DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.


DOBRO NAM DOŠLI !



DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 Vedrana Rudan

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1 ... 11 ... 18, 19, 20
AutorPoruka
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Vedrana Rudan   Čet Jun 24, 2010 11:19 pm

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/

AutorPoruka
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Pet Nov 10, 2017 11:45 am

Potresna ispovest Vedrane Rudan: Smrt mi se približava galopom, želim da umrem bez bola!Kao što sam nastojala da kontrolišem svoj život, tako želim da kontrolišem i svoju smrt, iskreno je rekla književnica


Kontroverzna hrvatska književnica [You must be registered and logged in to see this link.], susrela se sa velikim zdravstvenim problemima, a pre odlaska u bolnicu otkrila je o čemu razmišlja ovih dana.
 
[You must be registered and logged in to see this link.] je neminovna, a Vedrana kaže da nije uplašena zbog onoga što će uslediti.

"Doktor mi je rekao da izbegavam stres, da moram da se opustim. Dobar deo mog života je iza mene, da se još jednom rodim, stvari bih doživljavala opuštenije. Ali to je nešto što ne možete da birate, ili jesi opušten, veseo i optimista, ili nisi. Nisam vesela osoba, za mene je čaša uvek poluprazna", navela je književnica.

 
"Kako se smrti približavam galopom, želim da mi se omogući pravo na smrt. Da umrem, ako bi to ikako bilo moguće, bez bola. Pobrinula sam se da od jedne doktorke nabavim tabletu koja će me ubiti. Taj problem sam, definitivno, rešila. Svi oko mene - i moj muž, i moja deca, rekli su da me oni ubiti neće, što im jako zameram", dodala je spisateljica, koja će otići u bolnicu ovih dana.

"Kao što sam nastojala da kontrolišem svoj život, tako želim da kontrolišem i svoju smrt. To retko kome uspeva", zaključila je Vedrana.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Sub Nov 11, 2017 7:15 pm

Da ne povjeruješ svojim očima?! Napisala sam tekst “Led u mom srcu” da bih skrenula pažnju čitatelja na tešku bolest, fibrilaciju atrija i vrhunski obučenu riječku liječničku ekipu koja se s problemom o kome se u Hrvatskoj govori malo ili ništa, izvrsno nosi.
Svoj sam slučaj prikazala da bih ilustrirala frku kroz koju prolaze deseci tisuća ljudi, a ne znaju da su njihovi problemi, možda, rješivi. Dakle, tema je trebala biti fibrilacija atrija.
Umjesto toga...Dobila sam na stotine pisama ljudi koji mi žele ozdravljenje, pojma nisam imala da me toliki ljudi vole. Nisam očekivala ni da će “moj slučaj” osvanuti u mnogim medijima.
Palo mi je na pamet, ako to tako izgleda dok sam živa, koliko će tek krasnih mailova dobiti moja rodbina kad riknem. Nije fer da se najstrastvenija ljubavna pisma šalju pokojnicima.
Želim reći, dirnuli ste me. Napisala bih, “do suza”, ali to se toliko kosi sa mojim imidžom da to ne smijem napisati. Ja sam ledena kraljica kojoj je svejedno što joj toliki nepoznati ljudi šalju virtualno cvijeće i srdašca. Ja sam opaka ženska, sasvim drugačija od običnih ljudi kojima uvijek srce zaigra kad mu netko kaže ili napiše nešto lijepo.
Šteta. Zato svi vi od mene ne možete dobiti ništa nego, uskoro, kakav opaki tekst. Ljubav koju osjećam prema vama je moja stvar, moja INTIMNA stvar i sigurno je neću ovdje rastezati. Ma, dobro, dobro... Ipak...HVALA vam svima.

[You must be registered and logged in to see this link.]
[You must be registered and logged in to see this image.]
[You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Pon Nov 13, 2017 3:26 pm

HRVATSKA GUZICA U HRVATSKIM GAĆAMA

Na jednoj od naših televizija prikazuje se ludo gledani šou. U njemu ljudi talentirani i “talentirani” pokazuju što znaju nadajući se da će u finalu zgrabiti veliku lovu.  Osim takmičara postoji i žiri u kome sjede “poznate” osobe.Među njima, osim nafrakanih ženskih i tupogledajućih muških, uvijek mora biti netko “zločest” da bi sve skupa bilo napeto k’o onaj kišobran koji ima duplo žica. U ovom šou to je gospođa  posebno osjetljiva na sve što bi se moglo povezati sa seksom. Jedna od takmičarki, zove se Sarah Seifert, porijeklom je iz Vukovara. To se stalno naglašava iako mislim da bismo kod Sarah tu činjenicu mogli zanemariti kad se žestoko ne bi naglašavalo porijeklo one “zločeste” članice žirija.

Vukovarka Sarah ušla je u srca Hrvatica i Hrvata kao ženska koja fenomenalno mrda guzicom. Ta umjetnost ima i svoje ime, ali ja sam ga zaboravila. Dakle, ljudi dolaze na pozornicu, otpjevaju ili otplešu svoje, nagutaju se vatre ili rigaju vatru, a članovi žirija pritišću veliko dugme. Netko od takmičara ide dalje, drugi nestaje.
Kad član žirija pritisne zlatno dugme to znači da je muški član žirija svršio, a ženska se nakon nastupa nekog od kandidata žestoko ovlažila. Kad član ili članica žirija pritisne crveno dugme, u ovoj priči je to članica, ona  svekolikom hrvatskom pučanstvu javlja da se nakon nastupa Sarah nije ovlažila. Naprotiv. Osušila se. Međunožje joj je hrpa pepela. Ušla je u klimakterij bez prijelaznog perioda.
Što je uznemirilo članicu Martinu Tomčić koja je poznata jer je kći bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora? Ženska se tresla obuzeta domoljubnim bijesom zato jer Vukovarka fenomenalno maše guzicom, a mi živimo, je li, u katoličkoj zemlji. Svi koji se u Hrvatskoj jebu su kurve i perverznjaci, a svi koji ovdje jebu, kolege oca gospođe Tomčić, su ugledna gospoda. Zato, crveno dugme imitiranju jebanja na pozornici, živjelo pravo jebanje, preciznije, silovanje pučanstva u životu.
Čedna gospođa Tomčić već je jednom izgubila menstruaciju nakon nastupa razvratne Vukovarke Sarah. Mislim da je tada Sarah mahala guzicom u nekakvoj mreži. Ovo, ovo što je Vukovarka učinila sinoć, to je Kćer Tomčić toliko raspizdilo da će sigurno dati ostavku. Vukovarka Sarah mahala je guzicom u HRVATSKOJ NARODNOJ NOŠNJI?! I još je puzala po podu i glumila da se s nekim jebe i to s nekim nedefinirane nacionalnosti.?! Taj imaginarni jebač sigurno nije bio Hrvat, Hrvati se ne jebu. Što ako je, a možda je, Vukovarka Sarah u HRVATSKOJ NARODNOJ NOŠNJI besramno jebala nekog izbjeglicu ili, ne daj, bože, Srbina?
Naravno da je gospođa Kći popizdila. Nije se njezin otac krvavo borio za ovakvu Hrvatsku. Za Hrvatsku bluda, za Hrvatsku jebanja na suho, za Hrvatsku u kojoj polugola Vukovarka, građanka Grada Heroja, guzicom pokušava doseći zvijezde. Gospodin Otac se borio za Hrvatsku u kojoj će se do zvijezda stići bez puzanja na četiri noge, u kojoj će se do zvijezda stići u sivom odijelu i u nekoliko mandata što zaraditi, što pokrasti, što izgraditi onoliko koliko ni jedna gola mrdoguzičarka ne bi mogla steći u milijun života.
Jebite se svi vi koji se danas u Hrvatskoj hvatate za pištolj kad pomislite da vidite pičku. Uhvatite se za pištolj kad ugledate političara, popa djecojepca, “biznismene” koji u Londonu našom lovom odvjetnike plaćaju tisuću funti po satu. Ukratko, odjebite više sa svojim lažnim ćudoređem. Netko mora kruh zaraditi mahanjem guzicom kad mu tata nije sjedio u Saboru.
Da sam u boljoj formi prijavila bih se za šou. Zapjevala bih uvijena u hrvatsku zastavu: “Oj, djevojko, dirin dikla, je l’ ti koja dlaka nikla? Negdje jedna, negdje dvije, glavno da mi gola nije. Oooooooooooooooj!” Volim stare, hrvatske pjesme više nego onu koju pjevaju gadovi u saborima i crkvama držeći se za lopovsko srce.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Čet Nov 16, 2017 11:05 am

VICE VUKOV NA KRIŽU

U mom srcu oduvijek i zauvijek Vice Vukov nije bio najveći nego jedini pravi hrvatski heroj. Umjetnik. Borac. Intelektualac. Govoriti o njemu kao pjevaču gubljenje je vremena. Dovoljno je samo jednom čuti njegov glas i osjetiti ponos što potječeš iz iste zemlje u kojoj se rodio Vice.Ne kažem da sam u pravu, meni se samo čini da svaki čovjek, s vremena na vrijeme, želi osjetiti sreću što diše isti zrak s čovjekom koji te nadahnjuje i kao Ljudsko Biće i kao Umjetnik.

Sto sam puta, kad bi me obuzeo crni očaj jer živim u ovoj prokletoj zemlji, pustila da mi pjeva Vice Vukov. Svaki bi me put uspio uvjeriti da nije sve baš tako crno i da ima nade.
Sjećam se, bila je osamdeset i deveta, radila sam na Radio Rijeci. Vice Vukov je još bio na crnoj listi ali se ipako njegova longplejka ukazala na polici jedne riječke prodavaonice ploča. Kupila sam je, a legendarni pokojni Đuza Stojiljković ju je pustio. Nije da smo bili sigurni da ćemo proći lišo, ali je naša potreba da oživimo nikad zaboravljenog i nikad iz hrvatskih srca iščupanog Vicu bila jača od pameti. Slušatelji Radio Rijeke plakali su zajedno s nama.
Vice Vukov je krvavo platio svoj izbor na pravo da ima stav. Otjeran je iz Jugoslavije, ni jedan jedini Hrvat tada nije zbog toga izašao na cestu. Hrvati cijene svoje heroje samo onda kad ih to ni na koji način neće ugroziti. To jest, Hrvati cijene samo svoje “heroje”. Njihovi su heroji uvijek i bit će dovijeka prodani, licemjerni, lažljivi, lukavi gadovi spremni da deranje kože narodu predstave kao put u hrvatsko bolje prekosutra. Da nije tako ova zemlja ne bi ovako izgledala.
Ne znam, a nije ni bitno, koliko je godina Vice Vukov bio u progonstvu. Detalje najbolje zna njegova porodica. Kad nam je “svanulo”, kad smo postali “svoj na svome”, Vice se vratio, ali ne i uklopio. Postavljao je čudna pitanja. Mislio je da stvari ne kreću u pravom smjeru. Razočaravali su ga i “lijevi” i “desni” jer on nikad nije bio ni lijevo ni desno, bio je čovjek iznad svih podjela. Bio je Čovjek.
Osjećala sam njegovu patnju i njegovu žalost. Nama koji nikad nismo bili heroji, nama koji nikad nismo vjerovali da je ovo “tvoja zemlja” i da baš tu moramo “sagraditi dom”, sve je nekako bilo lakše. Mi jesmo “tu sagradili dom” ali ne iz uvjerenja nego stoga jer nismo imali  hrabrosti otići.
Kad je umro Vice Vukov u mom se srcu ništa dogodilo nije, umjetnici ne umiru. Postoje cedeovi koje ubaciš u plejer kad ti nešto stegne dušu. I opet je tu Vice i opet je tu vjera u nemoguće i opet je tu sreća koja će trajati samo pola sata, ali pola sata sreće je jako puno vremena kad živiš u ovakvoj nesreći.
A onda sam jučer čula reklamu za jednu od ovdašnjih austrijskih banaka i glas Vice Vukova. Mrtav Vice Vukov pjesmom “Tvoja zemlja” reklamira ono što mu se za života gadilo. Prijevaru, manipulaciju, izdaju.
Sigurna sam da mrtav Vice Vukov pjeva iz nužde. Oni koji su prodali prava nikad to ne bi učinili da su imali izbora.  Treba preživjeti. Ništa ja njima ne zamjeram. Zamjeram onima koji su ih na to natjerali.
Koja glupača. Što imam zamjerati “onima”? Tom bešćutnom smeću. Uostalom…
To je naša zemlja.

Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Ned Nov 19, 2017 7:46 pm

HOLIVUD U NAŠEM SOKAKU

Čitam po portalima koje su sve glumice seksom plaćale dobivanje uloga. Cure, uglavnom ipak bivše cure, danas gospođe u godinama, javljaju se i prepričavaju nam svoj trnoviti put do zvijezda. Javnost se “zgraža”.Je li to moguće? Je li moguće što? Buduća filmska glumica ili budući filmski glumac moraju popušiti svima. Onima koji vuku kablove, glavnom glumcu, režiseru, agentu, prijatelju glavnog glumca, prijatelju prijatelja sporednog glumca… Čemu se čudimo? Ruku na srce, nitko od nas se ne čudi. Međunožjem se dolazilo i dolazi i do mnogo manjih “uloga” nego su to one u holivudskim filmovima.

U moje vrijeme, govorim o vremenu prije četrdeset godina, bilo je sasvim normalno da buduća sekretarica “organa upravljanja”, ne pitajte me što je to bilo, popuši “sekretaru organa upravljanja”. Nije mu pušila samo jedna, bio je raspisan natječaj. Najbolja pušačica dobila bi posao, sekretarenje “organa upravljanja” savladavala bi u hodu. Radila sam u državnoj firmi i svaka od nas žena znala je kako je koja došla do posla.
Sjećam se predsjednika sindikata koji je imao poseban prijemni ispit. Kandidatkinja za sekretaricu druga predsjednika sindikata morala mu je metrom, onim krojačkim, mjeriti duljinu alatke. Ona pod čijim bi se prstima alatka iz ljigavog puža pretvorila u komad vodovodne cijevi respektabilne duljine i širine, metrom se mjerio i promjer i duljina, dobila bi posao. Naravno da ne lažem, nisam toliko maštovita. Znam što vas muči. A kako sam ja dobila posao?
Moj je slučaj bio pomalo specifičan. U toj sam firmi radila kao korespondentica za njemački jezik. Konkurencija za moje radno mjesto nije postojala, njemački u mom gradu govorili smo ja i još nekoliko ljudi koji su već imali posao. Zato me primilo bez testiranja. Da sam morala otići na test, otišla bih. Podstanarka, gladna, samohrana, malo dijete.
Doduše, sekretar organa upravljanja jednoga me dana zamolio da mu iz džepa izvučem maramicu, krv mu je išla na nos, uvukla sam svoju naivnu ručicu u šuplji džep i u ruku zgrabila ono što je trebalo. Kad sam vrišteći izvukla ruku iz džepa i tresla je bjesomučno iako drug nije stigao svršiti, samo je umirao od smijeha, nisam dala otkaz ni prijavila ga generalnom direktoru kome je pušila moja vjenčana kuma srijedom, a moja najbolja prijateljica ponedjeljkom.
Ovih dana, kako svi uz kavu prepričavaju holivudske priče, i ja sam čula priču o mladoj novinarki jedne od naših stranih televizija koje imaju državnu koncesiju. Sirota novinarka bila je dežurna dvadeset i četiri sata, honorar joj je bio dvije tisuće kuna mjesečno. Dopizdilo joj je ropstvo pa je zatražila dvije i pol tisuće kuna. Odbilo je.
Zato okolo govori kako kod njih izgleda testiranje. Mlade novinarke željne posla i afirmacije, naravno da sve imaju fakultet, moraju polagati prastari test.  Ona koja ga najbolje popuši “uglednom” i turbo duhovitom i općepoznatom i uvijek nadahnutom i neodoljivom, debelom uredniku koga po svom izboru ne bi ni štapom dirnula, odmah će dobiti posao i plaću pet tisuća kuna. Nesretnica iz moje priče koja izgleda k’o avion odlučila se između pušenja, ili bar povremenog plesa u krilu dok se uredniku ne ovlaže hlače, i čišćenja po kućama, za ovo drugo. Posao jest prljav, zato je žena kupila rukavice, i zadovoljna je. Ne mora rigati jednom tjedno kao što rigati moraju njezine bivše kolegice.
Ime! Hoćete ime! Ma nemojte? Sve sirotice koje za nekoliko tisuća kuna žvaču onom mravojedu šute. Zašto bih j a govorila? Neka vrisnu u neki mikrofon, me too. Ako im je do vrištanja.
Želim reći. Nije samo u Holivudu Holivud. Ima ga i u Zagrebu. Ima ga i u Mrduši Donjoj. Ima ga u svakom braku u kome žena želi kupiti cipele iako već ima jedne cipele. Naša je sudbina plaćanje u naturi. Bojim se da će tako i ostati. Kad malo bolje pogledamo, što to gubimo? Samo se ponašamo po pravilima starim tisuću godina koja nam omogućuju da postanemo glumice, novinarke, sekretarice, prodavačice, supruge, čak i čistačice.
Jebiga, ženo. A jebiga i lijepi dečko. Ili puši il’ popuši.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Uto Nov 21, 2017 12:12 am

DRŽ’TE AMAZONTOČKAKOM!

Ova tema baš nikoga ne zanima, ali ne mogu odoljeti. Danas sam u Jutarnjem puna gađenja pročitala tekst o tome kako Amazontočkakom prodaje piratska izdanja hrvatskih knjiga. Hrvatski izdavači su, naravno, popizdili i još su ogorčeni. Neki su pisali Amazonutočkakomu, drugi traže odvjetnike koji će zaštititi njihove interese, treći se samo tresu i puni samosažaljenja kukaju. Njima se nanosi šteta, oni su bespomoćni, Amazontočkakom ne jebe živu silu.Zašto sam taj, rijetkima zanimljiv tekst, pročitala puna gađenja? Zato što se hrvatski izdavači k’o lud rešetkama čude lopovluku koje mi pisci, dobro, zaboravite ovo “mi”, koje ja pisačica u Hrvatskoj od hrvatskih izdavača podnosim godinama. Jedina sam koja načinje ovu nebitnu temu. Ostali pisci u mišijoj su rupi zato jer znaju da hrvatski izdavači imaju i sukno i škare. Bolje i da ti ne plate, da te lažu, da ne poštuju ugovor, da te kradu, nego da ti knjiga ne izađe. Ipak si ti, je li, pisac, a pisac živi od “slave” i činjenice da je “pisac”, a ne od honorara koga bi trebao dobiti u skladu sa ugovorom.

Kako funkcionira Amazaontočkakom pročitajte u Jutarnjem, ja ću vam reći kako funkcioniraju domaći amazoni. Potpišu sa autorom ili autoricom ugovor na određeni rok. Neki dobiju avans, rijetki, većina samo “postotak od prodanih knjiga”. Koliko knjiga izdavač proda autor ne sazna nikad pa ni tada. Izdavači, oni “najveći” ili onaj “najveći”, u pravilu su slizani sa politikom. Knjizi nabiju nesuvislu cijenu od, primjerice 150 ili 300 kuna. Onda im “država” otkupi brdo knjiga po suludoj cijeni, kad im lova sjedne na račun knjige prodaju uz nevjerojatan “popust” od 50%, 60%, 70%… Autor  je u cijeloj priči nebitan.
Siroti pisci, oni najuporniji, najnaivniji i najgluplji, nazivaju svoje izdavače, preklinju ih da im pošalju koju kunu, objašnjavaju im da su nasmrt bolesni, da po ugovoru imaju pravo na “obračun” koliko je knjiga prodano u šest mjeseci ili godinu dana.  Uzalud! Lažu nas, dobro, dobro, lažu me, kradu me, ne šalju obračun meni, grabe od države potpore jer su oni “jadni”, oni “imaju troškove”, oni “plaćaju poreze” i “preskupe najmove”. Pisci su govna koja nemaju troškova, oni parazitiraju na sirotim izdavačima kojima svi kožu deru pa i Amazontočkakom.
Sranje koje godinama imam sa hrvatskim izdavačim zaista mi je dopizdilo. Ne pada im na kraj pameti da ispoštuju bilo što što smo se dogovorili i potpisali. Pravo da izdaju moje knjige kod nekih je davno isteklo pa ipak sam prekjučer kupila svoju knjigu “Crnci u Firenci” u izdanju Profila, cijena 39.00 kuna, iako Profil godinama nema pravo prodavati moje knjige. “Ljubav na posljednji pogled” vidjela sam u Zagrebu u knjižari A.G. Matoš iako A.G. Matoš nema godinamapravo prodavati moje knjige. Poželjela sam ući, pokupiti svoje knjige i pobacati ih po knjižari.  Onda sam pomislila, kakve veze sa mojom tako tipično hrvatskom pričom ima jadnica koja tamo za crkavicu dreždi.
Ponovit ću. Ova tema nikaga ne zanima. Državi Hrvatskoj kultura uopće ne postoji kao rupa na svirali. Postoje samo umrežene, lopovske grupe koje jedna drugoj dijele moj novac po pitaj boga kojim kriterijima, a od mene očekuju da sve to gledam i šutim kao što šute svi pojebani hrvatski pisci i pisačice. SVI! Po portalima, na Hrvatskoj televiziji uvijek ćete naletjeti na nekog “sirotog” izdavača koji će ispričati svoju tužnu priču. U njoj pisca nigdje. Pitam se, zašto u Hrvatskoj kao problem oduvijek postoje samo izdavači?
Zato jer su pisci bijedna, gladna, nemoćna, neumrežena stvorenja sretna kad im umrežene, bogate lopine s vremena na vrijeme dobace koju kunu. Imam tu sreću da ne živim od milosti svojih hrvatskih izdavača koji mi odavno laganjem i krađom idu na kurac.
Drago mi je što Amazontočkakom jebe naše izdavače. Sad bar vide kako se osjećamo mi, dobro, dobro, JA koja je jebena godinama. Nadam se da će mi se nakon ovog teksta bar neki od njih javiti i da ćemo, najzad, prekinuti suradnju. Gospodo, pun mi vas je kurac!
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Uto Nov 21, 2017 8:45 pm

OTVORENO PISMO PLENKOVIĆEVOJ KĆERI MILI

Draga Mila,
ti si još beba. Gugučeš li? Sigurna sam da si napredno, zdravo, njegovao, malo, toplo ljudsko biće koje pruža bucmaste ručice prema tati, kad ga ugleda. Ti ne znaš da je tvoj tata rijetko s tobom zato jer je zauzet. On je šef zemlje u kojoj ti živiš. Jasno mi je da ne znaš ni što je to “šef” ni što je to “zemlja”, ali tatu prepoznaješ iako ne znaš tko je tvoj tata.

Tvoj je tata besramni, moćni, primitivni mužjak koga nije briga što se u “njegovoj” zemlji svakodnevno prebijaju i ubijaju građanke Hrvatske, a ubojicama se ništa ne događa. Tvoj otac je ženomrzac opsjednut sobom, moći, lovom. Beskrajno napuhano stvorenje imuno je na sve što mu razumni ljudi govore ili pišu. Ukratko, tvoj je otac zao čovjek. Nisi imala sreće. Danas sam vidjela fotku,  tvoj tata sjedi za istim stolom sa nečim, to sigurno nije ljudsko biće, koje je prebilo i koje još uvijek zlostavlja svoju ženu. To nešto je dragi kolega tvoga oca.
Zašto ti ovo pišem? Pišem ti ovo, bebo Mila, zato jer bebe brzo rastu. Postaju djevojčice, djevojke, žene. I ti ćeš se, Mila, jednom u životu naći u prostoriji u kojoj ćete biti sami ti i On. On će u ruci držati opasač, nož, pištolj ili će te jednostavno, a da ne trepne, udaviti golim rukama. Zato jer ćete i ti i On živjeti u zemlji u kojoj je to normalno ponašanje. Mila, dok ti zvijer bude čupala kosu, mlatila glavom o zid, bojila bijeli zid tvojom krvlju, dok budeš iz sebe ispuštala posljednji hropac znaj da je za tvoju bol i tvoju patnju kriv tvoj otac. On je taj koji je danas tvome budućem ubici oprostio zločin koji će učiniti za petnaestak godina.
Mila, draga! Ništa ti tu ne možeš učiniti. Ne može ni tvoj otac. Ti zato jer si nevino, bespomoćno dijete, on zato jer je bešćutna spodoba imuna na tuđu patnju. A mogao bi promijeniti Hrvatsku, kad bi htio. I mogao bi tvoj život učiniti i boljim i ljepšim, kad bi htio. Ali njega nije briga ni za Hrvatsku, ni za hrvatske žene, ni za tebe. On se voli fotkati, kesiti, i bahatlukom skrivati svoju glupost i bešćutnost.
Građani ove zemlje mu to toleriraju jer građani ove zemlje nikad u povijesti ništa i nisu činili nego bespogovorno pušili onima “gore”. Znam, ne znaš što je “pušenje”. Naučit ćeš za petnaestak godina kad te tvoj “dragi” zgrabi za kosu i baci na koljena. Mila, bebo, dok budeš “pušila” protiv svoje volje sjeti se svoga oca. Da je iskoristio moć koju ima danas, zločinac te ne bi silovao na tvoj šesnaesti rođendan. Mučit će te opušteno. Ti ćeš, ako budeš preživjela, biti mrtva do kraja života. Ti se nikad, nikad, nikad nećeš osloboditi cereka svoga ubojice, a on se nikad, nikad, nikad neće prestati cerekati.
Zato, Mila, jer tvoj otac, premijer Hrvatske, danas ždere sa zločincem i ne pada mu na kraj pameti da pomisli kako i žene imaju pravo na dostojanstven život i kako bi on mogao mnogo učiniti da se njihov jezivi položaj u Hrvatskoj promijeni. Mila, draga, tvoj te otac ne voli.
Mila, srce. Mila, bebo dražesna. Mila, siroto, jadno dijete. Kome ti pružaš ručice?
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Čet Nov 23, 2017 4:36 pm

HRVATSKA NESTAJE

Ovih je dana demograf Stjepan Šterc izjavio da Hrvatska nestaje. Njegova je izjava osvanula u svim medijima. Nitko nije napisao što ćemo izgubiti kad Hrvatska nestane. “Hrvatska”, to je danas, jako optimistički gledano, mjesto na kome živi cca 3,5 milijuna ljudi. Prije nego što nas Hrvatice i Hrvate za gušu stegne tuga pregolema zbog prestrašne činjenice da “Hrvatska nestaje” treba reći što ćemo izgubiti kad sirotica ispusti dušu.

Žene, udane, neudane, cure, samohrane majke, djevojčice, izgubit će bar milijun zlostavljača koji ih prebijaju, ubijaju, muče, gnjave i dave svaki dan u godini. Hrvatske žene, kad izgube državu, ni jedan poslodavac neće pitati hoće li zatrudnjeti, imaju li kredit, one koje imaju kredit posebno su tražene jer na poslu neće raditi pizdarije.
Građanke Hrvatske će, kad nestane Hrvatske, osvanuti u nekoj zemlji u kojoj će naći posao i biti za njega redovito plaćene. Ako ih prebije partner gospodin će otići na robiju. U zemljama izvan Hrvatske, ne mislim na vukojebine u našem okruženju koje se također zovu “države”, malo je vjerojatno da će Hrvatici muž iščupati grkljan ako mu ne doda pivo dok on gleda kako “Kockasti” najebavaju u nekom ratu nogama. Kako sam glupa. Kad Hrvatska nestane nestat će i “Kockasti”. Koja tragedija, jebote!
Dječica će, kad ne bude Hrvatske , izgubiti pravo na gutanje splačina u vrtiću u kome su jedva dobila mjesto, pravo da ostaju sama dok im mama u marketu radi od jutra do sutra za 200 eura, pravo da u školi gutaju paštu sa jogurtom kome je istekao rok, nepravo na zubara, doktora, pravo da im po glavi gmižu uši i pravo da umiru zato jer nema lijekova za njih i pravo da im se strop bolničke sobe sruši na malu glavu i pravo da ne budu sita i obučena i da gledaju roditelje kako im umiru od straha jer stanodavac kuca na trošna vrata. Koja dugačka rečenica. To je zato jer sam u stresu, a u stresu sam jer Hrvatska nestaje.
Starci će, kad ne bude Hrvatske, nepokretni, bolesni, ostavljeni od siromašne djece, crkavati obuzeti nostalgijom. Oni koji, dok bude nestajala Hrvatska, budu imali neku kunu od prodaje kuće na moru koju su dobili od svojih staraca, do smrti će u kartonskoj kući slušati Balašavića kako pjeva “Al’ se nekad dobro jelo” i plastičnim zubima rastavljati komad kruha na sastavne dijelove.
Političari će se, kad Hrvatska nestane, kolektivno samoubiti. Ostat će bez automobila, ljubavnica, love, vila, raskošnih stanova i službenih putovanja. Na sjednicama Sabora neće moći izgovarati pizdarije, a kako ne mogu a da ne izgovaraju pizdarije, dok Hrvatska ne nestane, derat će se po šumama i gorama, a nitko ih neće čuti i nitko ih neće snimati i neće odlaziti u “Otvoreno” da tamo seru jer će nestankom Hrvatske “Otvoreno” postati zatvoreno.
Kad nestane Hrvatske nestat će i dragovoljci. Njih milijun, možda sam i malo rekla. Ceste će biti puste, moći će dragovoljci dizati šatore i urlati da su se oni “za ovo borili” i da su oni “za ovo krvave gaće nosili” i da neka “vječno živi Hrvatska”.
Uzalud. Nitko ih neće čuti i nitko im neće isplaćivati sve veće i veće mirovine i nitko ih neće ozbiljno shvatiti kad budu oružjem prijetili Hrvatskoj televiziji ako Aci Stankoviću ne uruči otkaz zato jer je Aco Stanković u “Nedjeljom u dva” spominjao “građanski rat”, a u Hrvatskoj nije bilo “građanskog rata”, bio je Domovinski rat koji je Hrvatskoj donio blagostanje i demokraciju i smrt komunizmu i dragovoljce Domovinskog rata.
I ova je rečenica dugačka jer sam u stresu zbog nestanka Hrvatske. Urlat će tako ti dragovoljci toga rata, a nitko ih neće čuti jer, kad Hrvatska nestane, neće biti ni Hrvatske televizije, ni zločinca Ace,  a s vremenom, oni će zadnji nestati jer su žilavi, neće biti ni dragovoljaca.
Kad Hrvatska nestane, nestat će i hrvatski katolički popovi i neće im biti žao što će nestati jer kad nestane Hrvatska s njom će nestati i hrvatska dječica, a jebeš život svećenički kad u blizini nema baš ni jedne dječje ritice. Jebeš takav život svećenički.
Kad Hrvatska nestane mi ćemo građanke i građani… Izgubiti što? Opustimo se.  Popijmo nešto u to ime dok još u frižideru imamo, ako imamo, nekakvu tekućinu obogaćenu alkoholom.  Neka sranje nestane. Čim prije tim bolje.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Pet Nov 24, 2017 3:44 pm

PETAK, A JA SE SMIJEM

Jutros mi je kći, pitaj boga čime izazvana, poslala moju fotku kad sam imala dvadeset i šest godina. Bila sam presretna, mlada mama. O čemu sam sanjala? Sjećam se da bih, kad bismo se vozili noću, gledala u blještave prozore i maštala kako ću jednom, jedne noći, vidjeti kako moj prozor sja. I bi tako. Stekla sam ja svoj prvi prozor jako rano, ali to nije bilo to. Željela sam više svojih prozora na svom većem zidu. I bi tako. Ali to nije bilo to.

Djeca su rasla, radila sam dosadan posao, užasavala me budućnost u kojoj ću svakoga dana isto raditi okružena istim ljudima. Doma ću brinuti o hrpama prljave i čiste odjeće, kuhati, polijevati vrt i čekati da naraste blitva koja jest rasla, ali mene to nije veselilo. Jebeš buljenje u blitvu kako raste dok se ništa ne dešava ni oko tebe ni u tebi. Djeca rastu, gomila rublja je sve veća, pegla mi je bila u ruci svakoga dana, sa gađenjem sam spremala ručkove i večere i odlazila na dosadan posao.
Bože, kako mi vrijeme teče, starica sam u trideset i šestoj. Što sam učinila u životu? Ništa. Djeca rastu, kad dođu iz škole zatvaraju se u svoju sobu, ja, zaključana u sebe, tugujem, pa me hvata očaj, pa me lovi bijes. Moj je život davež, davež, davež. Iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu, kad pogledam unazad, davež, davež, davež. Nisam to htjela. Nisam to tako zamišljala.
A onda je život ušao u moje staro tridesetšestogodišnje tijelo. Zaljubila sam se. Prvi i posljednji put u životu. Žao mi je ako se to vama nikad nije dogodilo. I promijenila sam posao. I odjebala sve oko sebe. Roditelje, rodbinu, “dobronamjerne” prijateljice koje su mi šaputale kroz rešetke svoje vlažne tamnice: “Prošla je tvoja baba s kolačima.” Ja sam znala da nije prošla, stoji preda mnom, nudi mi kolače, trpam ih u gladna usta i gutam, gutam, gutam.
Najzad. Sretna.
I ta moja sreća, to moje gutanje kolača, zvuči nevjerojatno ali jest tako, traje već trideset godina. Zašto mi netko, dok sam preživljavala onih trideset i osam godina nije rekao da će mi jednom ipak svanuti? Sva bih ona brda rublja peglala s velikim užitkom, kuhala bih ručkove puna ljubavi, ni buljenje u onu blitvu ne bi mi teško padalo, da sam znala…
Da sam znala…
Ljudi uvijek traže kruha preko pogače pa tako i ja. Bitno je da sam sretna već trideset godina, čemu analize sivih dana koji su davno iza mene? I nikad se više neće vratiti. Kad si ovoliko dugo sretan koliko sam to ja u godinama u kojima jesam, od te sreće možeš živjeti do smrti. Ako i danas nestane ostat će rezerve. A neće nestati. Zašto bi nestala? Zato jer glasno govorim o sreći, smiješim se, a petak je?
Mi Primorci i Primorke oduvijek smo bili zloguke ptice. Postoji poslovica uklesama u naše gene, tko se petkom smije, nedjeljom plače. Primorcima je smijeh zabranjen jer donosi nesreću. Koje sranje. Koja laž. Živi sam primjer da to ne drži vodu jer se već trideset godina smijem svakog petka, pa se smijem i nedjeljom i ponedjeljkom.
Jasno mi je, ova intimna pričica nikome ništa ne znači. Ne bih je napisala da mi kći nije poslala staru fotku i uz nju smiješak.  Petkom se ne smijem samo ja, petkom se smije i moja kći. Nemate pojma, ma nemate pojma kako je teško ubiti Primorku u sebi. A ja… Ja! Ubila sam čak dvije vještice. Jednu u sebi, drugu u svojoj kćeri.
Ma, ja sam ženska zmaj [You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Uto Nov 28, 2017 10:37 pm

JEBEŠ VELIKA SLOVA

Ima jedna luda prodavaonica u Rijeci, zove se “Borša”. Često tamo zalazim, torbe su jeftine, a napasanje očiju besplatno. Reći ću vam nešto o sebi, nešto intimno. Moja je penzija dvije tisuće kuna, izdavači mi ne plaćaju, da nemam muža noge optočene tamnoplavim venama virile bi mi iz kontejnera. Imam ja i dvoje odrasle nezaposlene djece, djeca su naša najveća radost, zato me uvijek razveseli kad se sjetim da će se jednoga dana zaposliti.

U međuvremenu prodajem ono što mi je ostalo od oca zato jer sam u godinama kad mi nije previše ostalo. Psihijatar kome idem redovito, 500 kuna sat, bez računa, stalno mi ponavlja da ne moram biti u stresu. “Zaboravite na probleme. Djeca će još malo patiti, a onda otići, sve će se riješiti. Gledajte na svoj život sa vedrije strane, svi oko vas gladuju, vi ste siti i dobro se držite za svoje godine.”
“Ja ne bih mogla živjeti bez svoga Kreše”, govorim psihijatru i izvlačim iz kutije, stoji na niskom staklenom stolu, papirnatu maramicu. “Unuka možete gledati preko skajpa, njemu su potrebni roditelji, ne vi, on bez vas neće patiti, a ako vi sebi objasnite kako on bez vas neće patiti onda nećete ni vi patiti bez njega. Život je jednostavan.” “Život nije jednostavan”, vrisnula sam, “živimo u jebenoj zemlji u kojoj narod tupo bulji u daljinu poput prebijenog kljuseta, a ubojice i kriminalci nas jebu. Zašto mi Hrvati i Hrvatice sve to trpimo?” Smijem urlati jer plaćam onih 500 kuna bez računa.
“Gospođo”, kladila bih se da pojma nema kako se zovem, “ljudi se bune. Pogledajte portale. Ljudi političare šalju u spolne organe, neki se čak i potpisuju, građani ružne riječi upućuju dragovoljcima Domovinskog rata i uspoređuju ih sa onim starim partizanima, kako su se ono zvali?” “SUBNOR!” “Da, pričala mi je mama, na Dan vaše Republike uvijek bi jedan subnor ušao u razred moje mame i pričao dječici priče kako su se oni hrabro borili i bolovali od sifilisa, pa ipak su…” “Bolovali su od tifusa.” “Nije bitno, uglavnom, ti subnori su bolovali i pobijedili Hitlera. Želim reći, ni vama ni mojoj mami ništa se nije promijenilo. Zato se i  ne biste smjeli nervirati.”
“Fejs revolucija nije revolucija. Pisanje velikih slova po portalima neće pobiti svinje u Saboru ni u Vladi ni one subnore…” “Gospođo, pisanje velikih slova po portalima ljudima pomaže. Mnogo je sigurnije pisati velika slova nego pucati, skrivati se po šumama i bolovati od sifilisa.” “Tifusa.”  “Izbacite agresiju iz sebe, pišite velika slova ili ugodite sebi na neki drugi način.”
Htjela sam ga pitati kako zna da mi je dobro, a onda sam se sjetila onih 500 kuna bez računa. “Meni je dobro, meni je dobro, meni je dobro”, govorila sam dok sam hodala prema banci. Prodala sam komadić očevine, dobila pet tisuća eura. Digla sam lovu iz banke i ušla u onu “Boršu”. Plavozeleni dragulj gledao me ravno u oči i preklinjao: “Kupi me, kupi me, kupi me! Ugodi sebi! Ja ću ti biti prijateljica. Uz mene nećeš osjećati potrebu da pišeš velikim slovima.” Pogledala sam papirić. Šesto kuna. Djeca će otići, ostat ću i bez Kreše, ugodite si, gospođo.
“Kupujem ovu torbu.” “Bravo! Prekrasna je.” Prodavačica je bila oduševljena mojim izborom. “I lagana”, rekla sam, “mrzim teške torbe.” “I za svaku priliku. Može se nositi na sto načina.” “Da.” Izvukla sam novčanik. “Keš ili kartica?” “Keš.” Dobar osjećaj. “Šest tisuća i…” “Šest tisuća kuna?! Ne 600 kuna?” “Gospođo, ovo što ste izabrali je piton.” “Piton? Jadna životinja.” “Jednako je jadna kao krava, ali mnogo lakša. Tom ćete torbom slati poruku kakvu sigurno nećete slati komadom krave.” “Kakvu poruku?” “Ja nemam veze sa Hrvatskom.”
Kupila sam torbu.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Čet Nov 30, 2017 7:09 pm

SRETNA NOVA 1991.

General Praljak jučer je na onom sudu popio otrov. Mala Zemlja Velikih Junaka dobila je svoga Sokrata. Zlobnici već govore, kakva zemlja, takav Sokrat. Koga briga za zlobnike. Sokrat je Sokrat. Postoji li igdje na svijetu zemlja u kojoj se njezini generali samoubijaju? Možda Japan? Ali to je bilo davno. Samoubili su se i Hitler i ekipa, i to je bilo davno, i nemojmo se zajebavati, oni su bili njemački heroji. Ma koliko Nijemci šutjeli o tome.

Po istom principu je i Praljak bio heroj. Pod njegovim vodstvom ubijani su, mučeni i silovani nevini nesretnici u “državi” koje više nema.  Postojali su i logori. Sad će me netko optužiti da uspoređujem Praljka i Hitlera što je suludo. Hitler je bio veliki igrač, svjetski igrač, Praljak jedva da je bio igrač i neće ući čak ni u hrvatsku povijest. Hrvati brzo zaboravljaju svoje generale.
Tko se još sjeća našeg heroja generala koji je u Gospiću ženi sprašio metak u glavu? Tko se pita kako to da u našem Saboru sjedi general, suspektni ratni zločinac, također heroj? Opet će mu suditi, ovaj će ga puta osloboditi, dobit će milijune za duševne boli, ali neće ući u hrvatsku povijest. Jebeš sve one Srbe koje su po naređenju generala bacali u onu rijeku ruku okovanih žicom. Plutali su s metkom u potiljku, usta prekrivena selotejpom. General Selotejp sjedi u Saboru zaboravljen. Zaboravismo, mi Hrvati, i na onog jednorukog hrvatskog heroja koji je dignuo zastavu u Kninu nakon Oluje. Oprostili smo mu što je u miru pobio nekoliko komada ljudi. Bože, i on se samoubio. I on je bio general.
Heroj do heroja, general do generala, žrtava nigdje. Kad se spomenu pobijeni srpski civili od strane naše vojske, odmah postavimo pitanje, a tko je prvi počeo? Ako su oni prvi počeli, a jesu, zašto im ne bismo pobili djecu i starce, silovali žene i sve to proglasili herojskim činom? I ti Muslimani? Jesu li bili nevini? Nisu. Zato smo ih smjestili u logore, ubijali nenaoružane, silovali, mlatili do smrti, izgladnjivali, a onda sve to poricali. Trebalo se herojski boriti i u vlastitoj zemlji. Zato je u Gospiću u jednoj noći pobijeno najmanje pedeset civila. I, da, onaj dečko general osuđen je na pravdi boga i robijao je nevin.
Smije li ovako pisati Hrvatica danas i ovdje kad su svi kojima je Hrvatska u srcu velikim koracima ugazili u 1991? Naravno da smije, ali da li joj se dobro piše?
Više od samoubojstva onog Praljka zaprepastila me snimka govora Nečega što se na jedva razumljivom hrvatskom jeziku danas oglasilo u Hrvatskom saboru. To Nesuvislo Nešto je mucajući i mučeći se da pronađe hrvatske riječi u  hrvatskoj glavi, zaprijetilo drugom saborniku. Postoji šansa, tvrdilo je Nešto, da mladi sabornik koji se ne uklapa u način razmišljanja hrvatskog heroja Domovinskog rata danas ostane bez hrvatske krivomisleće glave.  Nešto zna da “čak trojica” čekaju da klinca skrate za glavu. Dok je Nešto sa saborske govornice prijetilo mladom saborniku smrću, ostali su glasno šutjeli.
Jučer sam se smrzla kad sam čula kako čitava Hrvatska tuguje zbog smrti nevinog generala. Danas sam još ledenija. Devedeset i prve se uglavnom ubijalo Muslimane i Srbe i ponekog krivomislećeg Hrvata. To se, one 1991., uvijek prikazivalo kao nesreća. Sjetimo se Kira, sjetimo se generala Kraljevića, sjetimo se Paradžika… To su bile iznimke. Danas nema zajebancije. Ili ćeš ti, Hrvatu izdajniče, hrvatskog ratnog zločinca držati herojem ili ode hrvatska glava.
Mi opet jesmo u 1991. ali ne na isti način. Danas su najveći neprijatelji Hrvatske svi krivomisleći Hrvati i sve krivomisleće Hrvatice koje zločin drže zločinom i kad ga Hrvati pod vodstvom svojih generala heroja počine u tuđoj zemlji “braneći” svoju. Otkad je agresija samoobrana znaju samo hrvatski generali i čudovišta koja u Saboru krivomislećem Pernaru pripremaju sačekušu.
Da smo časni građani suočili bismo se sa svojim zločinima onako kako se oni oko nas ne suočavaju. Da smo časni ljudi ne bi nas bilo briga što oni oko nas rade. Priznali bismo svoje zločine i krenuli dalje. Ne bismo se svi skupa beskonačno valjali u krvavom blatu. Pitam se pitam koliko će nam mrtav Pernar pomoći da budemo još veći Hrvati?
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Pet Dec 08, 2017 1:08 pm

ONA I NJEZINE DLAKE

Danas sam na [You must be registered and logged in to see this link.] vidjela jednu od najbogatijih Hrvatica, “stilsku ikonu”, kako na minus dva hoda pokraj muža, na nogama joj dlakom obrasle papuče. Obične kućne papuče koje je kreirao neki svjetski peder koštaju oko tisuću eura. Ženska, opsjednuta potrebom da sirotim Hrvaticama pokaže da je u trendu, na gola je stopala navukla one dlake i smiješi se u kameru.

Pokraj nje muž, ugledni hrvatski biznismen, najugledniji, pače, obučen onako kako treba biti obučeno ljudsko biće kad je hladno. Na njemu šal, kaput, sako, noge, najvjerojatnije u dugačkim gaćama, krije ih ispod hlača, jer je gospodin u godinama kad prostati mora biti toplo. Na stopalima čarape i zimske cipele.
Njemu ni mrtvome ne bi palo na kraj pameti da Zagrebom šeće bos jer i najgluplji modni kreator zna da će i nagluplji muškarac na minus dva između papuča i cipela izabrati cipele. Muškarci su praktični i sigurni u sebe i kad su tupi poput naših sabornika. O onima koji imaju lovu da se ne govori. Njima teško da će netko prodati šaku dlaka za tisuću eura, ali će ti isti muškarci rado potrošiti tisuću eura za šaku dlaka kojima će svijetu pokazati kako doma imaju glupaču opsjednutu pizdarijama.
Zašto nikad u povijesti nismo digle GLAS? Jesmo fizički slabije, ni love nemamo, ali zašto kroz stoljeća nismo izgradile minimum samopoštovanja? Ona ženska iz ove priče vjerojatno ima kvocijent inteligencije sto pa ipak Zagrebom šeće golih, izbrijanih nogu, golih peta, prsti u dlačurinama. Je li ona normalna?
Ona je sigurna da jest. Dlakave papuče su KRIK, muž mi ih je kupio, znači da me voli, imam muža kome nije žao potrošiti silnu lovu da bih ja bila dlakava u Zagrebu onako kako je moja sestra dlakava u Njujorku. Jebeš upalu jajnika i smrznute noge.
I najbjedniji muškarci imaju više samopoštovanja nego objektivno pametne žene. Kad kažem “objektivno pametne žene” mislim na one malobrojne koje ipak svojim radom zarađuju veliku lovu, a ne pada im na pamet da odbiju robovati trendovima koji od njih rade budale.
Ova o kojoj pišem ne spada u tu grupu, ali dlakave papuče nose i one koje spadaju. Moderne žene nose tanke štikle visoke dvanaest centimetara dok im se leđa raspadaju, umjetne sise, umjetne trepavice, umjetne guzice, hodaju svijetom gole i zimi i ljeti, pokazuju međunožje kad god im se za to pruži prilika i uporno misle kako su meso i samo meso, a mozak imaju muškarci. Posebno oni koji imaju lovu. Njih hvatamo. Naš je uspjeh upravno proporcionalan količini love i moći koju ima naš mužjak.
Pritom, sve mi, otvoreno ili duboko u sebi, mrzimo muškarce iz dna duše. Oni su naši neprijatelji, ubijaju nas, siluju, tlače na miljun načina, preziru, ponižavaju nas otkako ima svijeta i vijeka. Ne ulažemo ni najmanji napor da to promijenimo.
Zašto ne bi, primjerice, bogate žene odbile nositi dlakave papuče jer je zimi hladno? Ne pada im na pamet da prestanu biti ropkinje, predmet, kurve. U godinama sam kad nisam u igri, sretna sam zbog toga, kad sam bila mlada nisam bila ništa pametnija od današnjih nositeljica dlaka. Ja sam bila kurva. I moja će praunuka biti kurva. I moja će praprapraunuka biti kurva. Ubija me to.
Neke od žena zarađuju, imaju svoje gajbe i karijere, putuju svijetom, njihovi “asistenti” se pred njima tresu, pa ipak čeznu za “ljubavlju”. A “ljubav”? Što je nama ženama “ljubav”?
“Ljubav” je kad imaš muškarca koji je potpisao da je tvoj i koji uz tebe hoda zakopčan do grla jer je minus deset, a ti uz njega capaš bosa uvjerena da je to tvoj izbor.
Ne, nema nam pomoći. Ova šaka dlaka na golim nogama svjetskih trendseterica koje će se ove zime diljem svijeta u njima probijati kroz snijeg i led više govori o nama ženama nego tisuću studija.
Koje smo mi jebene, jebene, jebene glupače.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Ned Dec 10, 2017 8:08 pm

KRVAVI AFTERPARTI

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Stara priča naših političara. Ni ja ni nitko m o j nismo ranih devedesetih naoružani do zuba puštali krv nevinim ljudima što nikako ne znači da se ne stidim činjenice da su tamo bijesno orgijali pripadnici “moga” naroda. Mogu pobjeći od odgovornosti ali ne mogu od užasa koji osjetim svaki put kad na fotografiji iz hrvatske “slavne” povijesti vidim kostur u koncentracijskom logoru u Dretelju.
Ta me slika proganja i proganjat će me dok budem živa. Zato jer sam kći, majka, baka. Netko je u BiH u ime mojih roditelja, u moje ime, u ime moje djece i unučadi silovao djevojčice, pa ih klao, pa bacao u jame pokraj puta u kojima su već ležala mrtva tijela nevinih ljudi.
U to su vrijeme u BiH gorjeli mnogi krovovi u moje ime, ljudi su u logorima pili vlastiti urin da ne bi umrli od žeđi, u moje ime, a onda bi im neki “Hrvat” kundakom razvalio glavu. U moje ime. Jesam Hrvatica, nisam odgovorna. Pa ipak, stidim se. I sramit ću se do smrti iako “nema kolektivne odgovornosti”.
Sutra će moj glavni grad postati koncentracijski logor za sve nas Hrvate i Hrvatice koji se stide. Država je nekakvim strašnim spodobama platila autobuse da bi tko zna iz kojih divljistana stigli u Zagreb. Naravno da će tamo biti i Zagrepčana i Zagrepčanki, nemojmo se zavaravati. U Hrvatskoj nisu samo “Rvatine” problem. Sve će im biti plaćeno. Ja ću im to platiti. I parkirališta i najam Dvorane Lisinski koja će sutra galopom ući u fašističku povijest Hrvatske. Pjevat će se u Dvorani i izvan nje u slavu zločina i zločinaca i zločinca. Svi će tamo biti za novo klanje spremni, ako Bog i Hrvati to budu od njih tražili. Ne znam što će od te rulje Bog ikad tražiti, ja, Hrvatica,  gnušam se i njih i njihovog generala.
Izrodi! Sutra nećete tuliti u moje ime, prekosutra nećete ubijati u moje ime.  Ni silovati nećete u moje ime. Vaš general, pravomoćno osuđeni zločinac, bio je čovjek koji je tražio da na onaj svijet bude ispraćen u miru. To je bila njegova posljednja želja. Svi vi koji ćete sutra biti tamo, svi vi fašisti i zločinci valjda ste i katolici? Ne kažem da to uvijek ide u paketu, često je išlo. Ako jeste katolici onda znate da se mora poštovati pokojnikova posljednja želja. I na generala ćete hraknuti opsjednuti mržnjom i potrebom da najstrašnije zločine prikažete kao borbu za jedinu vam Hrvatsku.
Još mi nije jasno hoće li se sutra u Zagrebu okupiti Hrvatska ili “Hrvatska”. Ipak, možda sam u krivu, nekako vjerujem da sutra ni u Lisinskom ni pred Lisinskim Hrvatske neće biti. Tamo će poput vukova žednih krvi zavijati nakaze u uniformama, mantijama i civilu spremne za Dom krenuti u nova klanja. Bespomoćna sam.  Iza njih stoji Država. Vlast. Sabor. Plenković i njegova razbojnička klika.
“Nema kolektivne odgovornosti”, reče ona u Njujorku. Nema je? Da je zaista nema netko bi sutra u mračnom, smrdljivom Zagrebu zapalio svijeću i pustio suzu za sve nesretnike koje pobiše zvijeri u čiju će slavu sutra pjevati zvijeri. Ni mene tamo neće biti.
BOJIM SE.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   Uto Dec 12, 2017 5:37 pm

UMIRANJE UŽIVO

Ovih se dana pred očima hrvatske javnosti odigrava agonija Olivera Dragojevića. On je zvijezda, veliki umjetnik i jako voljen. Često to ne ide skupa, ali kad je o ovom pjevaču riječ ne znam postoji li itko u Hrvatskoj tko ne cijeni njegov talent, ne voli njegov glas, nije uz njegovu pjesmu proživio neke od svojih nezaboravnih trenutaka. Kad mi je umrla sestra pokopali smo je u najužem krugu porodice, tamo smo bili samo mi koji smo je bezuvjetno voljeli i Oliverov glas sa kazetara. Pomogao nam je da spoznamo kako se smrt događa i onima koje voliš.

Razumijem tugu ljudi koji vole Olivera. I ja sam žalosna. Pa ipak, ne mogu se oteti dojmu da su našim medijima važniji klikovi nego poštovanje koje svi mi kojima je Oliver važniji od klika osjećamo prema njemu. Iz dana u dan čitamo kako mu je. Dobro mu je. Pa, loše mu je. Iz sata u sat mu je nekako. Otvoren je lov na novinarku jedne televizije koja je čula da je umro pa je zbog klikova objavila neprovjerenu vijest i tako sama postala vijest. Javila se i njegova ogorčena supruga. Pa je i ona postala vijest. Klik, klik, klik, klik…
Sigurna sam da bi se Pjevač, kad bi mogao, znao nositi sa nestrpljivim lovcima na klikove. Znam da bi ih i razumio. Dugo je on hrvatski spomenik nulte kategorije. Ovi oko njega samo rade svoj posao. Ljudi su fascinirani smrću. Ona nas opušta na poseban način, raduje čak, kad ne dahće nama za vrat. Čovjeka veseli, sve nas male posebno, kad Crna Dama krene prema nekome tko je zaista velik. Svi smo smrtni, svi smo smrtni, svi smo smrtni, tješimo se mi koji hodamo maleni ispod zvijezda. Tako lakše podnosimo da postoje ljudi koji umru, a ne umiru.
Želim reći, jebeno je umirati javno.

Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Vedrana Rudan   

Nazad na vrh Ići dole
 
Vedrana Rudan
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 20 od 20Idi na stranu : Prethodni  1 ... 11 ... 18, 19, 20

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: KNJIŽEVNOST I JEZIK :: BIBLIOTEKA DANUBIUS FORUMA :: DOMAĆI PISCI/PESNICI-
Skoči na: