju vile, što je dijete maleno!
Jaglenac bijaše lagan kao pilešce. Propalo s njim malo granja i lišća, pokrili se lišćem bodovi, a Jaglenac malen i lagan, ostade ležeći na lišću kao na krevetu.
Kad se Jaglenac tako našao ležeći na mekanom, pomisli on: "Treba valjda spavati" - te metne ručice pod glavu i zaspi slatko, ne misleći o tom, da je uhvaćen u duboku rupu, iz koje ne može izaći.
Oko njega strše još mnogi nepokriveni bodovi, nad rupu se nagnule zlobne Zatočnice. Al Jaglenac spava tiho i spokojno, kao da na bosiljku spava. Ne miče se Jaglenac - naučila ga tako mati govoreći: "Kad legneš, sinko, sklopi očice i ne miči se, da ne poplašiš anđela čuvara."
Stoje Zatočnice oko rupe, vide one: zaspalo dijete, kao da je duka mali na zlatnoj posteljici! "Nije lak posao s ovim djetetom", rekoše vile. Zato poletješe na Razdijele i učiniše vijeće, kako bi ga umorile, kad ga dirati ne smiju radi križića.
Vijećahu, vijećahu, a onda se dosjeti jedna Zatočnica i kliknu: "Načinit ćemo oluju, pustit ćemo strašnu kišu, doći će bujica sa planine i potopit će dijete u rupi."
- "Huj! Huj!" - zahuje sve Zatočnice, od radosti mašu krilima i ponesoše se odmah u zrak nad planinu, da savijaju oblake i da prave oluju.
VI.
Sjedi mala Rutvica navrh planine na svom otočiću, na svetom jezeru. Oko nje krasni leptiri, sve joj na ramena sjedaju, a siva joj grličica dovela u krilo grliće svoje, te ih tamo zrnom hrani. - I grančica od maline spustila se nad Rutvicu, te se Rutvica nazobala crvenih malina - i ništa joj ne fali.
Ali je sama, sirotica mala, i tužna je u srcu, jer misli: zauvijek je rastavljena od jedinog brata Jaglenca, i još misli: je li ga tko napojio vodice i je li ga tko položio spavati?
Misleći tako žalosno, pogleda Rutvica prema nebu gore. Pogleda ona gore i opazi, kako se gore oko planine vije crna magla kao noć. Nad Rutvicom i nad oboranim jezerom sunašce sjaji, ali se sve naokolo savija i razvija magla, okreću se i vrte crni oblaci, dižu se i spuštaju kao crni teški dim. A iz dima toga kadikad zakrijese vatrene iskre.
Bijahu to Zatočnice, što su nad planinom sakupljale crne oblake, mašući velikim krilima, a njihove oči sipahu vatrene iskre preko oblaka. A onda ujedanput zagrmi iz oblaka strahovito i spusti se teška kiša uokolo po planini, a Zatočnice huje i zavijaju kroz kišu i grmljavinu.
Videći ovo, Rutvica pomisli: "Nada mnom je sunašce i ne može mi ništa biti, ali možda komu u planini treba pomoći u ovoj oluji."
I premda Rutvica mišljaše, da u planini nema krštene duše, ipak ona učini, kako ju bijaše mati naputila, da čini za oluje. Prekrsti se naime i pomoli se Bogu. A kako je u porušenoj crkvici ostalo zvono, to Rutvica dohvati konopac i stane zvoniti na oluju. Ne zna Rutvica za koga moli i za koga zvoni, ali ona zvoni za pomoć svakomu, koji je u nevolji.
Kad je onako iznenada zazvonilo sa otoka zvonce, koje je već šutjelo stotinu godina, uplaše se Zatočnice u oblacima, pobune se u svom poslu, ostave se oluje, razbježe se od straha na sve strane, sakriju se koja pod stijenu, koja pod klisuru, koja u duplje, koja u paprad.
Pročisti se planina u tili čas i sine po planini sunce, gdje već stotinu godina sunca ne bijaše.
Sunce sinu - kiša iznenada stane. Ali za maloga Jaglenca bijaše pogibao već gotova!
Od one prve silne kiše sakupila se naime već bujica po planini i spuštala se velika voda baš prema rupi, gdje je Jaglenac spavao.
Nije čuo Jaglenac ni oluje ni gromova, niti on sada čuje bujice, koja šumi strahovito i suklja strašnom brzinom k njemu, da ga utopi.
I nasrne voda u rupu - nasrne, i u tili čas pokrije dijete.
Pokrije ga, potopi ga u tili čas - više se ne vidi ni rupa, ni bodovi, ni Jaglenac, nego samo voda, kako suklja dolje niz planinu.
Ali kako bijaše voda nasrnula u rupu, onako se ona dolje u rupi zavrtjela, zamiješala, prebacila, a onda iznenada izdigne voda i granje i lišće, a na granju maloga Jaglenca. Podigne ga, izdigne ga iz rupe i ponese na onom granju niz planinu.
Bijaše bujica tako silna, da je valjala i vukla silno kamenje i stare dubove, i ništa ih nije moglo ustaviti, jer bijahu teški i silni, a bujica jaka.
Ali mali Jaglenac na svom granju letio je lagašan na bujici - tako lagašan kao bijela ružica, i mogao ga je svaki grm sustaviti.
I zaista: nađe se grm na putu, i uhvati se granje sa Jaglencem za grm. Probudi se naglo Jaglenac, uhvati se ručicom za grm i popne se na njega, te sjedne na vrh grma kao ptičica.
Nad Jaglencem sjaji milo i jasno sunašce. Ispod Jaglenca strašna voda suklja, a on sjedi na grmu u bijeloj košuljici i oči tare od velikog čuda, jer ne zna, ludi mali, što ovo sve bješe: tko li ga je onako naglo probudio.
Dok si on oči istirao, dotle proletjela voda niz planinu - nestalo bujice. Gleda Jaglenac za bujicom, kako nestaje pod strminom, gleda, kako se još cijedi i plazi mulj oko grmlja, a onda sađe Jaglenac sa grma i pomisli:
- "Valjda treba dalje ići, kad me probudiše."
I pođe dalje gore u planinu. A bijaše se tako slatko naspavao, da je sav bio radostan i činilo mu se: sada će naći Rutvicu.
VII.
Čim je prestalo zvonce zvoniti, povrati se snaga Zatočnicama. Ohrabre se, izvuku se svaka iz svoga skrovišta. Kad one izađoše, vide: sunce po planini! A ničega se toliko ne boje zle Zatočnice, koliko jasnog sunašca. I kad ne mogu tako brzo da zamagle cijelu planinu, brže zamute svaka nešto magle oko sebe i poletješe do rupe, da vide, kako se utopio Jaglenac.
Kad one tamo i kad pogledaše u rupu, rupa prazna. Jaglenca nema!
Huknuše Zatočnice od velike ljutosti i gledaše se po planini, nije li ga gdjegod voda o kamen ubila. Ali kad se Zatočnice ogledaše, vide one: ide Jaglenac veseo svojim putem, sunašce mu po leđima košuljicu suši, a on si tihano popijeva, koliko dijete znade pjevati.
- "Uteći će nam dijete ovo, bude li tako", - zajauče jedna Zatočnica. - "Jače je dijete od nas. Nego da pozovemo Zmaja Ognjenoga, da nam pomogne?"
- "Nemojte se sramotiti, sestre moje", - rekne druga Zatočnica. - "Valjda ćemo i same nadjačati ovako slabašno djetence."
Tako govorila Zatočnica, ali nije ona znala, da je jači mali Jaglenac u svojoj spokojnosti, nego sva zloba i sva mudrost Kitež-planine.
- "Poslat ćemo medvjedicu, da nam umori dijete. Nijema medvjedica ne boji se križa", - reče jedna Zatočnica i poleti ona odmah do medvjede spilje.
Leži medvjedica i igra se sa malim medvjedićem.
- "Hajde, Medunko, na stazu. Stazom ide dijete. Dočekaj ga, umori ga, Medunko kumo", - reče Zatočnica.
- "Ne mogu da ostavim svog medvjedića", - odgovori Medunka.
- "Ja ću ti ga zabaviti", - reče Zatočnica i stane se odmah igrati sa medvjedićem.
Ode dakle Medunka na stazu, - a ono već ide Jaglenac.
Odmah se podigla velika medvjedica na stražnje noge, pružila naprijed šape, i tako ide k Jaglencu, da ga umori.
Strašno je medvjedicu pogledati, al Jaglenac ništa strašno ni zlo ne vidi u njoj i ne može ništa drugo pomisliti.
- "Ide eno netko i pruža mi ruke. Treba da mu i ja ruke pružim."
Podiže odmah Jaglenac obje ručice, pruži ih spram medvjedice i ide prema njoj upravo, kao da bi ga mati u naručaj zvala.
E još malo - zgrabit će ga strašna medvjedica. Došla je već do njega i odmah bi ga pograbila i umorila, da se je lecnuo bježati. Ali vidi ona: ima kada promisliti, otkuda će ga bolje uhvatiti. Pružila se uvis, ogleda Jaglenca zdesna i slijeva - sad će se na njega spustiti.
Al u taj čas zacvili u spilji mali medvjedić. Ujela ga crna osa, što ih Zatočnice oko sebe vode. Zacvili medvjedić strahovito, jer ako je i opako pleme Medunkino, al ne podnosi bez vike opakosti tuđe. U sav glas cvili medvjedić, a kad je Medunka čula, gdje joj mlado cvili, zaboravi ona i Jaglenca i svu planinu! Baci se Medunka na sve četiri noge i otkasa kao bijesna do spilje.
Hvata ljutita Medunka svojom šapom Zatočnicu u kose. Potuku se, povaljaše, počupaše se - i ostaviše Jaglenca na miru.
Pošao Jaglenac za medvjedicom pa gleda časak, kako se one valjaju i kezmaju - gleda on, a onda se samo nasmije u sav glas, dijete ludo, i ode dalje u planinu. I ne zna, da mu je glava bila u torbi!
VIII.
I opet se sastadoše Zatočnice na Razdijelima, da učine vijeće, što će sa Jaglencem. Vide, da su slabije od njega.
Već se one i umorile ovako leteći na Razdijele i sa Razdijela i vijećajući o Jaglencu. Zato bijahu vrlo ljutite.
- "Ej, otrovat ćemo dijete. Sad nema ni mudrolije ni čarolije, koja bi ga spasila", - zaključiše one. I odmah jedna od njih uze drvenu pliticu i poleti na neko polje u planini, da nabere otrovnih jagodica.
A Jaglenac i ne misli, da tko o njemu vijeća čini ili da si tkogod o njemu glavu tare, nego on ide veselo planinom i guče si tihano kao golub mladi.
Dođe on tako do polja otrovnoga. Usred polja staza. S jedne strane staze polje pokriveno crvenim jagodicama, a s druge strane crnima. Otrovne su i jedne i druge i poginuti mora svaki, koji se nazoblje ili jednih ili drugih.
Al otkud bi Jaglenac znao, da na svijetu otrova ima, kad ga je majčino mlijeko othranilo!
Ogladnio dakle Jaglenac, a dopale mu se crvene jagodice u polju. Ali vidi on: tamo daleko pred njim na crvenoj strani bere netko jagodice i ne diže glave, kako se žuri. - Bijaše ono Zatočnica, a brala je crvene jagodice, da otruje Jaglenca.
- "Ono je njezina strana", - pomisli Jaglenac i ode na crne jagode, jer ga ne bijahu naučili, da se s kime otima. Sjedne dakle među crne jagodice i stane zobati, a Zatočnica odmaknula daleko u crvenim jagodama, pa i ne zna, da je Jaglenac već stigao i da zoblje na crnoj strani.
Kad se Jaglenac tako nazobao, ustao on, da dalje pođe. - Ali se, jao! stalo Jaglencu mutiti pred očima, glava ga ljuto zaboljela, a zemlja kao da mu se pod nogama ljulja.
Bilo je to od crnog otrova.
Jao, Jaglenče mali, zaista ti ne znaš ni mudrolija ni čarolija, kako li ćeš se spasiti od ove nesreće?
Ali Jaglenac svejedno dalje pođe, jer misli: nije ovo ništa, što mu se mute očice i što mu se ljulja zemlja.
Tako on dođe do Zatočnice, gdje ona braše jagode. Opazi Zatočnica dijete i odmah strči na stazu pred njega sa pliticom crvenih jagodica. Meće pred njeg pliticu i domahuje mu, neka jede.
Ne zna Zatočnica, da se Jaglenac već nazobao crnih jagoda, a da znade, ne bi ga nudila crvenima, nego bi ga pustila, da pogine od crnog otrova.
Jaglencu ne bijaše više do jagoda, jer ga ljuto boljela glava. Al je majka Jaglenca naučila: "Jedi, sinko, kad te nudim, ne žalosti majke."
Ne bijaše ovo ni mudrolija ni čarolija, što je majka nejakog Jaglenca učila. Ali u dobar čas učini Jaglenac po njenim riječima.
Uze on pliticu i pozoba crvene jagodice. Kad on pozobao, al se njemu pročistile očice, niti ga više boli glava ni srdašce, niti mu se ljulja zemlja.
Crveni otrov ubio u Jaglencu crni otrov. A on pljesnu radostan u ručice i ode dalje zdrav kao ribica, a radostan kao ptičica.
Vidi se ono već vrh od planine, a Jaglenac misli: "Dalje od vrha i nema svijeta. Tamo moram Rutvicu naći."
IX.
Ne vjeruje Zatočnica svojim očima, gleda za Jaglencem, a on ide i ništa mu nije od onolikog otrova.
Gleda ona, gleda - ali onda zacvili ljuto. Ne zna, kojim čudom se Jaglenac spasao. Vidi samo: uteći će joj dijete na jezero, jer je već blizu vrha.
Nema Zatočnica kada da leti na Razdijele i da vijeća sa drugaricama. Kad je prava nevolja, ne čine se vijeća. Nego ona poleti ravno do brata svoga, do glasatoga ptića Bukača.
Gnijezdi Bukač u planini na močvarici - ama baš tik do brazdice, kojom je sveto jezero oborano. Ni on, ptica goropadna, ne smije preko brazde na jezero, al ovdje ga hudobe na međi smjestiše da svojom vikom smeta tišinu na jezeru.
- "Bukaču, brate, rode!" - reče Zatočnica Bukaču. - "Ide dijete putem. Ustavi ga svojom vikom ovdje na brazdici, da mi ne uteče preko brazde na jezero. Idem ja po Zmaja Ognjenoga."
Tako reče Zatočnica i poleti kao strijela niz planinu po Zmaja Ognjenoga, što u sutjeski spava.
A Bukač jedva dočekao, da mu rikati kažu, jer je veoma ponosan na silu svoga glasa.
Već se mrak stao hvatati i bijaše večer. Jaglenac prilazi sve bliže brazdici, a preko brazdice vidi se jezero, na jezeru bijela crkvica.
- "Eto me nakraj svijeta, samo dok prijeđem onu brazdicu", - misli Jaglenac.
Ali se odjedanput začuje po planini vika tako strahovita, da se trese granje i pokreće lišće po drveću, a ječe stijene i klisure do najdubljih ponora. Ono Bukač riče.
Riče strahovito, uplašio bi se i sam Skender-beže silni, jer Skender-beže pamti riku turskijeh topova.
Ali se ne može nikako da uplaši nejaki Jaglenac, na kojega još nikada nitko od jada ili zlobe ni viknuo ne bijaše.
Čuje Jaglenac: nešto buči, da se gora trese, a Jaglenac ide bliže, da vidi što je ono veliko. Kad on tamo: a ono ptica, nije veća od kokoši!
Umače ptica kljun u močvaricu, pak podiže glavu i napinje vrat kao mješinu, te riče, mili Bože, da sve trepte rukavčići na Jaglencu. Dopalo se ovakvo čudo Jaglencu, te on sjedne, da malo iz bližega vidi, kako Bukač riče.
Sjedne Jaglenac upravo pod svetu brazdicu pred Bukača te zaviruje Bukaču pod vrat (jer bijaše mrak), da vidi bolje, kako mu se vrat napinje.
Da je mudriji Jaglenac, ne bi on ostao baš pod brazdom u planini, gdje mu sve hudobe nahuditi mogu, nego bi prešao korak preko brazde, da se spase, kud hudobe ne smiju.
Ali je lud mali Jaglenac, pa bi mogao poginuti još ovdje, gdje mu je spas pred očima.
Zabavio se dakle Jaglenac oko Bukača.
Zabavio se, prevario se.
Dok se on naime tako zabavio, dotle Zatočnica probudila Zmaja Ognjenoga, što u sutjeski spava.
Probudila ga pa ga vodi putem u planinu. Ide strašan Zmaj ognjonoša, sipa oganj na obje nozdrve, kida putem borove i jele: tijesna mu je šuma i planina.
Što bježiš, malen Jaglenčiću! Samo skokni preko one brazde pa si spasen, radosna ti majka!
Al Jaglenac i ne misli da uteče, nego mirno sjedi pod brazdom i kad ugleda, kako se kroz noćni mrak uzdiže Zmajev plamen, pomisli Jaglenac: "Što li se ono tako lijepo sjaji u planini."
Ono ide oganj, popalit će Jaglenca, a on, dijete ludo, još milo gleda i čudi se: "Što se ono tako lijepo sjaji!"
Opazila Zatočnica Jaglenca, pa govori Zmaju ognjonoši:
- "Eno dijete, Zmaju ognjonošo! Pripravljaj si ognja ponajboljeg."
Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini.
- "Čekaj, sestro, da uhvatim daha", - odgovara Zmaj ognjonoša.
Dahne Zmaje do dva, do tri puta.
Al se u tom Zmaje prevario!
Kako li je teško odahnuo, tako duhne vjetar po planini. Duhne vjetar, prebaci Jaglenca preko brazde do jezera sveta!
Ciknu Zatočnica, pade na zemlju, zavije se u svoja crna krila i plače kao ljuta godina.
Puše bijesan Zmaje, oganj sipa kao deset peći žarenih. - Al ni oganj preko brazde ne može, nego kako oganj do brazdice dohodi, onako se propinje nebu pod oblake, kao da se bije o mramorne stijene.
Frču, siplju iskre i plameni, vraćaju se nad Kitež-planinu: pol planine Zmaje popalio, al Jaglenca malog izgubio!
Kad je vjetar Jaglenca prebacio, nasmije se Jaglenac, što je onako brzo poletio. Nasmije se on jedanput, nasmije se dva puta.
X.
A na jezeru pred crkvicom sjedi Rutvica.
Večer je, ali ne mogaše Rutvica zaspati od buke i nemira po planini, što muti tišinu na svetome jezeru. Čula je Rutvica, kako huje i cvile Zatočnice i kako mumlja Medunka. Čula je, kako puše Zmaje iz sutjeske i gledala kako sipa oganj po planini.
I sad gleda plamen goruć, što liže nebu pod oblake. Ali tada čuje nešto, mili Bože, što li čuje ona? Nasmijao se netko, ko praporac srebrni. Zakucalo srce u Rutvici.
Nasmijao se opet onaj glasić.
I ne može Rutvica da odoli, nego doziva sa otoka:
"Tko se smije u planini?" - milo pita Rutvica, al sve strepi: tko li će joj odgovoriti?
- "Tko me ovo zove sa otoka?"- odgovara malen Jaglenčić.
Spozna Rutvica tepanje Jaglenčevo
- "Jaglenče! brate moj jedini!" - kliče Rutvica i podiže se blijeda na mjesečini.
- "Rutvice! sestrice!" - kliknu Jaglenac i poleti lagan kao noćna ptica preko šaša, preko lopoča, preko trave vodene na otočić. Zagrliše se, izljubiše se, sjedoše na mjesečini pred crkvicom.
Nešto malo razgovarahu, al ne znaju puno da kažu. Nego metnuše ručicu u ručicu i zaspaše.
XI.
Tako oni počeše živjeti dan za danom na svetom jezeru. Sretan je Jaglenac, bolje mu sreće i ne treba.
Na jezeru ima vodice bistre i malina slatkih. Po livadi obdan cvijeće i leptiri, a obnoć krijesnice i rosa. U grmlju slavuji i grlice.
Rutvica Jaglencu uvečer stere posteljicu od lišća, a ujutro ga u jezeru kupa i opančiće mu veže. Misli Jaglenac: više svijeta i ne treba, negoli je ovo brazdom oborano.
Blago si ga Jaglencu, kad je mlad!
I Rutvici je dobro - al na njoj je briga, kako li će očuvati Jaglenca, kako li će ga prehraniti. - Jer je Bog tako odredio, da nikada mlađi ne pojede, što stariji ne promisli.
Tako je po čitavom svijetu, pa tako je i na svetom jezeru moralo biti.
Tare dakle briga Rutvicu: "Sutra će Petrov danak biti, hoće li ponestati malina, kad Petrov danak prođe? Hoće li ohladiti vodica i sunašce, kad jesen dođe? Kako li ćemo prezimiti u samoći? Hoće li nam propasti kolibica u dolini?"
Ovako se brine Rutvica, a gdje ima brige, tu najlakše dođe napast.
Jednoga dana pomišlja ona: "Bože moj, velike li sreće da možemo doći opet u našu kolibicu!" A uto zovne netko iz planine. Ogleda se Rutvica i vidi tamo s druge strane brazde stoji u šumi najmlađa Zatočnica.
Ljepšeg je lika nego druge Zatočnice i rado bi se nakitila. Opazila Zatočnica zlatan pojas na Rutvici i zaželjela se toga pojasa više negoli svega svijeta.
- "Djevojčice, sestrice, dobaci mi pojas" - zove vila preko brazde.
- "Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke", - odgovori Rutvica.
- "Djevojčice, sestrice, nije pojas od majke, nego je od kneginje, a kneginja je davno umrla. Dobaci mi pojas", - govorila vila, koja je pamtila kneginju.
- "Ne mogu, vilo, meni je pojas od majke", - opet veli Rutvica.
- "Djevojčice, sestrice, iznijet ću tebe i brata u dolinu i ništa vam biti neće, dobaci mi pojas", - opet viče vila.
Ovo bijaše ljuta napast za Rutvicu, koja je toliko željela da izađe iz planine! Ali ipak ona odgovara i čuva majčinu uspomenu od viline lakomosti:
- "Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke."
Ode vila sva tužna, ali se drugi danak opet vratila i opet doziva:
- "Dobaci mi pojas, iznijet ću vas iz planine."
- "Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke", - odgovara i opet Rutvica i preteško joj je na srdašcu.
Sedam dana tako vila dolazila, sedam dana Rutvicu napastovala. Gora je napast od najteže brige, i mala Rutvica problijedila, kolika joj je želja, da sađe u dolinu. Ali ipak ona ne da pojasa.
Sedam dana vila dozivala, sedam dana Rutvica odgovara:
- "Ne mogu, vilo, pojas je od majke."
Kad i sedmi dan tako odgovorila, onda vidi vila, da pomoći nema.
Ode vila niz planinu, sjedne dolje na zadnji kamen, raspusti kose i proplače, kolika joj je želja za zlatnim pojasom kneginjinim.
XII.
Međutim plemenita i dobra kneginja ne bijaše umrla, nego življaše već mnogo godina u nekoj dalekoj zemlji sa svojim sinom kneževićem.
Kneginja nije nikomu kazivala, kako je visoka plemena, a njezin sin bijaše odviše malen, kad su bježali, pa se nije ničega sjećao.
I tako u onoj zemlji nitko ne znadijaše, pa ni sam knežević, da su oni roda kneževskoga. A po čemu bi se i znalo, da je ono kneginja, kad ne imađaše ni krune ni zlatnog pojasa, a što ona bijaše dobra, tiha i plemenita, zato nije morala baš kneginja biti.
Kneginja je živjela u nekoga dobroga gazde i tkala je i prela za njegovu družinu.
Tako je ona prehranjivala sebe i sinka.
Sinak bijaše odrastao velik i krasan momak, izvanredne snage i jakosti, a kneginja ga bijaše samo dobromu učila.
Ali jedno je zlo bilo: knežević bijaše vrlo nagle i okrutne ćudi. Zvali ga pak ljudi "božjak Relja", jer bijaše onako jak i žestoka ujedno onako siromašan.
Pokosio jednog dana božjak Relja gazdinu livadu i legao o podne u hlad, da počiva. Al onuda jaha neki gospodičić pak zovnu Relju:
- "Hej, momče! Ustaj i potrči natrag cestom, da mi nađeš srebrnu ostrugicu. Ispala mi negdje putem."
Kad je to čuo Relja, u njega se uzbunila na zlo krv kneževska, krv naprasita, gdje ga onaj buni u počivanju te ga šalje da mu traži ostrugicu.
- "Bogami hoću", - viknu božjak Relja, "a ti ovdje lezi i počivaj umjesto mene." To reče i skoči do gospodičića, uhvati ga za konja i tresne njime u hlad, da je ovaj ostao ležeći mrtav.
A božjak Relja poleti onako bijesan do svoje majke te joj viknu:
- "Majko nesretna, što si me božjakom rodila, da me šalju, neka im tražim po prašini ostrugice!"
Sav se Relja od bijesa izobličio ovako govoreći.
Gleda majka sina, rastuži se jako. Vidi ona što je, izgubit će i sinak mir svoj, jer treba reći ono, što je dosad tajila.
- "Nisi božjak, sine moj", - progovori kneginja, "nego si knežević nesretni." - Ispripovjedi ona Relji sve, kako je s njome i s njim bilo.
Sluša Relja, sve mu oči sijevaju od neke vatre, a pesti mu se grče od jeda, te upita:
- "Majko moja, zar baš ništa ne osta od kneževine naše?"
- "Ne osta ništa, sine, doli jednog križića na crvenoj vrpci i jednog zlatnog pojasa", - odgovara majka.
Kad je ovo čuo Relja, on kliknu:
- "Idem, majko, donijet ću pojas i križić, ma gdje bili! Triput će mi ojačati snaga kneževska na pogledu njihovu!"
A onda upita:
- "A gdje si, majko, ostavila pojas i križić? Jesi li ih ostavila prvom vojskovođi, da ih čuva on i velika vojska tvoja?"
- "Nisam, sine, i dobro je da nisam, jer mi i vojskovođa i velika vojska moja privolješe uz neprijatelja, i piju i goste se sa neprijateljem i rasipaju kneževinu moju", - odvrati kneginja.
- "Jesi li ih možda ostavila na dnu svojeg tvrdog grada, u sedmom podrumu, pod sedam ključeva?"
- "Nisam, sine, i dobro je da nisam, jer je neprijatelj ušao u moj tvrdi grad, otvorio je i razvalio utrobu njegovu, pretražio mu devetore podrume i nahranio konje svoje biserom iz riznica mojih", - odvrati kneginja.
- "A da gdje si ostavila zlatan pojas i križić na crvenoj vrpci?" upita Relja, a oči mu se krijese.
- "Ostavila sam ih kod mlade pastirice, u pletenoj kolibici, gdje nema ni ključa ni sanduka. Idi, sine, možda ih tamo i sad nađeš."
Ne vjeruje Relja, da bi ostao pojas i križić u pletenoj kolibici; kad nije moglo ni u devetom podrumu tvrdoga grada ostati sačuvano biserje plemenite kneginje.
Ali sve se više na zlo buni ponosna i silovita krv kneževska u Relji, i on govori majci silnim glasom:
- "Ele, majko, zbogom ostaj! Naći ću križić i pojas bilo gdje mu drago, i neka se ne šali onaj, koji mi ih ne htjedne dati! - Donijet ću ti pojas i križić, tako meni krvi kneževske!"
Ovako rekne knežević Relja, dohvati oštrac od kose, okuje ga teškim balčakom i srne u svijet, da traži svoju djedovinu. Pod nogama mu zemlja zvoni, kakav mu je korak, na vjetru mu se kose viju, kako naprijed srće, a na suncu mu ubojita sablja sijeva kao ognjem prelivena.
XIII.
Ide tako Relja, nikad ne sustaje. Obdan ide, obnoć ne počiva, uklanja mu se s puta malo i veliko.
Daleko je od Kitež-planine, ali Relja lako puta saznavaše, jer je Kitež-planina poznata i u sedmom carstvu sa svoje strahote.
Na Ivanje se Relja od majke oprostio, na Petrov danak pod planinu stiže.
Kad je pod planinu stigao, raspituje za kolibicu pletenu, za Pastiricu Milojku i za zlatan pojas i križić.
- "Kolibica eno u dolini. Milojku smo na mladu nedjelju pokopali, a pojas i križić su na djeci. Djecu odvabiše vile u Kitež-planinu", - odvratiše ljudi.
Velika jarost uhvati Relju, kad je dočuo, da su mu križić i pojas odneseni u Kitež-planinu. Ne zna od jara, bi li prije poletio u planinu ili bi prije za tvrdi grad saznao, za kojim ga želja najveća mori.
- "A gdje je tvrdi grad plemenite kneginje?" - povika tada Relja.
- "Eno ga, ima do njega jedan dan puta", - odvratiše ljudi.
- "A kako je u gradu?" - upita Relja, i sve mu sablja u ruci poigrava. "Kazujte sve, što znate!"
- "Nije nitko od nas u gradu bio, jer su tvrda srca njegovi gospodari. Postavili su oko grada ljute čaglje i nijeme straže. Niti se možemo kroz čaglje probiti, niti se znamo straži namoliti", - odvratiše ljudi. "A u gradu kićena gospoda, u dvorani rujno vince piju, a srebrne tamburice biju, ter se meću zlatnim jabukama preko saga svilom izvezenih. A u trijemu dvjesta poslenika: izrezuju srca iz sedefa, izrađuju gospodske nišane. Kad gospoda velik pir učine, tad alemom puške nabijaju i gađaju srca od sedefa."
Tako pričaju ljudi, a Relji se zamaglilo pred očima od strašnoga gnjeva slušajući, kako se nemilo trati blago iz podruma njegove majke.
Malo postoji Relja, a onda kliknu:
- "Idem u planinu, da dobavim križa i pojasa, a onda ću se vratiti na te, tvrdi grade moj!"
Tako kliknu Relja i nad glavom sablju uzvitlao, pa poleti u Kitež-planinu. Kad ono tamo, al u sutjeski silan Zmaje spava. Bijaše se Zmaje ljuto umorio sipljući onoliku vatru na Jaglenca, zato bijaše duboko zaspao, da prikupi nove snage.
Al je Relja jedva dočekao, da se s kime pobije, da iskali jad i silu svoju. Dosadilo mu, što mu se putem uklanjalo malo i veliko, pa sada poleti do Zmaja Ognjenoga, ne bi li Zmaja na mejdan probudio.
Junak silni bijaše Relja, a strahovit bijaše Zmaj, zato im se mejdan u pjesmi kazuje, gdje je k Zmaju Relja poletio.
Sabljom Zmaja u bokove dira,
Ne bi li se Zmaje probudio.
Kad al Zmaje glavu podigao
I nad sobom Relju ugledao,
Skoči Zmaje, stijenu odvaljuje,
Sutjesku je drevnu proširio,
Za bojak im polje pripravio.
Pa se diže Zmaje pod oblake,
Sa oblaka na Relju se spušta,
Sa Reljom je mejdan učinio.
Grmi zemlja, a lome se stijene:
Bije Zmaje zubom i plamenom,
I udara glavom, ognjevitom -
A Relja ga sabljom dočekuje,
I kako ga sabljom dočekuje,
Tako sabljom plamen razmahuje,
Ne bi l' sablja mjesta ugledala,
Gdje bi Zmaju glavu doskočila.
U koštac se tako uhvatiše,
Pa se, more, već ne rastaviše,
Bojak bijuć ljetni dan do podne.
Al je Zmaju snaga oslabila,
A od one na srcu sramote,
Što uteče nejak Jaglenčiću, -
A Relji je snaga ojačala,
Bojak bijuć za očinstvo svoje.
Podiglo se sunce do podneva,
Diže Relja sablju prema suncu,
Sablju diže, a Boga zaziva!
Pade sablja Zmaju među oči -
Laka sablja, lako udarila,
Al na dvoje Zmaja rastavila.
Mrtav Zmaje u sutjesku pane,
Kako li se golem ispružio,
Sutjesku je drevnu zatvorio.
Tako silan Relja Zmaja Ognjenoga savlada. Ali ga zaboljele junačke ruke i ramena. Zato govori Relja sam sebi: "Ako ovako dalje bude, neću nikad proći kroz dolinu. Treba promisliti, što da učinim." - Vrati se Relja pod planinu, sjedne na kamen i stade junak misliti, kako li će kroz planinu proći, kako li će strahote savladati i gdje li će naći djecu Milojkinu, a na njima zlatan pojas i križić. - Teško se bijaše Relja zamislio, al najednom čuje, kako blizu njega netko plače i nariče. Ogleda se Relja i vidi: sjedi vila na kamenu, kosu raspustila i ljuto se rasplakala.
- "Što je tebi, lijepa djevojko? Zašto plačeš?" - upita Relja.
- "Plačem, junače, jer ne mogu dobiti zlatnog pojasa od djeteta na jezeru", - odvrati vila. Kad je ovo čuo Relja, vrlo se obradovao.
- "Reci mi, djevojko, gdje je put do tog jezera?" - upita Relja.
- "A tko si ti, neznana delijo?" - uzvraća mu pitanje vila.
- "Knežević sam Relja i tražim zlatan pojas i križić na crvenoj vrpci", - odvraća Relja.
Kad je ovo vila dočula, pomisli ona u zlobnom srcu svome: "Dobre li sreće za mene! Samo neka Relja pojas sa jezera u planinu donese, lako ću ja Relju pogubiti i pojasa se zadobiti!"
Pa mudra vila Relji ovako slatko besjedi:
- "Hajdemo, kneževiću, provest ću te kroz planinu, ništa ti biti neće i pokazat ću ti, gdje su djeca. Zašto da ti ne dobiješ ono, što je tvoje od starine."
Tako slatko govorila vila, a u srcu drugačije misli. Relja se pak vrlo obradovao i odmah pristane da ide s vilom.
Pođoše oni kroz planinu. Ne diraju Relju ni vile ni hudobe, jer ga vodi mlada Zatočnica.
Putem divani vila sa Reljom i u srcu jad mu podjaruje:
- "Da vidiš, kako su prkosna djeca, kneževiću. I tebi pojasa dati neće. Al ti si junak nad svim junacima, pa se ne daj, Reljo, sramotiti."
Smije se Relja, gdje bi se njemu djeca oprla, njemu, koji je posjekao Zmaja Ognjenoga!
A vila mu dalje kazuje, kako li su djeca u planinu dospjela, a kako iz planine ne znaju izaći.
Od velike koristi, što će zadobiti pojas, vila se tako razgovorila, da ju je ostavila mudrost, te priča Relji i hvali se svojim znanjem:
- "Luda djeca mudrolija ne znaju, a da znaju, što mi znamo, već bi nam umakla! Ima u crkvi svijeća i kandilo. Da nakrešu ognja nepaljena, da zapale svijeću i kandilo, prošli bi sa svijećom i kandilom kroz planinu, kao da je crkva. Staze bi se pred njima otvarale i drveće krošnje naklanjalo. A za nas bi još i gore bilo, jer bismo poginule i mi vile i hudobe po Kitež-planini, kud god bi se širio dim od kandila i svijeće. Al šta znaju djeca luda i prkosna!"
Da nije Zatočnica tako radosna, ne bi sigurno Relji kazivala ni o svijeći ni o kandilu, nego bi čuvala tajne zatočničke.
Tako oni stigoše do brazde i ugledaše pred sobom sveto jezerce.
XIV.
Iza stabla knežević proviruje, a vila mu djecu pokazuje. Vidi Relja crkvicu na otočiću. Pred crkvicom sjedi djevojčica, kao ružica bijela. Niti pjeva, niti si pripjevkuje, nego u krilu ručice sklopila, a prema nebu oči podignula.
Na pijesku uz crkvicu igra se dijete nejako, Jaglenac maleni, a na djetetu križić zlaćani.
Na pijesku se zaigrao: dvore gradi, dvore razgrađuje, sitnom rukom kulu sazidao, pa se svome poslu nasmijava.
Zagledao se knežević Relja, pa se junak nešto jako zamislio. Al Zatočnica nema kada da čeka, dok knežević sve misli promisli, nego ona njemu tiho probesjedi:
- "Zovnut ću djevojčicu, kneževiću, vidjet ćeš, da pojasa ne da! A ti onda hvataj sablju okovanu, poleti i uzmi što je tvoje, pak se k meni u planinu vrati. Odvest ću te natrag kroz planinu, da ti sestre moje ne naude."
Raduje se vila ovako govoreći, kako će lako Relju umoriti i sebi pojas dobaviti; samo dok ga Relja donese sa jezera. Ali Relja sluša i ne sluša, što Zatočnica besjedi, jer se bijaše u djevojčicu zagledao.
A vila odmah zovnu Rutvicu:
- "Djevojčice, sestrice, dobaci mi pojas, iznijet ću tebe i brata iz planine."
Kad je ovo čula Rutvica, još je više u licu problijedjela, a ručice čvršće sklopila. Tako joj je teško, da jedva može progovoriti! Rado bi iz planine, sve joj srdašce puca od želje.
Ali ipak ne da majčinog pojasa.
Prosuše se suze Rutvici po licu, tiho plače, kroz plač odgovori:
- "Odlazi, vilo, i više ne dolazi, jer pojasa dobiti nećeš."
Kad je Relja ovo čuo i vidio, u njemu se na dobro uzbudila krv kneževska, krv plemenita.
Ražalilo mu se ovo dvoje siročadi, što se nasred strašne Kitež-planine sami čuvaju od hudoba i napasti, od smrti i pogube. "Mili Bože, predala je kneginja vojski oboružanoj i tvrdim gradovima, da joj brane kneževinu. I propade kneževina. A evo djeca su ostala sama na svijetu, dopala su među vile i zmajeve, i ne mogu im ni vile ni zmajevi oteti, što im je majka dala." Sav se Relja u licu promijenio, kako mu se srce ražalilo nad djecom. Promijenio se pa okrenuo k Zatočnici.
Ogleda se Zatočnica na Relju: je li Relja sablju podigao, da njome siječe prkosljivu djecu? Ali Relja sablju podigao, pa se njome vili zagrozio:
- "Bježi, vilo, nikad te ne bilo! Da me nisi provela planinom, rusu bih ti odsjekao glavu. - Nisam se ja knežević rodio, niti sam tešku sablju kovao, da ja robim po svijetu sirote!"
Prestraši se jadna Zatočnica, skoči ona, bježi u planinu. Još za njome dovikuje Relja:
- "Idi, zovi vile i hudobe, ne boji se kneževiću Relja!"
Kad je vila odbjegla u planinu, priđe Relja preko brazde napram djeci na otoku.
Kako li se razveselila Rutvica, kad vidje, da k njima ide čovjek i milo ih gleda! Skoči ona, raširi obje ruke, kao što ptičica raširi krila, kad je uhvaćenu iz ruke ispustiš.
Ne mogaše Rutvica drugo ni pomisliti, nego da je Relja došao, da ih spase iz planine! Potrča Rutvica do Jaglenca, uzme ga za ruku i njih dvoje prijeđoše do Relje po mostiću, što ga bijahu njihove male ručice isplele po šašu.
XV.
Silan junak bijaše Relja, čudnovato mu je s djecom razgovarati. Al djeci nije čudno s junakom razgovarati, jer im srce svemu sklono i otvoreno.
Uhvati Jaglenac Relju za ruku, ogleda mu sablju okovanu. Veća sablja dvaput nego Jaglenac! Podigao Jaglenac ručicu, sav se ispružio, a jedva je ručicom sablji balčak dosegnuo. Gleda Relja, još nikada ne bijaše vidio on ovako male ruke kraj svoje ruke. Našao se Relja u teškoj neprilici, zaboravio pojas i križić, pa misli: "Što li ću progovoriti sa ovom nejakom siročadi? Maleni su, ludi su i ništa ne znaju."
Ali uto Rutvica upita Relju:
- "A kako ćemo iz planine, gospodaru?"
- "Ej, baš je pametna ta djevojčica", - pomisli Relja, - "eno ja stojim i čudim se, kako su ludi i maleni, a ne mislim, da treba izaći iz planine!"
Onda se Relja dosjeti, što mu bijaše Zatočnica rekla o svijeći i kandilu.
I reče Relja Rutvici:
- "Slušaj, djevojčice! Otišla je Zatočnica, dozvat će sestre svoje u pomoć. A ja idem pred njih u planinu. Ako Božja pomoć bude, nadjačat ću vile Zatočnice, vratit ću se po vas na jezero i izvest ću vas iz planine. Ako pak vile mene nadjačaju, ako poginem u planini, onda nakrešite ognja nenapaljenog, zapalite svijeću i kandilo, pak ćete proći kroz planinu, kao da je crkva."
Kad je ovo čula Rutvica, ona se jako rastuži pa govori kneževiću Relji:
- "Nemoj toga činiti, gospodaru; što ćemo mi, sirotice jadne, ako pogineš u planini? Jedva si nam došao, da nas braniš, a sad da nam odmah pogineš i ostaviš nas same na svijetu, što bismo mi! Nego hajdemo odmah da nakrešemo ognja, da upalimo svijeću i kandilo, pak ti, gospodaru, hajde s nama kroz planinu."
Al se knežević vrlo razljutio pak on veli:
- "Ne budali, luda djevojčice! Nije me majka rodila junaka, da me vodi svijeća i kandilo, dok ja imam sablju okovanu!"
- "Ne vodi te svijeća i kandilo, nego Božja volja i zapovijed", odgovori Rutvica.
- "Ne budali, luda djevojčice, ta moja bi sablja zahrđala, da me vodi svijeća i kandilo."
- "Neće tvoja sablja zahrđati, kosit ćeš polja i livade."
Zbunio se Relja, ne bi se još toliko zbunio od riječi Rutvičinih, koliko od milog pogleda male djevojčice. I sam znade, da će valjda poginuti, izađe li na mejdan u planinu.
Jaglenac ogrlio Relji koljena pak milo u njega gledaše. U Relji živo kucalo plemenito srce kneževsko, te on zaboravi i o križu i o pojasu i o mejdanu i o tvrdom gradu, nego samo misli: "Evo, treba da štitim i očuvam ovu vjernu siročad."
Pa onda reče:
- "Neću gubiti i objesiti glavu. Hajde, djeco, nakrešite ognja, zapalite svijeću i kandilo - nek me vode vaše male ruke."
XVI.
Još za malo časaka, pak se u Kitež-planini vidjelo čudo čudnovato.
Otvorila se široka staza niz planinu, a po stazi polegla tanka trava kao svila. S desne strane ide mali Jaglenčić, na njemu bijela košuljica, a u ruci drevna voštanica, - tiho gori i tihano praska, kao da se sa suncem razgovara. S lijeve strane ide Rutvica, opasala se zlatnim pojasom, a u ruci njiše kandilo od srebra. Iz kandila bijeli dim se vije. Među djecom stupa silan Relja. Čudno mu je, tolikom junaku, što ga vode svijeća i kandilo, a ne vodi ga sablja okovana. Al se milo djeci nasmijava. O rame je tešku sablju oslonio pak sa sabljom tako razgovara:
"Ne boj se, vjerna moja drugo. Kosit ćemo polja i livade, krčit ćemo šume i šikare, tesat ćemo grede i obore, sunce će te stoput pozlatiti, dok nahraniš dvije sirote male."
Tako oni šeću kroz planinu kao da je crkva. Od svijeće se tanak dim proteže, od kandila se sveti miris stere.
Ali jao i naopako po Zatočnice u Kitež-planini. Kud god se tako širio dim i miris po planini, tamo su pogibale i umirale Zatočnice. Pogibale su kako je koja najbolje i najljepše znala.
Jedna se pretvorila u sivi kamen pak se bacila sa stijene u ponor, gdje se kamen rastepao u stotinu komada.
Druga se stvorila u crveni plamen, pa se odmah ugasila u zraku.
Treća se rastepla u sitnu šaroliku prašinu, pa se rasula po papradi i kamenu. - I tako je svaka izabrala, kako je mislila, da je najljepše umrijeti.
A to je zaista bilo sve svejedno: il ovako, il onako, svakako su morale nestati sa ovoga svijeta, a to je ono, što im ni najljepša smrt nije mogla nadoknaditi!
Pomriješe i pogiboše dakle svih sedam Zatočnica, i tako sada ni u Kitež-planini, ni nigdje drugdje na svijetu nema ni vila ni zmajeva ni drugih hudoba.
Relja pak i dječica stigoše sretno u dolinu, i Rutvica ih odvede do njihove kolibice. Sad istom pade na um Relji, po što je išao u Kitež-planinu.
XVII.
Uniđoše oni dakle u kolibicu i malo sjedoše. Rutvica znajući za majčino ubogarsko spremište, nađe u kolibici malo suhoga sira, pa založiše.
No Relja sada nije pravo znao, što će ni kako će sa ovo dvoje siročadi. Otkad sađoše u dolinu, Relja neprestano opet mišljaše i na tvrdi grad i na svoje obećanje, koje bijaše zadao majci, da će joj donijeti križić i pojas.
Zato reče Relja Rutvici:
- "Slušaj, djevojčice, ti i tvoj brat morate mi sada dati zlatan pojas i križić, jer je to moje."
- "Pa i mi smo tvoji, gospodaru", - reče Rutvica i pogleda začuđenim okom Relju, gdje on toga ne zna.
Nasmijao se Relja, al onda reče:
- "Ali ja moram križić i pojas da odnesem svojoj majci."
Kad je Rutvica ovo čula, kliknu ona radosno:
- "Ako majku imaš, gospodaru, idi tamo, dovedi nam majku, jer mi majke više nemamo."
I sam bi kamen proplakao, gdje mala Rutvica spominje svoju majku u ovoj maloj i pustoj kolibici. I sam bi kamen proplakao, gdje ovako krasna dječica sama na svijetu ostadoše, i pomoć mole u kneževića Relje, da im dovede majku, kad majke nemaju.
Ražalio se opet Relja, gotovo junaka suze podbile. Zato on reče djeci zbogom i ode, da im dovede majku.
XVIII.
Kad je Relja za sedam dana puta stigao k majci, uz prozor ga majka dočekala, pak ga gleda: ide Relja, bez sablje, bez križa i bez pojasa, Ne da Relja ni majci pitati, već joj tako milo dovikuje:
- "Spremaj mi se, mila moja majko, da idemo čuvati, što je naše."
Tako oni na put odoše. Putem kneginja Relju upitala, je li našao pojas i križić, je li sakupio vojsku, je li uzeo tvrdi grad i kneževinu?
- "Našao sam pojas i križić, ali nisam skupio vojske, niti sam uzeo kneževinu. Bit će bolje bez vojske, majko, jer ćeš vidjeti, što je ostalo našega u kneževini", - reče Relja.
Opet za sedam dana stigoše oni do kolibice, gdje ih čekahu Rutvica i Jaglenac.
Mili Bože, velike li radosti, gdje se dobre duše sastadoše. Zagrlila kneginja Rutvicu i Jaglenca. Izljubila im lica i očice, i ručice i ustašca. Ne može se od njih rastaviti, toliko su joj draga djeca sirotinjska iz njezine stare kneževine!
XIX.
Tako oni stadoše živjeti svi zajedno u dolinici. Dakako da im bijaše tijesna mala kolibica. Ali su u Relje silne ruke bile, pa im sazida kućicu od kamena. Živjeli su oni tihano i blaženo. Jaglenac pase ovce i jagnjiće, Rutvica redi kuću i baščicu, kneginja prede i šije košulje, a Relja radi na polju i livadi.
Upoznali ljudi iz sela mudrost kneginjinu i snagu Reljinu, a jednom pače opaziše, kako kneginji pristaje zlatan pojas, te rekoše ljudi, premda nikad prije svoje kneginje ne bijahu vidjeli:
- "Ovo je sigurno naša plemenita kneginja." Zato darovaše Relji i kneginji velik komad zemlje u dolini, pa umolili Relju, da im u svemu bude vođa, a kneginja da im bude savjetnica.
Dao Bog blagoslova Reljinoj snazi i mudrosti kneginjinoj. Proširile se livade i polja njihova, prikupila se oko njih i druga sela, okitile se po selima bašče i kućice.
A u tvrdome gradu, međutim, kićena gospoda jednako su pila i pirovala. No ovo je trajalo već odviše godina, pak premda bijahu podrumi i riznice tvrdoga grada najbogatiji u sedam carevina, ipak je nakon toliko godina počelo u njima nestajati alema.
Ponajprije nestalo alema u podrumima, zatim nestalo sedefa po trijemovima. Još malo potrajalo, pak nestalo i kruha slugama, koji se bijahu zalijenili. Zatim pače nestade i mesa čagljima i stražama. Nevjerne sluge odmah se pobuniše, čaglji se razbjegoše, straže ostaviše svoja mjesta.
Al sve ovo još ne zabrinu gospodu, jer bijahu izgubili pamet od vina i pirovanja. Nego jednoga dana ponestade gospodi vina. Sad se oni odlučiše, da se sastanu u vijeće. Sastadoše se u najvećoj dvorani te vijećahu, odakle će vina dobiti, jer oko grada bijaše sve pusto, svi se ljudi odselili, a vinova loza podivljala.
Vijećahu dakle gospoda. Ali pakosni i buntovni sluge bijahu podrezali grede nad dvoranom, pa kad gospoda najbolje vijećahu, sruši se strop nad njima i poklopi ih ona silna i teška kula od građa, te ih sve umori.
Kad sluge čuše, gdje je propala i srušila se kula, odbjegoše od grada.
I tako grad ostade bez čagalja i bez slugu i bez kićene gospode - razrušen, pust i kao mrtav.
Pročulo se to doskora po svoj kneževini, a nitko živ i ne pođe da vidi, što se dogodilo u mrtvom gradu. Nego se sakupiše ljudi sa svih strana kneževine te odoše pod Kitež-planinu, da umole Relju, neka im bude knezom, jer bijahu doznali za snagu i junaštvo njegovo i za mudrost plemenite kneginje. Još obećaše ljudi, da će im sami svojom rukom podići bijele dvore kneževske.
Relja prihvati, što mu je narod nudio, jer je pravo sudio, da mu je Bog zato dao toliko snage i junaštva i da ga je zato oslobodio okrutnosti i nasilnosti, da uzmogne biti na korist svojoj kneževini.
Relja dakle postade knezom, te kneginja, koja tada bijaše ostarjela, doživi tako pod stare dane veliku radost. I kad su prvi put ulazili kneginja i Relja sa Jaglencem i Rutvicom u nove bijele dvore, bijaše to veliko slavlje. Seoska su dječica sterala neven i bosiljak, kuda oni stupahu, a dohvatajući se skuta kneginjina ljubili su ga ljudi i žene.
A kneginja se tada, sjajući od radosti, sjeti, kako bez vjernosti Rutvičine i Jaglenčeve svega ovoga ne bi bilo, te prigrli srcu svome Rutvicu i Jaglenca i reče:
- "Sretne li kneževine, kojoj blago ne čuvaju ni silne vojske ni tvrdi gradovi, nego majke i dječica u pastirskoj kolibici. Takva kneževina propasti ne može!"
***
Knez Relja vjenčao se poslije sa Rutvicom - i nikada na svijetu ljepše i milije kneginjice nije bilo negoli bijaše kneginjica Rutvica.
Jaglenac pak odraste do krasna i hitra momka, jahao šarca vatrenoga i često sa šarcem prolazio Kitež-planinu, gdje su navrh planine poslenici zidali novu crkvicu na svetom jezeru.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Sub Jul 13, 2013 12:53 am

Lutonjica Toporko i devet župančića

I.

Išetao župan Jurina po svojoj prostranoj županiji, da vidi, gdje što ima i komu što treba. Tako dospio i do jedne male rudinice. Na rudinici probilo iz zemlje devet javorića, ali im niotkuda vode nema. Ražale se županu Jurini javorići, pa on zapovjedi kmetovima, da navedu vodu do njih. Iskopali kmetovi grabu, naveli potok onuda, pa kad voda poteče javorićima uz korijenje, reče župan Jurina:
- "Sada, javorići moji, rastite i otimajte se, kako kojemu snaga daje", i pođe on dalje. A kako u župana bijaše mnogo briga i velika županija, to on domala zaboravio na one javoriće.
Dok se župan tako oko javorića bavio, dotle nebom djed Neumijka prolazio. Djed Neumijka nit se smije, nit se brije, niti nokte podrezuje, nego zori o osvitu i noćci o sutonu nebom prolazi. Na nogama mu opanci skorohodi, a na glavi ćepica-vedrica. Opancima od oblaka do oblaka koraca - u dva koraka nebo prođe; ćepicom-vedricom na izvoru vodu crpe, te širom po livadama rosu polaže. Bradom pako vjetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gdje treba kišu obara. I maglu rastjeruje, da sunce ugrije i zemlju prigleda, da l' pšenica klije.
Tako se onog jutra djed Neumijka nad rudinom desio, te vidio, kako župan brigu vodi o mladim javorićima.
Umilit ćeš se djedu Neumijki, ako vlat na travčici ispraviš - a ako stablu pomogneš, on tebe za brata prima. Jer njemu prečega na svijetu nema, negoli je šuma i tratina. Njih on od iskona sa oblaka gleda, kako su zemlju prekrile, a što se gdje gdjekoji dvor zabijeli, u to se djed ne razumije, pa misli: ovo ništa biti ne može!
Kad on, ele, vidio, kako župan pomogao javorićima, reče djed:
- "Dobra li čovjeka ovoga župana, gdje i na sitne javoriće gleda. Hajde da mu pomognemo."
Te svakim danom djed Neumijka dohodio, javore rosom rosio, kišom zalijevao, a suncem ogrijavao. A javorići - njih devet - rasli, mili brate, krasota ih pogledati! Nego uz javoriće porastao i deseti jedan mali grabić; te kud javori pod oblake bujaju, tud i grabić za njima se žuri, ali ih malen stići ne mogaše.
U tome se ljeto tri puta izmijenilo, te jednoga jutra župan Jurina izišao na kulu grada svoga. Pogledao župan Jurina županiji svojoj niz kotare i milo mu je, gdje se zeleni županija, kano kita o Đurdevu. Al kad župan opazio tamo na rudini onih devet javorova, tada jadan uzdahnuo. Bila u župana teška tuga na srdašcu, što mu mušku djecu smrt odnosi, kano da se dušmanin na njih zarekao.
- "Mili Bože! krasnih javorića! Da je meni u dvoru takovih devet župančića!" uzdahne župan.
Kad on ovako progovorio, al se pred njim na kuli stvorio starac. Halja mu traljava, brada nepočešljana. Pogledaš li mu bradu i haljinu, misliš: ubogar je zadnji; ali zagledaj mu u oči, odmah vidiš: ako ne zna, što ti znadeš, ali znade, što ti nikad znati nećeš.
- "Pošalji, župane, sluge na rudinu. Neka ti usijeku devet javorića, neka ti donesu devet panjića. A ti pripremi devet kolijevki i naredi devet dadilja, nek zibaju panjiće od prve zvijezde pa do pola noći. Kada bude noći o ponoći, oživjet će devet panjića, i evo ti u dvoru devet župančića. A ti nemoj da ih nosiš u dvorove, nemoj da ih čuvaš ni od rose ni od mraza. Neka momci rastu o kiši i o suncu, jer su oni javorići, iz zemlje proklijali."
Tako djed Neumijka naredio, jer on znade, kako javorići rastu - ali, eto, ne zna, što su županovi dvori! Naredio on, ele, tako, i nestalo ga županu sa kule.
Odaslao istog dana župan Jurina dvorskoga sa slugama na rudinu. A kad sluge posjekoše devet javorića, reče dvorski:
- "Posijecite i onaj sitni grabić, bit će meni za toporište."
Usjekoše sluge grabić, te ga ponesoše uz javorove panjiće do dvora županova.
Kad oni do dvora, al Jelena, plemenita gospođa, već namjestila devet zlatnih kolijevki dvoru u perivoju. Razmjestiše javorove panjiće u kolijevke, a dadilje stadoše da zibaju. Zibale one tako, zibale, od prve zvijezde pa do ponoći. Kad bi noći o ponoći, a dadilje časkom pozaspale. Dok se one oda sna prenule, al u kolijevkama devet momčića, ko devet rumenih jabuka.
Od prevelike radosti ne zna, kuda da se djene Jelena, plemenita gospođa. Te kad ne smije da župančiće u dvor nosi, a ona zapovjedi, da se razastre devet svilenih šatora, da brane djecu od mraza i pripeke.
- "Gdje su ikad djeca u župana rasla, da ih obnoć rosa rosi, a obdan da ih sunce pali? Drugo ti je javor na rudini, a drugo jesu župančići u dvoru župana!" umovala Jelena, plemenita gospođa.
Još iste noći došao djed Neumijka, pa se u perivoj nadglednuo. A kad opazio onih devet šatorova, odmah svemu ljuto zamjerio. Mrsko je djedu sve, što je naredio! Od iskona gleda, gdje se bijeli tanko platno na tratini, pa eto još ni tome nije pravo priviknuo: sve dvoumi, kada žene gdjegod platno prostriješe. A sada ti ni za živu glavu pod šator uljezao ne bi, pa još pod takve šatore: svilene, vezene!
- "Uludo potratih devet javorova", razljuti se djed Neumijka. - "Lakše bih ti pola šume požupanio, nego jednog župančića na rosu iznesao."
Ode djed, i kako ode, tako nije više k župančićima ni dohodio. A kako župančiće one prve noći rosa ne orosila, tako im glave gole, lise, ostale. Nu lahko je u dvoru županovu za golotinju! Momčićima učiniše svilene kalpake, kako se ćelava glava ne bi vidjela. A djeca stala rasti i bujati, raduje im se sva čeljad u dvoru. Samo ima - kuku lele! - jedna crna duša, koja im se ne raduje.

II.

Kad ono sluge sa dvorskim donijeli panjiće, te kad ih u kolijevke razmjestili, ostao tanašnji grabić.
Uze dvorski grabov panjić, te ga baci starome drvodjelji, koji se tamo uz ostalu čeljad nahodio.
- "Od njega ćeš mi toporište izdjeljati", - reče dvorski. "Nemoj da ga izmijeniš, nevoljo stara, poznat ću ga po ovom srcu crvenomu."
Kad drvodjelja stigne do svoje kolibe i donio grabov panjić, pripovjedio on ženi svojoj, što je bilo u dvoru županovu. Baka sve dobro razumjela, a kad razumjela, nešto smislila. Ništa ne reče, nego ode u kolibu, iznese korito na mjesečinu, nastre u njega krevetac od slame, položi onaj grabov panjić u korito, te stane zibati. Ziba baka, ziba, i sve gleda u onaj panjić u koritu, dok joj se o pola noći oči zamaglile. Časak dremnula baka, a kad se trgnula od sna, ono u koritu sitan momčić leži: malešan kao ruka, tanašan kao šipka.
Začudi se baka čudu golemome, te poleti u kolibu po drvodjelju. Kad oni do korita, a momčić progovori:
- "Ne nosi me, bako, u kolibu. Ostavi me na ledini i na mjesečini, da mi rosa krijepi verižice, da mi noćca hladi ruke i nožice."
Ne mogu baka i drvodjelja da se nagledaju momčića i da se naslušaju, gdje onako sitan tako mudro zbori. Milo im je do neba; čini im se, srce im oživjelo. I ostaviše ga, kako momčić zaželio, u koritu na ledini i na mjesečini. Te kako one noći, tako svake naredne baka korito sa djetetom na ledinu iznosila.
A djed Neumijka svake noći momčiću dohodio: i po mjesečini i na ljutom mrazu, i u tihoj noći, i na buri i na vjetrini - uvijek s momčićem razgovore vodio. - Baka pako maloga Toporkom nazvala, jer je od onoga grabića trebalo da bude toporište. I sve bi dobro bilo, samo se drvodjelja ljuto zabrinuo:
- "A što ću jadan sad za toporište?"
Znao je drvodjelja, da je dvorski čovjek naprasit i zao, a znao je i to, da ovakva grabića sa takvim srcem crvenim više naći ne može.
Stali, eto, župančići rasti dvoru u perivoju, a Toporko u bake i drvodjelje. Samo je razlika golema kako rastu župančići, a kako Toporko.
Župančići jedri i rumeni, bujali toliko, te će zamalo ocu do pojasa segnuti. A Toporko u bake sitan, tanak i garav, a tvrd, rekao bi tko: ovo ti je crni čavlić, triput prekovan.
U župana srce igralo od miline, pa ne zna, šta će od krasnih sinova, nego podigao oko perivoja zid na tri sežnja, kako djeci obdan ne bi sunce dodijalo, a obnoć da ne može zvjerka i drugo zlo do njih. - U drvodjelje pako ni zida ni šatora, već pred pragom rosna ledina, a dalje je šikara prihvatila. Te kako Toporko na ledini noćiva, tako mu kuna i lisica noću oko glave njuškaju.
Župan darivao sinovima devet vrančića i devet tankih kopalja, prikupljao najbolje junake, da uče djecu koplju i nišanu. I još prizvao prve mudroznance, nek priviknu djecu knjizi starostavnoj. A Toporko, kad se na noge osovio, stao lutati šumom i dubravom, stao tragati za kunom i lasicom. Kako bi jutrom odlutao, tako isto s večera dolazio. Zato baka Toporku jošte od milošte nadimak daje: prozvala ga svojim "Lutonjicom". - Lutonjica Toporko od dana u dan mudriji. Čudila se baka i drvodjelja, čudilo se selo i naselje: od kuda ovome stvorčiću tolika mudrost ko u starca. Al ne znala ni baka ni drvodjelja, ne znalo ni selo, ni naselje, da čitave noći djed Neumijka s Toporkom razgovore vodi. A u djeda Neumijka mudrost baš onakova, za kakovu pita selo i naselje i o kojoj živi šuma i planina.
Nadošlo vrijeme, Toporko malo porastao. Tad mu jedne noći djed Neumijka ispripovjedi, kako je Toporko nastao. Pripovjedi mu, kako u njeg devetoro braće imade, devet javorića, devet kićenih župančića; kako je javorićima-župančićima i njemu garavom Toporku korijen na jednoj rudini nikao i kako se oni s Toporkom-grabićem iz jednog potoka pojili.
Jedva djed ovo ispričao, a Toporko radostan poskočio:
- "Puste li mi sreće, da mi je ugledati braću svoju, devet župančića!"
Nasmija se djed Neumijka, al se mrzovoljno nasmijao: "Teško ćeš ih, momče, ugledati! Eto ih u dvoru u perivoju, ali je oko njih zid na tri dobra sežnja visine!"
Mrzovoljan bijaše djed Neumijka! Ne može da preboli onih svojih devet javorića, što ih svilenim šatorima pokrivaju, pa ih još i zidom opasali. Da mu mogu župančići kako god ruku dopanuti, on bi znao, što bi učinio! Znade djed, kako ti se goji javor u planini!
Ali Toporko ne otpušta od djeda, već ga moli i zaklinje, neka ga nauči, kako li bi mogao braću svoju ugledati.
Odjedared djed Neumijka kao da se nešto promislio, pa reče Toporku i nauči ga ovako:
- "Ima kamen sedmi u zidu sa sunčane strane. Najtanji je i slabo je prikrojen. Tamo stani, tamo kucni, tamo braću zovni!"

III.

Sunce o podnevu, a u dvoru županovu sve pozaspalo od omare, samo župančići svoje konje u perivoju uza zidove šeću, neka su u hladu. Kako uza zid šeću, tako iznenada čuju: nešto kuca i udara o kamen: kuc, kuc! Ovo se župančićima na čudo dalo. Povezali oni konje o jablane i prišli do kamena. Al ono izvana opet: kuc, kuc! Prislonili župančići uho o zid i gle! s druge strane čuju, kako netko tihano zove:

Devetero braće moje,
Otvorite dvore svoje!
Ručicama pritisnite,
Nožicama otisnite!

Pogledaše župančići u čudu jedan drugoga. Još ne bijahu živa glasa čuli s one strane zida, ni pogleda nikada bacili preko mira gradskih. Nasmijaše se od radosti, priskočiše kamenu i učiniše, kako Toporko bijaše rekao: upriješe sve devetero svoje ručice o kamen, otisnuše se sve devetero nožicama, a Toporko izvana kamen potezao. I malo čas, a sitan Toporko golem kamen prebacio, a u zidu zinula rupa, kao okno maleno.
Pa da vidiš čuda čudnovata, kad se braća kroz okno ugledala. Spolja stoji sitan, garav sirotinja Toporko: na glavi mu čupava šubarica, na ramenima gola košuljica; a iznutra, glava do glavice, natiskalo se devet župančića, rumenih i jedrih ko rumene jabuke: kalpaci im svilom opšiveni, plave dolamice zlatom izvezene.
- "Što nas braćom zoveš?" - zapitaše župančići.
- "A kako da vas zovem, kad sam došao, da vam kažem, da smo jedan uz drugoga na rudini niknuli i s jednoga se potoka pojili?"
Reče Toporko tako, te ispriča župančićima, kako je sve bilo.
Čudom se čude župančići, jer njih mudroznanci svačemu naučaju, ali im dosada ni o kakvoj rudini ni besjede ne rekoše. Još se više čude, gdje imadu eto brata u čupavoj šubarici - sitnog brata s onu stranu zida, a oni jedva i znali, da tamo živog svijeta ima! Dok oni u čudu glede u Toporka i slušaju, što on priča, dotle se Toporku oči otimaju za gospodskim vrančićima, srebrom osedlanima, i za mačevima u braće župančića.
Ele, čuda se ne bi nagledao Toporko, ni naslušali župančići i nikad ne bi bilo kraja dječjem razgovoru. Al sa grada zvižnu psar za hrtovima. Trgoše se župančići od oknašca, kako ih hrtovi ne bi izdali, a Toporko, hitar, opet kamen na oknašce navalio. Nego si prije braća tvrdu vjeru dala, da će se na ovom oknašcu sastajati.
Sutradan zora lijepi danak izvela. Lijepi danak, al dobra ne nosi. Župančići, kako u zoru ustali, tako se pred svojim šatorima sastali. Svu noć snivali o šumi, o rudini, o potoku, o kuni i o lisici: o svemu o čem im Toporko bješe pričao. I rekoše jedan drugome:
- "Da umolimo oca, svijetlog župana, neka nas izvede dvoru pred zidove, da vidimo, što je onkraj zida."
A desilo se, te baš toga dana župan jahati izvolio. Bijaše on naredio dvorskome, da će dvorski s njime pojahati županijom. Nu kad sinovi župana saletili molbom, da s njima jašu, pomisli župan: - "Poodrasli su momčići, neka oni pođu sa mnom kroz županiju."
Dozove župan Jurina dvorskoga i reče mu: "Poslušaj me, desna ruko moja! Nemoj sedlati svojega žerava, već ti sađi u podrume moje, pa ti biraj bijelca najboljega, najboljega i najbjelijega. Osedlaj ga sedlom opšivenim, pokrivaj ga pokrovom od zlata. Još osedlaj devet vrsnih konja - mali konji, al su vatra živa. Opaši ih srebrnim kolanom, okiti ih resicom od svile, pa izvedi bijelca i vrančiće!"
Kad to dvorski čuo, od jada se u licu sav prometnuo, gdje župan njegova konja odručuje, a devet vrančića naručuje. Dobro znade dvorski, za koga su vrančići, nu kako bi malo daha uhvatio, upita on:
- "Za koga bijelac, a za koga vranci?"
Radostan župan i ne vidi, gdje dvorskoga zelen jed oblijeva, nego njemu lijepo odgovara:
- "Bijelca izabrana za mene župana, a devet vrančića za devet župančića."
Starijemu prigovora nema. Utegnu dvorski dušu u se i učini, kako mu župan naredio. Pa kad posjedaše na konje, župan i sinovi, i kad sluge raskriliše vrata, pa kad sinu preko polja ravna krasan junak sa devet junačića: mili Bože, do neba krasote, kao da je mjesec izveo Vlašiće!
Pročulo se: ide župan sa sinovima! Pa kud prohode, tud se nahrupilo malo i veliko. Dohitaše žene sa dječicom, izašli starci i muževi, sjatili se starješine i kmetovi. Kliču žene i dječica, klanjaju se svijetlome pohodu, kape skidaju starješine i kmetovi.
Sve to gleda dvorski, koji bijaše ostao u dvoru na zidini. Gleda i srce mu se u otrov prometnulo, oči su mu kano dvije guje.
Bješe se dvorski odavna ponadao velikoj časti u župana bez sinova, a sad eto gleda, gdje župana okružili sinovi, te se sjaju kano zlatna zrnca oko kamena dragog!
- "Kad se dosad županu jahalo, ja sam s njime konjica igrao. Kad se njemu kmetovi klanjali, i meni su počast davali. Kad su njemu skutove ljubili, i moje su se haljine doticali. A sad gleđi: dok se sunce triput povrati, župančići će ocu uz koljeno sjediti, oni će stol njegov kititi, a domala će mu i na zboru savjetovati. A za dvorskog ni znati se neće!"
Uskipilo srce u zlotvora, udario gradskim vratima, da su sve zidine zadrhtale, ostavio sluge, da čekaju župana, a on ode do dvorca svoga.
- "Poginut će, vjere mi, župančići! Hoće, baš od ove moje ruke!" - reče dvorski svojoj ženi. "Ako neće danas, sutra će - ako neće sutra, hoće bilo kada."
Ništa se žena tome ne začudila, jer ona ovo bijaše i nakanila svakim danom mužu govoreći: "Nikuda od sluge, moj golube!" ili opet ovako: "Mlad dvorio si jednoga gospodara, star dvorit ćeš ih devetero."
Reče dakle dvorski ženi, da mu iznese najbolju sjekiru. Donese žena sjekiru, al na sjekiri toporište pretrunulo. Sjeti se dvorski onoga grabića u starog drvodjelje.
- "Gle", - nasmija se zlotvor, - "ne znaš, gdje će ti što poslužiti! Neka drven bratac živu braću mori." Nije znao dvorski, što je ono bilo od grabića!
Istoga dana pođe on do starog drvodjelje. Drvodjelja i baba sjedili su na pragu. Jeza spopade starca, kad vidje, kako njemu prihodi dvorski, mrk kano oblak.
- "E, lijenčino, kuda grabić moj? Zar je malo vremena prošlo, otkad ti ga dadoh? Da ga nijesi kuda iskvario", - vikne dvorski.
Srsi prođoše starca. "Spasa nema", pomisli on, i ustade, skine kapu, pokloni se pred dvorskim i htjede da mu sve ispripovjedi.
Al se baba u živ tren protiskala pred starca, stupila dvorskom i rekla:
- "Živ bio, gospodaru! Eno grabića pod krovom na kolibi! Znaš li, tako ti zdravlja, da je trebalo drvo dobro osušiti, hoćeš li valjano držalo da imaš? A do sutra evo toporišta izdjeljana."
- "Brži je tvoj jezik, babo, negoli su ruke ovoga starca, koji se evo zalio olovom, pa šuti k'o nijemac. No neka bude! Do sutra toporište! Ali nemoj da mi podvališ drugo drvo. Poznat ću ga, jer treba, da je u drvetu srce crveno."
Ode dvorski, a drvodjelja reče baki: "Propadosmo, ženo!" I skutriše se jadni na pragu, premišljajući svoju nevolju.
Uto i sumrak, a Lutonjica Toporko iz šikare ispanuo. Drvodjelja i baka odmah mu ispričaše jade svoje. Naheri Toporko šubaricu, turi tanašne ručice u džepove truljavog zobunčića, raskreči nožice i zamisli se. Dugo premišlja Toporko, a onda odjedared reče:
- "E, mili moji! Ovoga mi sami nikada ne odgatasmo. Vi čekajte ovdje, a ja idem, da upitam savjeta u onoga, koji je mudriji negoli smo mi."
Nestade Toporka u sumraku, izgubi se preko livada i kroz šikaru.
A drvodjelja i baka tužno sjede i čekaju. Dobrano čekali, već se i mjesec pomolio; kad al eto ide Toporko sve trkimice k njima. Mjesečina jasna, trava visoka, a sitan Toporko po ugaženoj stazi trči, kano miš po brazdi.
- "Ne bojte se, starci moji", reče Toporko stigavši do njih, - "evo meni savjeta, a vama eto vašega grabića! Nego kad budeš toporište tesao, dobro čuvaj srce u grabiću, ako sam ti drag."
Još Toporko bacio baki šubaricu u krilo: "Čuvaj mi, bako, moju šubaricu, da imam, na što da se vratim, kad službu obavim." Pa se onda zatrči dva-tri koraka po travi, sagne se malešan u trku, pa - eto ti ga na! - prebaci se naglavce u travi upravo pred starcima. I kako se prebacio, gle čuda: starcima do nogu leži onaj grabov panjić, a Toporku ni traga.
Komu žao, komu drago. Drvodjelja ončas dohvati bradvicu i počne izdjeljavati toporište, a baka sva tužna briznu u plač, što joj nestalo onog prkonjice. Ne zna, što će od tuge i žalosti, nego stala grliti i ljubiti onu čupavu šubaricu, što joj jedina ostade.
Izdjeljao drvodjelja još istoga večera toporište i odnio ga sutradan dvorskome. A dvorski, ugledavši crveno srce na toporištu, reče:
- "Dobro si me poslužio, starče, poštena ti brada!"

IV.

Noć nad krajinu, a dvorski sjekiru pod pazuho, ključeve grada u ćemer, te put grada županova. U koga će biti ključevi ako neće u dvorskoga? Jer glava gospodara o vjernosti sluge stoji!
Bijeli se grad županov pred dvorskim kao labud na mjesečini, a crni se dvorac u prisjenku šume kano gavran nad plijenom. Spavaju župančići gradu u perivoju, i ne slute, tko je noćas nakanio, da im glavi dođe.
Kada dvorski bio gradu na domaku, dosjeti se on, da sjekire ni okušao nije, a na njojzi novo toporište. Da nije - u zao čas - slabo pridjeljano? Skrene on do nekog duba, koji povaljen tamo ležaše i omahne sjekirom, da je vidi. Kad dvorski omahnuo, al ono toporište zaigralo kao živ stvorak. Zaigralo, zanijelo se i trgnulo unatraške te ušica sjekire dvorskoga ravno među oči. Zacrni se dvorskome pred očima, izmače mu sjekira, rastavi se ona od toporišta, pade oštrica dvorskome na lijevu ruku, kojom bijaše panj prihvatio i odsiječe mu palac.
Kako ga sjekira u čelo udarila, onako se dvorski nauznak po travi pružio; nit što znade, niti glasa daje, rekao bi: mrtav za opijelo. A ono toporište, kako se izmaklo, tako se dva puta prebacilo, a kako se prebacilo, tako se opet u momčića prevrglo.
Leži dvorski, pružio se kao hrastova trupina, a nad njime, živ i zdrav Toporko, zvirka veselo očima kao mlado mače na mjesečini.
Oglednu se Toporko ovamo, onamo, te munu do gradskih zidina, do sedmoga kamena, do oknašca malena.
Odvali Toporko onaj kamen, uljeze kroz oknašce, te redom od šatora do šatora hiti.
- "Bježmo, braćo, ako vam je život drag!"
Prosnuli se župančići i skočili se na noge. Dok se oni odijevaju, dok mačeve pašu, dotle Toporko hvata gubu i kresivo: meće oganj pod svilene šatore. Te kad sve bi gotovo, povede ih Toporko do oknašca i tiho kano netopiri proljezoše kroz oknašce. Eto ih na ledini pod gradom.
Tiha noći, što si dočekala! Na livadi podno grada devet župančića, ko devet jorgovanovih grančica i deseti bosonog Toporko. Livada mjesečinom obasjana, a sred livade starodrevna lipa.
- "Zabodite mačeve uokrug oko debla lipe", reče Toporko župančićima, "da imate i vi nešto svoga na domu." Odmah zabodu župančići mačeve u travu oko debla lipe i prekriju ih, da se ne vide.
Kad to bi gotovo, obazreše se župančići: a što sada? kuda će? na koju stranu?
Samo Toporko glavu podignuo, te se nekud na nebo zagledao. Nebo jasno, po njemu zvjezdice, jedan jedini oblak poviše kule stoji.
Prisloni Toporko dlanove uz usta, da mu grlo bolje nosi i viknu put onoga oblaka:
- "Da nam siđeš, djede Neumijko!"
I gle! S visine stane se spuštati oblak, na njemu djed Neumijka, a oko njeg devet oblačića, kano devet sivih galebova i još deseti mali pramak magle, kano repić u mišića. Zapovjedi djed Neumijka djeci, te zajahaše župančići oblake, a Toporko onaj pramak magle. Topnu djed Neumijka nogom o rosnu travu, ponese ga oblak u visinu, a s njime i onih devet oblačića, a na njima devet župančića i još Toporko na pramku magle.
Kad već bili visoko nad gradom, oglednuše se župančići širom neba i širom zemlje. Vide: mjesečina po cijelom svijetu, a pred njima daleko jedna crna gora.
Al se djed Neumijka već otisnuo hodati. Jedanput koraknu, pola neba prođe, dvaput korakne, drugu polovicu - a kad treći puta, eto ih sviju zajedno onoj gori na sljemenu.
Tek dok se dvorski malo povratio i oči otvorio, dok sanena straža sa gradskih zidina na oganj zazvala, dok cika i lelek oko grada zaječio, dotle već djed Neumijka sa svojim povodom navrh brda na mjesečini pristao. Plamsaju pred dvorom svileni šatori, pada jedan za drugim u pepeo, a Jelena, plemenita gospođa, prolazi garištem i pridiže pocrnjele skutove šatora, koji se pružili preko pepela, kano da su opaljena krila sokolova.
Djed Neumijka pako dotle na rosnoj ponikvi brdu na vrhuncu među djecom stoji. Bliješte se zlatom vezene dolamice o svijetloj mjesečini, cakle se oči u garavog Toporka, a truljava haljina u djeda Neumijke njiše se na noćnome vjetru.
Nije neobično ni djedu Neumijki ni Toporku, jer su i jedan drugome i gori zelenoj navikli. Ali je neobično župančićima s djedom Neumijkom: u njega je haljina truljava, a brada nepočešljana! A još je neobičnije djedu Neumijki sa župančićima, gdje im trepti srebro na kalpaku, a zlatne rese po dolamici.
Stoje župančići bodri i uspravni, bistra oka i junačka pogleda, pa se djedu Neumijki pravo u oči zagledali. Našao se djed u velikome čudu, što mu takovi junaci ispod svilenih šatora nadošli!
- "Momcima prigovora nema! Oštra su oka i dobra ponosa", pomisli on. Al se njemu ipak ne vjeruje, da mogu valjati mamci pod srebrnom čelenkom. Prijekim okom promjerio toliki nakit na župančićima: "Golu glavu kalpak pokriva, a tko će znati, kakvo ti je srce pod zlatnom dolamom?" pita sebe djed Neumijka. Malo promislivši, tako djeci probesjedio:
- "U mene ćete do moje volje đakovati. Valja vam sedam mudrosti izučiti, za koje još nikada čuli niste."
A Toporko pogleda djeda. Dobro znade Toporko ćud njegovu i odmah se maljutku nešto ne svidjelo.
- "Sve se bojim dobra biti neće! Zamjerio je djed zlatnim resama i kićenim kalpacima", pomisli Toporko.

V.

Tako i bilo. Slabo poživješe djeca u djeda Neumijke. Djed u pećini na tvrdome kamenu spava, a župančići i Toporko moraju oko njega, gdje koji mjesta uhvati. U djeda nikada ni objeda ni večere ne biva, kako bi gladan ranije uranio - pa tako i đaci gladni spavati lijegaju. A ujutro svakome po šačicu lješnjaka daje, a sebi pregršt uzima, i to im je za čitav dan hrana. Kad ovo pojedu, onda se djed s njima niz dol spušta, kako on to znade - sve tamo do one daleke rudinice, što je gradu na domaku.
Tamo treba za posao hvatati: tamo vodu u ćepicu crpi, tamo s maglom u zrak se diži, jutarnje hlade razmahuj, te svud širom rosu polaži. A da vidiš, kolika je ona županija! Koliko je u nje bilje i raslinje, a sve o djedu Neumijki stoji! Te još svega posla dosta nije, nego djed djecu šalje, neka preko neba stazu kroz oblake prte, kud će sunce nad županijom granuti.
- "Đakujte mi, đaci župančići! Teška briga, silna županija!" govori djed Neumijka, te se nekud osmjehuje.
Trudno jutrom, a trudnije večerom. Jutrom da ustaneš, da prvu pticu na gnijezdu probudiš, a večerom da ne legneš, dok nisi i nesretnu travku uspokojio. Sve djed uči đake svoje: i kako će s oblakom poletjeti i kako će se nad rudinu svrnuti. Pušta ih, da hodaju po toj gori silnoj, pušta ih, da križaju s oblakom po zraku. Ali ih samo jedno mudar djed neće da nauči: ne uči ih, kako se spušta s oblakom do zemlje i kako mogu pristati na travu.
Ali za sve ovo još bi kojekako bilo, da nije u djeda Neumijke jedna navika opaka. Kad on jutrom sa gore silazi, ne ide on ni stazom ni prosjekom, već na maglu sjeda, pa kud maglu namjera namjeri: il kroz šumu ili niz litice. Od toga u djeda halja truljava, a brada raščupana. Te kad prvog jutra djeca s njime kroz krošnje silazila, odnijele grane župančićeve kalpake: ostali župančići ćelavi gologlavi. A kad drugog dana preko trnja s maglom silazili, sadrlo im trnje plave dolamice: ostali župančići u goloj košuljici. Kad trećega dana niz litice, od zuba do zuba, izgubili oni i sjajne čizmice. Pa kad četvrtog jutra još i sitna kiša pala, a župančićima kosa do ramena porasla, nitko živ ih prepoznao ne bi, da su ono oni isti župančići: bosi, gologlavi, u samoj košuljici, a kosa do ramena.
A župančići, momci roda plemenita, nit se tuže, niti jadikuju. Nisu ih jadikovati naučili, niti priliči da se jada, tko je roda gospodskoga. Nego spletoše sebi pojase od likovine, opasaše se njima preko košuljica i čekaju da s Toporkom na rabotu pođu.
Pogleda djed Neumijka župančiće - i opet ih dugo gleda, zatim reče:
- "Ovo ste prvu mudrost izučili. Daleko je, đaci moji, još do sedme!"
Poškakljalo Toporka u grlu. Nešto bi rekao, a ne smije, te u sebi dijete pomislilo: "Prestario si mi, djede Neumijka! Zar ne vidiš bolan, da su u jednoj mudrosti svih sedam uhvatili, gdje su znali ostati bosi i gologlavi, a da ništa rekli nisu?"
Nu mislio Toporko, ne mislio, sve ostade onako, kako djed bijaše odredio. A župančići i dalje, ko da to njima ništa nije, uz Toporka stazu prte preko neba kroz oblake. Vide oni: nema druge, valja pretrpjeti.
Drugačije sudi čupavi Toporko.
Ražalilo se Toporku nad braćom: braća zlu ne navikla, a ovdje se zlu ni kraja ne vidi. Jer Toporko znade, da je djed tvrde glave, te ćeš lakše njegovu bradu, sto godina nečešljanu, pročešljati, negoli ćeš njega obratiti, kad o nekome posumnja.
- "Kad se u zlu nađeš, ti ne čekaj, da ti se velika dver raskrili, već umakni i na mala vrata", misli garavi Toporko. Te dok onako malešan za braćom do ramena maglu gazio prteći stazu, dotle braći tiho govorio:
- "Ne bojte se, devetero braće moje! Izvest ću ja vas iz ove robije!"
No to lasno ne bijaše. Daleko je do grada županova - od gore do grada ravnica kao dlan za dan hoda. Da uteče Toporko sa župančićima, ne bi li ih na onoj ravnici lahko dognao djed Neumijka na opancima skorohodnim? Ne bi li se spustio na njih sa oblaka kano kobac na miša? A da im sreća posluži, pa da toga i ne bude, kuda će opet u grad županov, kad možda tamo jošte i sad živi zlotvor dvorski?
Sve ovo pomislio Toporko, al onda ipak riješio da pokuša, ne bi li mu sreća poslužila? Samo da je njemu od djeda Neumijke doznati, kako li se sa oblaka silazi na ravan!
Ehe, jednog dana o podnevno doba, kad sve rašće miruje i stoka kad planduje, sjede djed Neumijka u bukovik pokraj ponikvice. Tiha gora kano duša djevojačka. Daleko je staza i drvosjek, jer se djed uklanja, kuda narod ide. Sjeo dakle djed, da ga šumska hladovina gali, a župančići pozaspali, koji pod ljeskom, koji u papradi. Sam Toporko uz djeda ostao, pa razgovaraju, da im vrijeme prođe. Kad već svašta prebrali, reći će Toporko:
- "A kako ti to, djede, nas svemu učiš, a nećeš da nas naučiš, kako da se sami s oblakom spustimo na travu? Il se bojiš da ćemo ti umaknuti? A u tebe tvoji skorohodi! Dognao bi nas, da smo nakraj svijeta!"
- "Ne budali, Lutonjica Toporko! Da ja tebe lijepo i naučim, svejedno vi saći ne možete, jer nemate, što vam za to treba."
- "Ne mari, ti meni pripovijedaj, da nam vrijeme prođe", odvrati Toporko.
Prevari se djed Neumijka, te onako u hladu počivajući pripovjedi Toporku, kako bi oni sami k zemlji saći mogli, ali bi za to trebalo, da ima negdje nešto njihovo, zašto bi se mogli prihvatiti, kad s oblakom prolaze nad zemljom.
- "A otkuda bi se vama što vašega dalo nad rudinom na deset sežanja visine", nasmija se Neumijka djetetu sve mu brada od smijeha odskakuje.
- "To ja, djede, tek onako, da se zabavimo! Nego tebe, djede, molim kao oca rođenoga, da me danas pustiš u lješnjake. Nabrat ću ti dvanaest punih kozulića. Polovica tek je tebi jednome, a polovica nama desetorima. Jerbo smo ti đaci ljuto ogladnjeli."
Star je djed Neumijka, mnogo znade i mnogo umije, al u koga nema mane! Pa tako je i u njega mana: lakom je na lješnjake, ko čeljade, koje šuma hrani. Dugo druguju šuma i Neumijka, te ako mu je šuma svoju mudrost darivala, nije mu ni svojih mana oprostila!
Malo djed promislio, al onda odoljet ne mogaše: "Pustit ću te", reče on Toporku, "al da si mi se povratio, dok mjesec izađe. Čuvaj se, momče, da mi ne umakneš, jer znaš i sam, da si glavu izgubio."
- "Kuda ću ti, djede, umaknuti? Gle, kolike su u mene nožice, ko u šumi borove iglice! Da prebirem njima za godinu dana, još se ne bih ni županova grada ni svoje kolibe domogao!"
Uzme dakle Toporko kozuliće, al ne ode s njima u lješnjake, nego ode, gdje je znao, da kroz goru staza ide. Tamo uza stazu na panj stade i čekaše, neće li tko proći.

VI.

Dvor se županov u korotu zavio. Kad su one noći šatori izgorjeli, što znade ujutro župan Jurina, nego sazove mudroznance, vrače i sudije.
- "Prosudite, vjerne sluge moje, i recite meni ovo troje: kud nestade mojih župančića? - kako li se zapališe šatori? - kuda li se vrgao zločinac?"
Sagnuli se mudroznanci nad garište, izvadili po čašicu pepela i nataknuli mudre naočari. A vrači i sudije teške knjige otvorili, te prebiru sitna slova i pismena. Sve mukom muči i čeka, što će biti.
Prozborili tada mudroznanci:
- "Izgorjeli tvoji župančići. Gle pepela baš od desne ruke prvog župančića. Po pepelu i prst mezimac znamo i nokte smo izbrojiti kadri!"
Za njima se digli vrači sa stolica:
- "Suđenice im vatru dosudile, zato se vatra iz zemlje porodila, župančiće tvoje pokopala", progovoriše vrači čarobnjaci te zabaciše mantije na pleći.
Vrači rekli, al suci porekli, jer je ljuta vražda među njima.
- "Nije se vatra iz zemlje porodila, nego ju je zlotvor podmetnuo, a zlotvor utekao u deveto carstvo i nikada ga dostanuti nećeš", zaključiše sudije, prijekim okom ošinuše vrače i zaklopiše svojih deset knjiga.
Zakukala sva čeljad u dvoru; tko od koga jače zakukao, al najviše crna duša dvorski, kako bi se županu omilio. I još zlotvor lijevu ruku u njedrima nosi. "Da mi tuga grudi ne prokine!", a kad tamo, ono krije ruku, što mu je bez palca.
Ali župan od toga dana nigdje mira ne nahodio. Od rane zore do poznoga mraka konja jaše gorom i planinom, kako bi mu srce odlanulo.
Tako i ovoga dana odjaha do one daleke gore crne, svu goru prošao, te se tužan kući vraća. Jaše župan stazom niz planinu, kad al vidi: tamo na panju stoji stvorak, sitan kao cvrčak. Lakte podbočio, a glavicu nakrenuo. Kad župan do njega, a maljutak će:
- "Zdravlja ti želim, svijetli župane!"
- "Hvala, kepčiću!" odvrati župan i čudi se, gdje ga onolišni stvorak tako dobro pozdravlja.
- "Da nisi nešto tužan?" pita Toporko i prišćuri očice.
- "A što je tebi do toga?" sve se više čudi župan kepčiću.
- "Rad sam da ti pomognem. Dat ćeš mi za plaću pol vreće lješnjaka."
- "Dao bih ti i pola županije", odvraća župan i uzdiše teško, gdje mu nitko pomoći ne može.
- "Vrzi me na konja pred sebe. Za jednim smo putem. Nego da si malo konja potjerao, jer mi je bolnome glava u torbi." - Dignu župan Jurina Toporka na sedlo i potjera konja put grada svoga. Putem Toporko županu govorio:
- "Ti ništa ne pitaj nego sutra o podnevu naredi, neka se skupi sva tvoja čeljad pod lipom na zbornom mjestu i da ni jedan od njih ne usfali. Još zapovjedi, da ti dođu svi bez oružja, samo sjekire da ponesu, al neka su sjekire bez toporišta. Ja ću ti na zbor doći i koje ti toporište od mene bude, na ono ti pokušaj svačiju sjekiru. Nađe li se koji od dvorjana, te moje toporište na njegovu sjekiru pridjeljano bude, i ako je taj dvorjanin još i sakat na lijevi palac, onda znaj: on je zlotvor tvojih župančića. I da ga glave lišiš, ako hoćeš, da ti se sinovi vrate."
Ne vjeruje se pravo županu, gdje ga maljutak uči, što mu je činiti, no koga nećeš poslušati, kad si u nevolji, kojoj lijeka ne znaš? Obeća on dakle Toporku, da će onako učiniti.
Tako oni do dvora stigoše. Kad u dvoru sjahaše, zapovjedi župan svome ubrusaru, da Toporku dade pola vreće lješnjaka iz vrta županova, a Toporko još umoli, da povežu vreću i da na nju udare pečat županov. Kad ubrusar to učinio, reče Toporko županu: - "Još dopusti, svijetli župane, da na ovome pečatu odjašem u goru."
Nasmija se župan. On to od maljutka za šalu primio, pa mu dozvolu izdao, da na pečatu jaše. Zahvali Toporko, naprti onu vreću na leđa i ode iz grada, te do kolibe drvodjeljine.
Lijepa večer, a baka pošla poljem kroz lan, da vidi nije li mu suša naudila. Spazi Toporko baku, ostavi vreću na kraj sloga, prišulja se kroz lan do bake, a kako se baka sagnula, da bolje prigleda lan, šapnu Toporko iz sloga, ko da cvrčak gudi:
- "Šuti, bako, nikom ništa ne kazuj, nego sutra prije nego svane, dođi mi na rudinu i ponesi onu šubaricu, koja je pravo moja. Tamo na rudini ima klen, koji je najviši. Na njega se popni, bako, što više možeš, ako sam ti drag! Vidjet ćeš mene, gdje dolazim na pramku magle, a sa mnom druga devetorica na devet oblačića! Kad doplovimo, pa kad budemo na vjetru uz klen prolazili, ti brzo pruži meni moju šubaricu. Kad se ja za nju uhvatim, ti je, bako, ne puštaj, već potegni, što ti snaga daje."
U bake od radosti srce zaigralo. Čuje i pozna sitno grlo svojega Lutonjice, gdje joj govori iz lana. Al kad se sagnula, da ga vidi, a ono nigdje nikoga, samo jedna hitra pruga preko lana bježi - ono ti vršike lana dršću, kuda se Toporko slogom šulja. Odmah baka pogodi što je, i više ne traži Toporka.
Ništa baka ne dvoumila, povjerovala svom prkonjici, ostavila lan, neka se šumom sam opravlja, kako zna, a ona pohitala kući, da nađe šubaricu, neka joj je sutradan pri ruci.
A Toporko krišom, sve kroz lan k'o prepelica, na kraj sloga stigao, opet uprtio svoju vreću i pošao do županove konjušnice.
- "Evo, udario župan pečat svoj na vreću i zapovjedio, da mi dadeš konja najbržega, kako bi još noćas vreću odnio, kuda mi je župan naredio", reče Toporko konjušaru.
A što ne možeš sa pečatom župana?! Vidi konjušar znamen svoga gospodara, povjeruje kepcu i izvede mu konja. Još maloga na sedlo posadi i vreću mu dodade, te ošine konja, nek je brži. A Toporko, kako s konjem poletio i njemu se u grivu uhvatio, tako leti ko perce na vjetru put one gore crne. I putem sve konja podstrekuje: boji se jadan, neće li prikasniti.
Mjesec da će izaći, a Toporko podno gore. Skoči on s konja, topnu ga nožicom, nek ide, kuda ga volja, a Toporko pohita stazom na planinu. Tamo u ljeski kuzoliće našao, napunio ih županovim lješnjacima, bacio onu vreću, te upravo kad mjesec na ponikvu, eto i Lutonjice Toporka.
- "Dobar veče, djede! Evo lješnjaka, kakovih ne pamtiš!"
Djedu Neumijki odmah zazubice - a kad ugledao onakove lješnjake, ne može da čeka do jutra, da ih okusi, nego reče djeci:
- "Ajde, đaci, neka i mi jednoć večeramo, neka znate kojega ste dana prvu mudrost naučili."
Posjedoše dakle krugom nad ponikvom, da blaguju. Ali Toporko župančiće naučio:
- "Vi hrskajte, ali jesti nemojte, kako bismo sutra gladnu zoru prevarili." - Uze djed svojih šest kuzola u krilo, a đaci posjedaše sve po dvoje uz jedan kuzolić, te kad ih stade hrskanje, sve se vjeverice na gnijezdu podignule. Podigle se pa izvele mlade svoje na najtanje bukovo hvoje, da gledaju u njima, tko to onako slatko hrusta nasred noći i na mjesečini.
Još đaci po dvoje ne dospjeli ni do polak svoga kuzolića, a djed Neumijka već svojih šest smirio - takovi su brajane u tog djeda zubi.
Slatko se djed najeo, lijepo se nasmijao i Toporku rekao:
- "Valjaš, momče, Lutonjica Toporko! Od kada me teče, ovakovih lješnjaka u gori nalazio nisam!"

VII.

Prevarili lješnjaci djeda. Kako ga glad ne mori, tako mu se pred jutro sanja, da je istom pola noći. Spava dakle djed, kao što se spava o pola noći, a ono zora tek što ne zarudi. A đaci, gladni, prosuli se daleko prije zore, tiho poustajali, pa iz pećine na ponikvu izišli.
Jutro bijelo, kano krilo golubova, a mekane magle nad ponikvom prohode, rekao bi: bjelorune ovce. Ne oklijevaju župančići i Toporko, nego svaki sebi po ovčicu hvata - posjedali svaki na svoju ovčicu maglicu, pa se od planine otisnuli, pa još, kako ih djed naučio, za dobrim vjetrom zazviždali, neka im drži vjetar povod na okupu i neka ih veže jedno uz drugoga. Dunu dobar vjetar sa druge kosine i ponese djecu niz proplanke.
Plove oni, mili brate, plove! i nikada ljepšeg časa, nego kad su nad ravnicu stigli i put male rudinice zaplovili.
A na rudini, na klenu najvišemu, čeka baka još od tvrdog mraka. Čeka ona zoru, ko ozebo sunca, - još što bi zoru čekala, ali što čeka čupavog Toporka! I baš u neke baka s one visine klen promjerila i počela da misli: - "Što li je mene, staru, na tu visinu dalo!"
Kad al iz daleka vidi ona: plovi oblak na deset razdjela. Rujna zora sav oblak ražarila, pa se na njem ruji desetero dječice, kano da su nanizane jagodice. Sve baka zaboravila, što misliti nakanila, i dobro, kad od prevelike radosti sa klena ne skočila!
Oblak pravcem k baki - a kad on već uz klen strugnuo, a baka ti pruži onu šubaricu, koliko joj ruka seže. Uhvati se hitar Toporko za šubaricu, trgnulo se deset oblačića unatraške, kao da je jedan; unatraške, pa onda s vjetrom, da će unaprijed. Ali čvrsto drži baka, još čvršće Toporko, a najčvršće šubara među njima. Čas il dva baka se s vjetrom konobala, al u bake srce ne popušta. Trgnu ona k sebi, što joj snaga daje. Kano da je čudo oblak savladao, osjetio oblak odjedared težinu od djece, poletio dolje prema travi i povukao za sobom i šubaru i baku. Što bi dlanom o dlan udario: cec! sjedi baka na zelenoj travi, a oko nje desetero djece. Tako zreli kesten sa debla opada i rasipa krugom svoje ježurice.
Kad oni sjeli, izmakli se ispod njih oni oblaci, te poletjeli prazni u visinu, kao pahulja, kad za njom duneš.
Baš kruto sjela baka na tvrdu cjelinu - a kruto i dječica. No kako postigli, što im srce iskalo, to im se učini, da nikada mekše sjeli nisu! Ne znadu, tko će koga prije od milja zagrliti: il Toporko baku, il baka Toporka, il župančići jedan drugoga, jer eto na vidiku im se županov grad pomalja! - Neka je daleko, al su s njime na jednoj cjelini!
Kad si sretan i sunce za tobom žuri, ne treba mu tek stazu prtiti! Tako u tili čas nad baku i dječicu sunce granulo i obasjalo ih, a oni još na travi sjede.
Spomenulo sunce Toporka, da odmiče vrijeme.
- "Hajde da požurimo", reče on, "čeka nas župan. Sazvao zbor, a ne može da zboruje bez tebe, bako!"
- "Nek sam i to dočekala", pogizda se baka, popravi peču na glavi, da je priličnija i pohita preko polja, da ne zakasni na zbor. A za njom dječica, kao pilići za kvočkom.

VIII.

Sjedi župan Jurina pod lipom, na stolici srebrom okovanoj, a stolica podignuta na dvije stepenice; stepenice baršunom obložene. Uz župana samo njegov hlap, koji će ga na zboru poslužiti. Pred županom na deset koraka poredala se sva čeljad i dvorjani - a sve mukom muči s počitanja.
Nije župan Jurina naučio tako zborovati: bez oružja i bez vitezova, bez vlastele i bez bojna kana. Nemilo je njemu do zla boga. A još mu se i ona tuga oko srca ovila, kano guja oko grane. Al što mu je gore, to se tvrđe drži. Jer ako će župan tugu svoju iznositi pred čeljad i kmetove, tko će onda vladati županijom?
Uto zagleda župan, kako k njemu ide jedna sirotica baka, a za njome dječica - sve gola sirotinja. Kad se malo zboru primakoše, stadoše dječica, samo jedan najmanji uhvatio baku za ruku i pošao s njome bliže k županu.
Razvedri se duša župana, kad opazi onoga maljutka u čupavoj šubarici.
- "E, u ovu ti se šubaricu još zerku uzdajem", obradova se župan u sebi, "a sve drugo izdalo je!"
A Toporko i baka pođoše k županu i sagnuše koljeno pred njime. Toporko pako reče:
- "Dođoh ti, župane, kako smo urekli, i dovedoh staru majku svoju, jer i meni treba, tko će mene na zboru poslužiti. Nego jednu milost još u tebe pitam. Evo tamo braća moja mole tebe, gospodara svoga, da dopustiš, da gdjegod u prikrajku gledaju, kako se zboruje.
Nasmija se župan u sebi:
- "Ovako ti još zborovao nisam, da mi bake i sitna dječica na zbor dolaze." Al je župan srca milostiva, pak kad vidje onu djecu sirotinjsku, likom opasanu, a kuštravu kano šumske zvjerke, ne može da im molbu odbije. Dopusti dakle župan Toporki, što ga molio, a djeca, kako doliči bosom i nejakom, obađoše na daleko zbor, da ne budu starijima na smetnju, te priđoše odostrag i poredaše se uz lipino deblo, iza stolice svijetloga župana. A u travi, uokolo lipinog debla, ko da nekakovo srebro viri, zakriveno listom i iverjem. Tko ih naći umije, ono viri balčak do balčaka, njih devet na broju.
Skine Toporko šubaricu, predaje je baki i reče:
-" Samo ti mi, bako, šubaricu sačuvati znadeš, a vidjela si, koliko nam vrijedi!"
Primi baka šubaricu, a Toporko stupi pred župana.
- "Hora je, župane!" krikne Toporko, skokne lagan, prebaci se u zraku - te što bi okom trenuo, leži na crvenom baršunu županu do nogu toporište, gotovo, izdjelano. A kepčića nestalo.
Prenerazi se čeljad. I županu na čudo bi se dalo, ali svakom čudu vremena se hoće, a župan treba da radi, kako je s Toporkom dokončao.
Zapovjedi dakle župan hlapu, da uzme ono toporište i da obreda svu čeljad, te da primjeri, na čiju li je sjekiru toporište pridjeljano. Ne zna čeljad, što će od toga biti, a hlap od jednog do drugog ide.
Toporište veliko, ni u jednu ušicu ne može, al kad došlo do dvorskoga, sjelo toporište odmah u sjekiru dvorskoga i stoji kano saliveno; vidi se: za ovu je sjekiru tesano. Prinese hlap sjekiru županu:
- "Sjekira je dvorskoga, župane!"
Župana kao da si mačem ošinuo. Al on hlapu samo zapovjedi, da rastavi opet sjekiru od toporišta, jer je svaki na tom zboru bez oružja. A onda reče:
- "Čeljad nek odstupi, sam dvorski nek pristupi."
Prišao dvorski do župana, a lijeva mu ruka u njedrima. Tamo iza stolice županove provirilo kuštravih devet glavičica. Bistre oči oštro ti se zagledale, ništa njima izmaknuti neće.
- "Da izvadiš ruku iz njedara, da vidimo, kakvo srce imaš!" reče župan, a oči mu strašne kao oči orla, kad na zmiju ide.
Al su strašne oči u dvorskoga, ko u risa, kad će da zaskoči. Te kako se jedan drugome u oči zagledali, tako jedan drugomu dušu progledali.
Sagne se dvorski kao da će kleknuti, domogne se svog tajnog noža i nasrne na župana goloruka.
Župan goloruk, a čeljad se odmaknula - dok priskoči čeljad, župan će poginuti!
Ali ispod lipe, kano roj pčelica, priletjelo devet župančića, u ruci im devet dobrih mača. Na mačeve dočekaše dvorskog i desnu mu probodoše ruku. Okupili župančići dvorskog, kano vižlad kad okupi vuka. I vuk će ti od vižladi poginuti - a dvorski će od djetinjih mača.
Kriknu čeljad, priskočili dvorjani, digli ruke da obrane gospodara svoga, al već dotle djeca svog oca obranila, a zlotvora sa crnom rastavila dušom.

***

Kako ne bi junak sina prepoznao, kad ga brani mačem, kojemu ga je junak sam naučio? Prepoznao župan Jurina sinove, kleknuli župančići pred njega, sagnuo se župan nad dječicu, te ne pitaj, što je jošte bilo, jer i junak gdjekad suzi ne odoli.
I sve bi bilo, da ne može bolje, kad al zakukala sirotica baka. Nitko i ne misli, da Toporka nema.
- "Nestalo ga, pa što onda?" misli zbor. "Ostavio svoju šubaricu, poslužio pošteno gospodara, riješio ga crnog dušmanina, spasio mu sinove i život, pa ga u tom poslu i nestalo. Drukčije i ne biva!"
Al tako baka ne sudi. Ona ti jedina znade, kako boli srce za Toporkom! Zakukala, naricati stala i zbor proklinjala:
- "Tko je tebe, lane materino, na gospodske uputio zbore!" - te da će naričući sa zbora otići.
- "Ne plač, bako, ne kvari nam slavlja", vikne njojzi hlap, "evo tebi, što je tvoje", te joj dobaci ono toporište.
Poletjelo toporište, u zraku se prebacilo, a baka ga dočekala u naručaj. A kako se toporište prebacilo, tako u naručaj baki pao živ i zdrav Toporko! Nasmijao se Toporko, pricvrljio se baki oko vrata kano čičak, pa je ljubi, mili bože ljubi! - a bakinog naricanja ko da nikad bilo nije. - Te kad se ona Toporka nagrlila, otrese malo oplećak po ramenu i rekne, ko da nikad ništa bilo nije:
- "Nemoj, dijete, da mi ruho prljaš. Jošte nismo zborovanja svršili, a ovo je moje mjesto bilo." I stane ukraj hlapa, do županove stolice, da ne bi zbor bez bake štogod dokončao.
Kad se župan nagrlio sinova, reče njima i Toporku, neka mu pričaju, kako se sve zgodilo.
Župančići ispripovjedili, kako je sve bilo, i kad je župan razumio, koliko je njima valjao Toporko, upita on maljutka:
- "A kakovu nagradu pitaš, kepčiću!"
Pogledaše se župančići i Toporko, nasmijaše se, te kliknuše u jedan glas:
- "Da nam ono oknašce u zidu ostaviš."
Zamislio se župan, mnoge misli mu glavom prohode:
- "Uludo sam diz'o zidove do neba", misli on, "nisu meni miri i zidovi djecu sačuvali, nego rupa, koju kepčić probi! Pa našto mi onda miri i zidovi? Našto miri, kad im rupa treba?"
U župana duša blagorodna! kada daje, na pregršt daje, kada misli, na veliko misli. Podigao se, ele, župan sa stolice srebrom okovane, uspravio se krasan junak pod granatom lipom i glasom gromkim čeljadi probesjedio:
- "Potecite, dvorjani moji, ponesite dlijeta i čekiće, prinesite gvožđa i trnokope, danas ćemo rušiti zide oko grada - sam ću župan prvi kamen svaliti. I poslat ću četir glasonoše, nek razglase širom županije, neka znadu sebri i gospoda: stoji sada bijeli dvor županov kano golub, a na božjoj ruci, stoji sada bijeli dvor županov, kano srce, na čistom dlanu! Nit ga miri nit zidovi kriju, nit ga išta brani ni zaklanja, doli jedne vjere u junake svoje."
Zakliktalo nato sto gromkijeh grla, da sve ori preko polja ravna. Ono klikće čeljad od radosti:
- "Progledat će prozori grada, kano slijepac, kad mu mrenu skineš!" - Čulo se na daleko klicanje, sabralo se puka i naroda, doteglili sprave i naprave, te se praši oko dvora stijenje i kamenje, gdje ga ruši volja župana.
A djedu se Neumijki u pećini kihnulo, jer mu sunce palo na obraze. Skoči djed Neumijka i odmah vidi, koliko se prevario. Istrčao na ponikvu, a na nebu tek što nije podne. Jedva gdjegod još koji oblačak, kud će djed koraknut, takovo ti je danas sunce nad svijetom! Opružio djed skorohode, koraknuo, koračio, što može bolje, da dostigne uskoke.
Al kad on nad grad, ima što da vidi. Pozna djed dakako, što se ono radi. I milo mu je i za čudo mu je, gdje se ruše zidi oko grada - i odmah djed svemu oprostio. Pa kako ti nitko od velikog posla na njega i ne gleda, tako on tihano sjeo na rub kule županove, opustio niza zid noge i skorohode, pa se teško zamislio. Gladi bradu i teško mu je vjerovati, što na svoje oči gleda: eno ga sam župan kamen odvaljuje!
- "E, poravnat ću se s njime, jer je eto veliko dobro učinio! Ali ti nikada njega pogledati neću!", riješi konačno djed Neumijka, te se sagne onako sjedeći nad onu dubljinu pod kulom i pritegne dobro opute na skorohodu, kako će što prije opet u goru, gdje poznaje zvjerku.

***

Ostario župan, dorasli župančići. A kako ona županije vele prostrana bijaše, tako je podijeliše među se na osam županija, a najjačega među sobom izabrali, te ga zakraljili. I vladao kralj sa braćom županima složno i blagosloveno onim županijama, te se i sad još spominje ono doba.
A Toporko i baka vrvjeli širom kraljevstva. Svuda peča i svuda šubarica, i bez svega bi lakše moglo biti ono kraljevstvo, negoli bez njih dvoje.


Sunce djever i Neva Nevičica

Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca. Kad bi careve sluge donijele žito, da se samelje, mlinar samelje žito, ništa ne uzme za platu i još pošalje caru milošte, samo da se umili silnom caru i njegovoj kćeri, oholoj carevni. Kad pak dođe sirotinja, da samelje žito, mlinar uzima od dvije mjerice jednu sebi za platu i drugačije neće da melje.
Tako jednog dana, a bilo to ravno o Koledama i ciča zima, dođe do mlina neka baka, a na baki krpe i dronjci. Stajao mlin u gaju na potoku, i nitko nije mogao znati, odakle je baka došla.
Ono pak ne bijaše baka, kao što jesu bake, već ono bijaše Mokoš. A Mokoš znala je u svašta da se pretvori: i u pticu i u zmiju i u baku i u djevojku. I još mogaše Mokoš svašta načiniti: i zla i dobra. Al jao si ga onomu, koji joj se zamjeri, jer bijaše vrlo pakosna. Stanovala Mokoš u glibu nakraj močvara, gdje je jeseni sunce sjedalo. Kod nje bi Sunce sve zime noćivalo, a Mokoš znala i ljute trave i krepke pregovore, te bajlila i tetošila nejako Sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo prosinulo!
- "Dobar vam dan", nazove dakle baka Mokoš mlinaru i mlinarici, "i da mi sameljete ovu torbu žita."
Stavi baka torbu na tle, a mlinar će:
- "Samljet ću: polak torbe tebi za pogaču, a polak meni za naplatu."
- "Nemoj tako, sinko! Uzmanjkat će mi za pogaču kolednicu, jer eto u mene šest sinova, a sedmo unuče Sunce mi se rodilo."
- "Idi ne bulazni, stara budalo", otrese se mlinar. "Baš i naličiš, da budeš Sunčeva baka!"
Pa amo-tamo, al mlinar ne htjede nikako da melje bez po torbe, a baka uprti opet svoju torbu i ode stazom, kuda bijaše i došla.
Bila pak u mlinara kćerka, krasna djevojčica, a zvali je Neva Nevičica. Čim se bijaše ona rodila, okupale je vile u omaji, te se od nje svako zlo odmahivalo kao voda od mlina. I još joj narekoše vile, da će joj u svatovima biti Sunce djeverom; ele, ona Sunčeva nevjestica. Zato je i nazvali: Neva Nevičica, a bila ona prekrasna i uvijek nasmijana kao vedar dan.
Ražalilo se Nevi Nevičici, kad je mlinar onako otpravio baku. Ode ona, dočeka baku u gaju i reče:
- "Vrati se, bako, sutra, kad budem sama. Samljet ću ti žito bez plate."
Sutradan mlinar i mlinarica odoše u šumu, da usijeku badnjak za ognjište, a Neva Nevičica osta sama. Ne potraja dugo, eto bake sa torbom.
- "Dobra ti kob, djevojčice", reče baka.
- "I tebi dobra bila", odvrati Neva Nevičica. "Čekaj, bako, da otvorimo mlin."
Bijaše ono maleni mlin žličar, hvatao vodu u četiri prekrštene žlice te se okretao kao vreteno. Mlinar bijaše pak zapeo mlin, te Neva Nevičica morade do koljena u leden potok, dok otpusti zavor.
Zaklepeće mlin, krenu se žrvnjevi, i samelje Neva Nevičica žito baki. Napuni joj torbu brašna i ništa ne uze za platu.
- "E, hvala ti, djevojče", reče baka Mokoš "bit ću ti na pomoći, kud god budeš nogom prolazila, kad nisi čuvala nožice od ledene vodice, niti ruke od neplaćene muke. I još ću kazati momu unuku Suncu, tko ga ovo dariva pogačom." Onda uze baka brašno i ode.
Od tog dana ništa u mlinu bez Neve Nevičice biti ne mogaše. Dok se ona ne takne mlina, dotle ne hvataju žlice vodu; ako se ona ne nagledne u mučnjak, u njemu nikad brašna. Ma koliko u njega padalo sa žrvnjeva, sve ko da u zemlju propada: mučnjak prazan, dok ne zirne u njega Neva Nevičica. Pa tako i sa svime bilo, što se mlina držalo.
Trajalo to dosta dana, trajalo i potrajalo, al mlinar i mlinarica stali nenavidjeti kćerku i mrziti na nju. Više li se ona pašti i više li zarađuje, to mrkije oni na nju gledaju, gdje ona može sve pjevajući, a oni ne mogu ni zube lomeći.
Bilo tako jednog jutra, u Krijesnim danima, kad Sunce, silno i žarko, prolazilo pod pol neba kao žeženo zlato. Nije više Sunce u glibu noćivalo, niti ga Mokoš bajlila, nego Sunce vladalo svijetom, slušali ga i nebo i zemljica. Sjela Neva Nevičica o Krijesu pred mlin te pomislila:
- "Da mi je otići odavde, kad im mrzovoljnima ne mogu da ugodim."
Istom ona tako pomislila, al se već pred njom stvorila ona baka, što bijaše Mokoš.
- "Ja ću ti pomoći, al valja da me u svemu poslušaš i pazi, da mi se ne zamjeriš", - reče baka. "Evo jutros išetala ohola carevna po livadi, izgubila ključeve od škrinje i rušnice te sad ne može do krune ni do odore. Razglasila carevna: tko nađe ključeve, ako je momak, bit će mu carevna ljuba i vjerenica, ako li je djevojka, uzet će je carevna za prvu dvoranicu. A ti hajde sa mnom, pokazat ću ti, gdje u štiru leže ključevi. Odnijet ćeš ključe carevni i bit ćeš joj prva dvoranica. Svilom ćeš se zagrtati i carevni uz koljeno sjediti."
Stvori se odmah Mokoš prepelicom, a Neva Nevičica pođe za njom.
Tako dođoše na livadu pred careve dvore. Po livadi razišli se kićeni junaci i plemenite gospođe, a oko livade konjušari bijesne konje podržaju. Samo jednog konja ne drži konjušar, već ga drži boso siroče. Bio ono konj Oleha bana, a bio konj najžešći. Oleh ban pak junak najljepši pod nebeskom kapom. Svatko može poznati Oleha bana među onolikim banima i županima, jer na njemu odora nekićena, al bijela čelenka gizdavija od svih ostalih.
Hodaju tako junaci i plemenite gospođe livadom i sve čizmicama travu razgrću, ne bi li našli ključeve. Samo Oleh ban slabo se za ključeve ogleda, kano da mu je do igre i obijesti. A na prozor carevna izgleda i pazi, kojeg li će sreća poslužiti. Dobro pazi ohola carevna i sve sebi dobru sreću baje, ne bi li Oleh ban ključeve našao.
Kad došla Neva Nevičica i pred njome prepelica, nitko ih na livadi i ne opazio doli jedinoga Oleh bana.
- "Još ne vidjeh ovako mile djevojčice", pomisli Oleh ban i pođe spram nje.
Al uto opazila Nevu Nevičicu i carevna s prozora, te kako bijaše ohola i nasmiješena, i ne pogleda, kako je ono milo djevojče, nego se razljuti i reče: "Toga bi se još htjelo, da ova priprosta djevojka nađe ključeve, te da mi postane dvoranicom!" Tako pomisli i odmah odašalje sluge, da otjeraju onu djevojčicu.
Ide livadom Neva Nevičica, kud je vodi prepelica. Tako dođoše do pol livade, gdje se bijaše štir razrastao. Razmakne prepelica dva lista nakraj štira, a pod njima ključevi.
Sagnu se Neva Nevičica i digne ključeve, a kad pogleda na careve dvore i zagleda oholu carevnu, uplaši se Neva Nevičica i pomisli: "Gdje bih ja bila carevni dvoranica!"
Kad ovako pomisli, ogleda se ona, a uz nju divan junak, kao da se suncem bratimio. Bijaše to Oleh ban.
Brzo smisli Neva Nevičica, ne učini, kako joj bijaše Mokoš zapovjedila, nego pruži ključeve Olehu banu:
- "Evo tebi ključevi, neznani junače, nek ti bude carevna ljubom i vjerenicom", reče Neva Nevičica i ne može da skine očiju sa divnoga junaka.
Ali uto dođoše i sluge sa bičevima te se nemalo okosnuše na Nevu Nevičicu, da je po zapovijedi carevne protjeraju sa livade. Kad ovo vidio Oleh ban, brže se junak smislio te odgovara Nevi Nevičici:
- "Hvala tebi na ključevima, mila djevojčice, al sam eto drugo zamislio. Ti ćeš meni biti ljuba i vjerenica, jer si ljepša nego jutarnja zvjezdica. Evo dobrog konja moga, ponijet će nas u moju pustu banovinu."
Radosna pođe Neva Nevičica uz Oleha bana, a on je digne do sebe na konja. Kad na dobrom konju poletješe carevni uz prozore, vješto se baci Oleh ban ključevima, te se upravo na okno ovjesiše.
- "Evo ključevi, svijetla carevno", doviknu Oleh ban carevni - "u sreći nosila krunu i odoru, a ja sam sebi našao djevojku."
Svu noć jezdio Oleh ban s djevojčicom, a pred zoru stigoše u pustu banovinu, do hrastove gradine Oleha bana. Oko hrastove gradine tri opkopa, a nasred gradine čađavi dom.
- "To su dvori Oleha bana", reče junak Nevi Nevičici, te se i sam nasmijao, gdje boljih dvorova nema. Al se nasmijala bolje Neva Nevičica, gdje će banovati uz takvoga divnog junaka.
Tako oni umah narediše svatove, da se proslavi vjenčanje. Uzvaše dvadeset junaka i dvadeset ubogih sirota, a više naroda i ne bilo u pustoj banovini. Pa da ih bude više i veselije, pozvaše još iz planine vuka i vučicu te surog orla i sivog kraguja, a Nevi Nevičici dvije djeveruše: grlicu i tanku lastavicu.
I još se Neva Nevičica pohvalila Olehu banu: "Da me može prepoznati Sunce, i ono bi mi u svatove došlo. Bilo bi mi Sunce djever u svatovima, jer mi tako narekoše vile."
Sakupiše se, ele, svatovi u čađavome dvoru, da piruju - a ne znadu: huda im se sreća piše.

***

Ujelo oholu carevnu za srce, kad joj ono Oleh ban dobacio ključeve, te pred tolikom gospodom, pred banom i županima, zahvalio na svijetloj carevni, a privolio neznanoj djevojci.
Nagovara carevna cara, oca svoga, moli ga i zaklinje, dok ga ne namoli, te joj car predade svoju vojsku silenu. Vojska krene na dobrim konjima k pustoj banovini Oleha bana, a vodi je ljuta carevna.
Baš svatovi za stol, a vojska na vidiku. Tolika je silna, te je pokrila svu pustu banovinu, da ne možeš ni pedlja zemlje ugledati. A pred vojskom glasonoša viče, neka svatko živ na svijetu čuje:
- "Ide silna vojska izabrana, da pokori prkonjicu bana. Živoga će bana uhvatiti, a banici srce izvaditi."
Kad to čuo Oleh ban, upita Nevu Nevičicu:
- "Bojiš li se, krasna djevojčice?"
- "Ne bojim se", odgovori ona radosno, "uzdam se u mrkog vuka i vučicu, u dvadeset junaka i dvadeset sirotinje, a ponajviše u junaka Oleha bana. I još imam dobre djeveruše: grlicu i tanku lastavicu."
Nasmija se Oleh ban, ali već bijahu svatovi poskakali na noge lagane. Uhvatili junačko oružje i junaci i sirotinja, stali uz prozore doma čađavoga i nategnuli dobre lukove i svilene tetive, da čekaju carevnu i vojsku. Ali ono bila vojska tako silna, te joj odoljeti ne može ni Oleh ban ni njegovi svatovi, ni njegov dom čađavi.
Prvi poginuše mrki vuk i vučica, jer preskočiše gradinu i okope i srnuše pred carevu vojsku, da sred vojske povade oči oholoj carevni. Al se diže stotinu kijača, brani vojska oholu carevnu, polomi krila orlu i kraguju, i još ih teški konji s crnom zemljom sastavili.
Sve bliže silna vojska prilazi k domu čađavome, a kad je bila već na domaku, otpustili svatovi svilene tetive te lakim strelicama pozdravili vojsku. - Al ne čekaju ljuti strijelci ljute carevne.
Poletješe strijele i tamo i amo, a ono nebrojeni strijelci u vojsci bijahu, te se osuše strijele na prozore doma čađavoga kao nebeska pomora. Na svakome junaku po dvije, po tri rane, a na sirotinji ima i desetak.
Najtežih rana dopanuo Oleh ban, te mu junaku i ruke preklonule, toliko ga rane ovladale.
Pođe hitra Neva Nevičica uz Oleha bana, da mu na dvoru doma čađavoga ispere rane. Dok ona njemu rane ispirala, reče Oleh ban:
- "Slabo smo se sreće nanosili, moja Nevo Nevičice. Nemaš više, u koga da se uzdaš, a evo vojske na vratima doma čađavoga! Polomit će hrastove zapornje, razvaliti starodrevna vrata - izginusmo, pogibosmo i vuci i orlovi i junaci i sirotinja i Oleh ban i njegova Neva Nevičica!"
Ali se Neva Nevičica jadu domislila pa reče:
- "Ne boj se, bane, poslat ću ti grličicu, da nam dovede Mokoš iz močvara. Svašta Mokoš znade i učiniti može, ona će nam pomoći."
Poslala Neva Nevičica hitru grlicu. Otprhnula siva grličica, brža je nego sve tetive strelica, pa je strijele carske ne stigoše. Odletjela i dovela Mokoš iz močvara. A Mokoš se bila stvorila vranom i sjela na sljeme doma čađavoga.
Al već i vojska na vrata udarila. Stale udarati teške kijače o vrata i vratnice, stoji stuka, stoji lupa, tutnji veža i nadvorje doma čađavoga, kao da paklena krupa o vrata Oleha bana lupa.
- "Srećna bila, moja Mokoši", molila se krasna Nevičica crnoj vrani, "srećna bila, hajde nam pomozi od opake carevne - evo pogibosmo mladi!"
Ali Mokoš pakosna jedva dočekala, da svoj jad iskali. Zatrepće vrana crnim krilima te progovori:
- "Pomozi si sama, moja golubice! Bješe mene poslušati, bješe carevni ključe odnijeti. Ti bi se carevni umilila, pa bi sada njojzi uz koljeno sjedila, svila bi te odijevala, a zlatna kupa napajala. Što si htjela, to si dočekala! Evo ti sad doma čađavoga, u domu ranjena sirotinja, a pred domom vojska nebrojena. Neka ti pomaže, tko te tako naučio!"
Kad je ovo čuo Oleh ban, skoči ranjen junak na noge i povika bijesno:
- "Ostavi se, Nevo Nevičica, jalova posla! Gdje je vrana još pomogla junaku! A ti mi bježi s krova, crna zlokobnice, da ne tratim lagane strelice, da ne strijeljam po sljemenu ptice." Zatim ogrli Oleh ban Nevu Nevičicu i reče:
- "Kad poginem sred careve vojske, idi, moja krasna Nevičice, pokloni se carevni, pa budi ljutoj carevni dvoranica, što si trebala biti Oleh banu banica." Stužio se junak Oleh ban, ali onda se otrgne od Nevičice, srne kroz nadvorje i vežu, da odigne hrastove zapornje, da otvori vrata vojsci nebrojenoj, da pogine ili da se probije kroz vojsku.
Osta sama na dvoru Neva Nevičica, a nad njome na krovu crna Mokoš. Čuje se, gdje padaju teški zapornji - sad će stara vrata popustiti, sad će vojska nesmiljena nasrnuti, Oleh bana sužnjem učiniti, a njojzi, miloj djevičici, srce izvaditi. Hitre misli prevrće Neva Nevičica: što će i kako će? - Oglednu se krasna Nevičica, ne bi li se tkogod smilovao, iz ljute nevolje pomogao! Oglednu se milo i premilo i po zemlji i po nebu. Kad u nebo poglednula a nebom Sunce prolazilo, žarko kao žeženo zlato. Kada ona k Suncu pogledala, zadivilo se Sunce onolikoj milini, pak se odmah na nju ogledalo. Zgledali se Sunce i Neva Nevičica, a kako se zgledali tako se upoznali, te se odmah Sunce dosjetilo: "Evo, to je ona nevjestica, kojoj ide Sunce u svatove. U dobar čas mi pogače darivala, u bolji čas je k meni pogledala."
Čulo Sunce, kako se čas prije Mokoš okosnula na Nevu Nevičicu i kako joj pakosna ne htjede da pomogne, pa se sada Sunce gromko prokaralo. Od straha zanijemila cijela banovina, od straha se spustile sjekire i kijače, a silno Sunce nad Mokoši grmjelo:
- "Ej dadiljo, srce nemilo! Kad bi pakost svijetu pravdu krojila, gurava bi pravda nastanula! Ako si me iz gliba odbajlila, u glibu si jadna i ostala. Nisi sa mnom nebom prošetala, nit si sa mnom s neba pogledala, da bi znala pravdu otkrojiti. Ej, dadiljo, srce nemilo! Zar će o Krijesu silno Sunce zaboraviti, tko ga slabašna o Koledama darivao? Il će djever Sunce zamjeriti nevjesti što ostavi caru dvore, carevni dvoranstvo, te privoli po srcu junaku? - Propadaj u zemlju, crna dadiljo, ti u zemlju, a ja sa nebesa, da pomognemo čestitog junaka i njegovu krasnu djevojčicu."
Sluša i nebo i zemlja Sunce, kako ga ne bi poslušala crna vrana, što bijaše Mokoš! Odmah Mokoš u zemlju propala, da učini po zapovijedi Suncu.
A Sunce, koliko bilo žarko po sebi, toliko se još više osililo. Udri Sunce odozgora, ražarilo pustu banovinu, razgrijalo i nebo i zemlju; gvozdenu bi planinu usijalo!
Razbijelješe se šljemovi na nesmiljenoj vojsci, usijaše se oni teški oklopi, ražariše se koplja i sjekire. Uhvatila omara ljutu carevnu, uhvatila omara strijelce nebrojene, gdje im gori mozak pod šljemovima, a prsa im sopću od žege pod oklopom. Koga krov ne čuva, taj živ ne ostaje. Omara vojsku k zemlji oborila. Jedan drugomu preko pasa pada; ovaj onog pobratima zove - još ne zovnu, a već se oborio.
Mori tako Sunce vojsku nesmiljenu, a Mokoš pod vojskom Suncu pomagala i duboke glibe otvorila. Gdje kojega Sunce oborilo, tu se pod njim i glib otvorio: u glib pada, a glib se zatvara; gdje stajao, tu mu grob nastao.
Propadao tako vojak za vojakom, tako strijelac za strijelcem, tako carevna, tako oružje bojno i sjekire i kijače. Strahota je pogledati onoliku vojsku, gdje joj Sunce sudi, a zemlja pokapa! - Kratko doba, jedan ili dva časa, i nestade ona silna vojska, a u banovini nigdje žive duše. Samo koji bili pod krovom doma čađavoga, oni živi ostali.
Opet leži tiha pusta banovina Oleha bana, a na prozor izvirila radosna djevojčica, Neva Nevičica, da vidi, e da li se djever ublažio, što je pakost po svijetu pomorio!

***

Brzo preboljeli rane junaci, jer im dobra sreća poslužila, još brže preboljela sirotinja, jer je sirotinju bijeda naučila. A Oleh ban ni bolovati ne može kraj onakve Neve Nevičice. - Nego u zoru odaslaše tanku lastavicu sa pozdravljem k Suncu. Vratila se do mraka lastavica, donijela od Sunca odzdravlje i da za sutra narede svatove, jer će im djever u svatove doći.
Tako naredili, tako uzvali, a što ono bijahu svatovi i što se pojavilo po pustoj banovini, toga više nema za sto godina ni u deset carevina.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Pon Jul 15, 2013 1:24 am

IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ
by Mihaela Vajda

Vrlo smo se malo osvrtali na hrvatske književne velikane, ne stoga što ih nemamo, već stoga što su mi strani do sada bili zanimljiviji, jednostavno zato što smo školske dane provodili uz hrvatsku književnost i žvakali smo sve od Marulića do Krleže. Bila je potrebna pauza. S druge strane, znatno je manje žena književnica, pa su stranice GAMAD-i vrvile od slavnih pisaca suprotnog spola. Ovim putem ispravljam dvostruku grešku. Premda su i Ivanu pokušali defeminizirati nazvavši je hrvatskim Andersonom, ostaje činjenica da je jedna ŽENA utisnula pero u srca hrvatske djece onda, krajem pretprošlog i početkom prošlog stoljeća, ostavivši, nešto teže razumljivo našoj djeci, nezaboravne likove u najneobičnijim mjestima i situacijama, u crno-bijelom svijetu dobra i zla, prava i kriva. "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" bila mi je omiljena knjiga kao djetetu. Čak i prije nego sam krenula u školu i naučila sama čitati, imala sam tetu koja je bila prisiljena čitati zgode i nezgode tisuće i tisuće puta, jer svaki put kad bih došla kod nje zahtijevala sam samo jedno - slušati o malom siročetu Hlapiću u gotovo nemogućoj potrazi za izgubljenom kćerkom svog gazde. Mislim da je mojoj teti odahnulo kad sam napokon naučila čitati i dobila svoju prvu iskaznicu za knjižnicu.
Djela Ivane Brlić Mažuranić:

  • Valjani i nevaljani . Pripovijetke i pjesme za dječake . Vlastita naklada , Zagreb, 1902.
  • Škola i praznici. Zbirka pjesama i pripovijedaka za djecu. Izdanje Hrvatskog pedagoškog književnog zbora Zagreb, 1905.
  • Slike. Pjesme. Tiskara C. Albrecta, Zagreb 1912.
  • Čudnovate zgode i nezgde šegrta Hlapića. Pripovijetke. Izdanje Hrvatskog pedagoškog književnog zbora Zagreb, 1913.
  • Priče iz davnine. Izdanje Matice Hrvatske, 1916.
  • Knjiga o omladini. Crtce. Vlastita naklada, Zagreb, 1923.
  • Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi. Tisak Tipografija D. D. Zagreb , 1934-35.
  • Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata. Roman. Izdanje knjižare Vasić, Zagreb 1937.
  • Srce od licitara. Pripovijetke i pjesme za mladež. Zagreb, 1939.
  • Basne i bajke. Izdanje HIBZ, Zagreb, 1943.




U potrazi za informacijama o životu i djelu naše najslavnije književnice, kao i obično, posegnula sam za internetom kao jednim od izvora informacija i tu sam pronašla stranicu [You must be registered and logged in to see this link.] koja sadrži odličnu biografiju Ivane Brlić-Mažuranić, pa sam odlučila ovaj put prenijeti tuđu biografiju, bolje reći, mini znanstvenu studiju: Ivana Brlić-Mažuranić - Ogulin, 18. IV. 1874. - Zagreb, 21. IX. 1938. Potekla iz obitelji koja je imala istaknutu ulogu u razvitku modernoga hrvatskoga društva te odrasta u njezinu intelektualnome i građanskome ozračju: uz oca Vladimira, pravnika, autora "Prinosa za hrvatski pravno -povjestni rječnik", a od 1882. i u kući djeda Ivana, negdašnjega bana i znamenitoga pjesnika, i bake Aleksandre, sestre D. Demetra. Školovala se uglavnom privatno, ali je stekla dobru temeljnu naobrazbu, poglavito u poznavanju stranih jezika, pa su joj i prvi književni pokušaji dijelom na francuskome. Odgojena u narodnome duhu, mlada se, 1892. godine, udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića iz Broda na Savi, gdje u obiteljskoj knjižnici i arhivi pronalazi srodan ambijent, te se uključuje u javni život, uz supruga i šestero djece. U tom su smislu bila poticajna poznanstva s prvacima narodnoga pokreta: biskup J. J. Strossmayer dodijelio joj je za protumađaronska nastojanja zlatnu medalju, a F. Markovića držala je uzorom.
Zarana je pisala stihove, na poticaj F. Mažuranića, majstora kratke lirske forme, te vodila dnevničke bilješke, ali objavljivati počinje razmjerno kasno: zbirka pripovijedaka i pjesama za djecu "Valjani i nevaljani" izišla je 1902. u vlastitoj nakladi. Od 1903. nerijetko se javlja u časopisima i novinama pričama te esejističkim i poučnim člancima. Upravo je poučno-zabavni biljeg imalo omladinsko štivo "Škola i praznici" (1905), no pravu pozornost skreće tek 1913. pikarskim dječjim romanom "Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića". Njezinim najuspjelijim djelom drži se zbirka pripovijedaka "Priče iz davnine" (1916), zbog koje je ubrzo stekla naslov "hrvatskoga Andersena". Napisala je pjesničku zbirku "Slike" (1912), pedagoški intoniranu "Knjigu omladini" (1923), zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933-34), koje objedinjuje u trima knjigama (1934, 1935), povijesno-pustolovni omladinski roman "Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata" (1937), te je prevodila s njemačkoga i francuskoga.
Akademija ju je dva puta (1931, 1938) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. kao prvu ženu za svoga (dopisnoga) člana. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, "naravnosti izraza" i "delikatnosti rijetkoga humora" (A. G. Matoš), pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac).
Temeljne značajke kojima njezino djelo, poglavito Priče iz davnine, i danas plijeni čitatelje i zadržava pozornost književne povijesti, su individualnost i profinjenost njegovana jezika i stila, igra jezičnim suzvučjima, vještina paradoksalnoga izražajnoga inoviranja jezične starine, kreativno nasljedovanje lapidarnosti i slikovitosti, aliteracija, asonanca, namjernih ponavljanja i formulaičnih izraza, ritmizacije i srokova koji krase usmenoknjiževne izričaje kao što su narodne poslovice i zagonetke, epske i lirske pjesme, legende i predaje, priče i bajke. Takvim je retoričkim blagom svojim pričama namjerice nastojala dati obilježja autentična praslavenskoga usmenopredajnog izričaja, utiskujući im biljeg patine i patetične uznositosti kao metonimijske znakove tradicionalnoga vrijednosnoga sustava. Tako se, primjerice, za bajku i inače karakteristična trojna gradacijska struktura, u njezinoj prozi očituje redovito i u trojnome variranju istih sintaktičkih sklopova ("jedna valove diže, druga vjetar vije, a treća munje para"), što fantastičnomu svijetu bajke pridaje čaroliju riječi, sugerirajući zvukovima njihov čudesan učinak. Slijed bajkovne motivske, karakterološke i strukturne logike, unatoč površinskoj odsutnosti fantastičnih elemenata i prevlasti melodramatskih obrata, razvidan je tako na različitim razinama i u Šegrtu Hlapiću: protagonist je sirotan koji na tegobnu pustolovnome putu do sreće i obilja pronalazi majstorovu kćer. Oslonac o usmene narativne strukture, donekle i njihove mistifikacijske natruhe, npr. u Pričama iz davnine, autoričin su danak općeeuropskomu romantičarskomu oduševljenju narodnim predajnim iskonom u njegovu izražajnome i patrijarhalnome svjetonazornom aspektu. Pripovjedni svijet kreiran je "izvan okolnog, provjerljivog", ali tako da prema načelima toga općega iskustva "odmjeri i prihvati istinu bajkovitoga" (I. Frangeš). Brižljivo proučivši slavensku mitologiju, iz koje crpi leksičke, sintagmatske i sintaktičke rusizme, oživljavala je i u nezaboravne karaktere pretvarala čudesna imena što ih je preuzela i zatim sama po uzoru iznalazila. Vjest i Ljutiša, Marun i Potjeh, Regoč i Palunko, Stribor i Bjesomar, Svarožić i Malik Tintilinić, Kosjenka i Rutvica postali su sinonimima za ljudske moralne i osjećajne osobine, kao i za neumorno traganje za istinom i znanjem. No, ostali su simbolima i za dobrostivost prema ljudskim nesavršenostima: neznanju i sklonosti da se duhovno poklekne, privremenoj zabludjelosti osjetila i nestalnosti ljudskih emocija, čežnjama ne toliko za bogatstvom koliko za dalekim i egzotičnim svjetovima, kao i melankolijama što nerijetko opsjedaju protagoniste. Vjernost ljubavi u svim njezinim, majčinskim, sestrinskim i inim oblicima, toplini vlastitoga ognjišta i pobratimstvu svih ljudskih duša, smjernosti, radu i veličini ljudske žrtve temeljne su semantičke odrednice njezina pripovjednoga svijeta.
Mašta kojom uspijeva gotovo nadrealistično oslikoviti i poetizirati tradicionalna etička načela, kao i nepredvidljivi narativni odvojci u kojima uzvisuje osobnu hrabrost i nevinost srca do razmjera sudbinskih putokaza, znače jedinstven spoj i antologijski prinos ne samo književnosti za djecu nego i nerealističkomu korpusu hrvatske proze uopće. Danas se književno djelo I. Brlić-Mažuranić vrednuje i tumači modernim metodološkim instrumentarijem, pomnijom analizom strukturnih značajka njezina pripovjednoga postupka, kao i potragom za izravnim i posrednim vrelima mitološko-alegorijskoga inventara. Psihoanalitička i feministička čitanja otkrivaju u njemu zapretane napetosti i sudare konkurentnih vrijednosnih sustava. Prevođena je na sve važnije svjetske jezike.
Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina želeći motivirati hrvatske nakladnike na objavljivanje djela hrvatskih autora. Na natječaj su se javljali nakladnici s objavljenom knjigom domaćega autora. Budući da su se u posljednjih deset godina prilike u političkome životu bitno promijenile te da je u Hrvatskoj registrirano 1400 nakladničkih kuća Školska knjiga, d.d. uskladila je 1999. nagradu Ivana Brlić-Mažuranić s novim nakladničkim prilikama u Hrvatskoj i donijela Pravilnik književne nagrade Ivana Brlić-Mažuranić prema kojemu je ustanovila stalnu godišnju nagradu Ivana Brlić-Mažuranić, što se dodjeljuje jedanput u godini za originalni, neobjavljeni književni tekst (roman, zbirku pjesama, zbirku pripovijedaka) napisan na hrvatskome jeziku i namijenjen djeci i mladeži do 14 godina.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Ned Apr 06, 2014 4:47 pm

POČINJU DJEČJE SVEČANOSTI
Zavirite u svijet bajki Ivane Brlić Mažuranić

Premijerom glazbeno scenske čarolije nastale prema motivima bajke 'Regoč', danas u Slavonskome Brodu počinju 42. dječje svečanosti 'U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić'

Posvećene su velikoj književnici rođenoj prije 140 godina u Ogulinu, koja je u Brodu provela najkreativnije godine i stvorila neke od najpoznatijih likova svjetske književnosti .

Šezdesetak članova kazališne radionice 'Svijeta bajki' predstavom 'Regoč' želi poručiti da u nasljeđe žele bolji svijet.

'Krenuli smo od ove priče iz davnine, koja je podijeljena u četiri slike. Prva je bajkovita i vezana za svijet vila, druga vodi na kraj svijeta u bespuće Legen, treća priča je silazak pod zemlju, a četvrta govori o sukobu dvaju sela, gdje jedni žele napakostiti drugima i puštaju Zlovodu. Zaključili smo da je Zlovoda nešto što uništava svijet, a budući da se predstava radi u Brodu, iskoristili smo Brod kao metaforu, jer se iz prekosavske rafinerije uništava kvaliteta zraka', rekla je redateljica predstave Dubravka Zrnčić Kulenović.
'I mi sami sebi postavljamo isto pitanje, jesmo li sretni time što im ostavljamo zagađeni svijet, kredite...' dodaje koreograf Branko Banković. Taj kreativni dvojac već gotovo dva desetljeća s članovima kreativnih radionica stvara edukativne predstave i pridonosi aktualnosti brodske manifestacije.

U ovogodišnjim Dječjim svečanostima sudjelovat će na stotine djece i mladih predškolskog i školskog uzrasta te članovi kreativnih udruga. Nakon premijere glazbeno scenske čarolije 'Regoč', koja počinje u 17 sati, u okviru spektakularnog programa na središnjem gradskom trgu ispred kuće Brlić djeca će simbolično preuzeti ključeve grada.

U tjednu koji slijedi bit će upriličeno mnoštvo radionica, kazališnih predstava, izložbi i događanja kojima je cilj predstaviti dječje i stvaralaštvo za djecu izraslo na temeljima velikoga djela Ivane Brlić Mažuranić.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Ned Apr 06, 2014 4:52 pm

Ivana Brlić-Mažuranić: "Kad si sretan, i sunce za tobom žuri.

Ivan Mažuranić: "Tko je nepravedan u kući svojoj, prirodno je, da mu se izvan kuće ne vjeruje ništa."

Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   Sub Feb 21, 2015 1:42 am

Ivana Brlić - Mažuranić:



Derviš, ptičica i soko-dobrotvor


Razmišlja neki derviš o raju...
Ali nad njime, u istome gaju,
Cvili na grani ostavljen ptić.

Propalo gnijezdo, mrtva je mati,
Gladom i hladom mališ se pati,
Krilca ga gola ne mogu dić.

Dršće siroče, uda mu strepe,
Prvi će vjetrić da ga otepe,
Svijet je pod njime strahotan grob!

Golube sitni! Jadniče mali!
Derviš pod stablom Alaha hvali,
Ne vidi tvoju žalosnu kob!

Ali uto iznenada
Šušnu dva krila meka,
A dervišu ponad glave
Kliznu hitra sjenka neka -
Sokol je tuj!

Vrisnu od straha golo siroče,
Kano da vapi: - Pobožni oče,
Molitvu pusti, jecanje čuj!

Ali derviš svetim mirom
Ovu stvarcu prima:
- Na tom svijetu svaki stvorak
Svoju sudbu ima -
Kakova je čija sudba,
Tako mu i biva,
Ele, soko ovog ptića
Progutat će živa! -

Sveti čovo eto tako
Ptičju sudbu riješi lako -
Al se nato nešto zbilo,
Što ga čudom začudilo.

Dok je golo ptiče drhtalo od strave,
Dotle sivi soko - čuda li velikoga -
Poče da ga hrani, a iz kljuna svoga:
Mekano i nježno poput majke prave.
I još dvaput, triput sađe soko s grane,
Da donese priću okrepe i hrane -
A golišan, blažen, krilašcima trepti,
Otvoren kljunić prima, guta, hlepti.

Lahor šapće: - Čudo! Čudo!
Zadivljeno šušti gaj...
Samo derviš tankim smiješkom
Prati čudni prizor taj:

- Nije ovo samo tako...
To su viši znaci s neba,
Ti pomozi, mudrost sveta!
Odgonetat ovo treba! -
Zamisli se. Oči sklopi.
Gladi rukom bradu rijetku,
Misli časak, pa uskliknu:
- Riješio sam zagonetku!

Poruku mi Alah šalje:
- Nemoj, sinko, da se patiš dalje,
Da u selo silaziš po hranu,
Nego sjedni kao ptić na granu.
Lijepo čekaj da te ja poslužim,
Za tvoj akšam da ti se odužim, -
Gle, ja hranim ništetnoga ptića,
Golog ptića od dva, od tri dana,
Kolko više hranit ću tebe,
Zaslužnoga, mudroga insana.

Pa moj derviš od tog časa
Niti makac sa svog mjesta.
Zabrinuto selo pita:
Kud to vrijedni starac nesta?

A on, valaj, kako sio,
Tako sjedi i sve čeka,
Hoće li sa neba saći
Čudotvorna ptica neka,
Da ga pita, da ga hrani,
Kano ptičicu na grani.

Ali ništa!

Sve u gaju ko i prije
Svatko vodi brigu svoju:
Sebi traže šturci hranu,
Sebi svoje pjesme poju,
A i djetlić, tuj i tamo,
Sebi kljuca bubu koju.

Čeka derviš dan, dva dana,
Čeka heftu, čeka drugu,
Ali tada, gladan, jadan,
Stade tužit svoju tugu:

- Alah, oj Alah! Što li je ovo?
Kad ćeš iskupit zadano slovo?
Grči se gadna utroba moja,
Čeka na tebe ptičica tvoja!

Al mramorkom šuti sve oko njega,
Sveta je strava pala na gaj...
Tad dubravom tamnom zaječi s brijega:

- Gledo si čudo pred sobom na grani,
Gdje dobrotvor soko ptičicu hrani.
Pa od te dvije ptice, kako sam veliš,
Svakako jednom učinit se želiš!

I biraš bez straha ulogu svoju:
Hoćeš da glumiš ptilicu moju!

A ne bi li tebi ličilo više
Da dobrotvor soko budeš, derviše?!
Da posvetiš svoju mantiju svetu,
Da otareš koju suzu po svijetu!?


~ ~ ~


Manje poznate riječi:

ALAH - naziv za Boga kod Muslimana

AKŠAM - muslimanska večernja molitva

DERVIŠ - muslimanski redovnik

HEFTA - tjedan, sedmica

INSAN - čovjek, ljudsko biće
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Ivana Brlić Mažuranić   

Nazad na vrh Ići dole
 
Ivana Brlić Mažuranić
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: KNJIŽEVNOST I JEZIK :: BIBLIOTEKA DANUBIUS FORUMA :: DOMAĆI PISCI/PESNICI-
Skoči na: