DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.


DOBRO NAM DOŠLI !



DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 Zija Dizdarević

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Zija Dizdarević   Uto Avg 25, 2009 11:51 pm

Zija Dizdarević
bosanskohercegovački književnik

Rođenje
18. februar 1916.
Vitina, [You must be registered and logged in to see this link.]
Smrt
1942.
Jasenovac, [You must be registered and logged in to see this link.]

  • "Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo
    lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka!
    Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do
    proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski
    život." ([You must be registered and logged in to see this link.])


  • "Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:

-Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te
štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s
krova, vego hajde nako, nako...Dalje nije znala ili nije mogla." (Majka)

Drugi o Ziji Dizdareviću



  • "Dragi moj Zijo,

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo
sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i
srebrnoj magli tvoji priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u
logoru Jasenovac.Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovom svijetu po kome još putuje kuga s kosom." (Pismo Ziji, [You must be registered and logged in to see this link.])
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
avatar


PočaljiNaslov: Re: Zija Dizdarević   Čet Dec 16, 2010 11:15 pm

Zijo Dizdarević
1916.-1942.





"...Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:
-Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vengo hajde nako, nako...Dalje nije znala ili nije mogla...."




Zijo Dizdarević rođen je u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu, gdje je njegova porodica preselila 1920.
Po završetku osnovne škole, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.
U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen.

Posthumno, objavljene su mu knjige:

Pripovijetke (Svjetlost, Sarajevo, 1948),
Prosanjane jeseni (Džepna knjiga, Sarajevo, 1959),
Sabrana djela (Svjetlost, Sarajevo, 1968),
Blago u duvaru (Zadrugar, Sarajevo, 1983)




Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
avatar


PočaljiNaslov: Re: Zija Dizdarević   Čet Dec 16, 2010 11:26 pm

Majka

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjećam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka!
Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski život. Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari...poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake...Rasli smo.
- Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad - abdest pa namaz.
Zid pred sitnim dječijim zeljama.
Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno ćutala. Moj plač... Sjećam se majke. Blijedila je.
Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, ene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.
Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas.
Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...
Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ciza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da! Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

- Baš ko truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, već ko kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.
Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih očiju koje su šle na nas. Sasvim blizu...bliže. Očajno brzo! Tuu!
- Tonobil! - prestrašeno je skočio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrčene ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.
Guši u grlu. Čije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene...nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Užas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako... nije istina.A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.
* * *

Sjecam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispracajuci me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla...
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
avatar


PočaljiNaslov: Re: Zija Dizdarević   Čet Dec 16, 2010 11:29 pm

Prvi nemiri

Vjetrovi su lumpovali nad gradom bijesno k'o djilkoši, noc je bila nemirna, topla, šuštalo je suho i prigušeno i Rustem, mucen neshvatljivom i neodredjenom tjeskobom ili ustreptalošcu, skoci iz dušeka. Uvrnuta lampa iznad usnule majke škiljila je, braca povaljana jedno preko drugoga, otvorenih usta, disala su duboko, dubok mrak zija iza pendzerskih okana, sparina i noc, svuda nadaleko samo noc. Prekoraci oprezno djecje razbacane noge, ona daska pored vrata zaškripa, on prestravljen stade gledajuci u majku, iznenada probudjenu.
– Ku' ceš, sine?
– Ne mogu da spavam, idem prohodat'.
Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, cudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima cije sjenke uvijek podsjecaju na bajke o dzinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapcu djevojacki glasovi ili se to Rustemu samo cini, gluho doba je prošlo, a vruc vazduh i šumovi pretvaraju noc u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuce naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuce mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na pamet kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu.
Gonilo ga nešto da se zaustavi gdjegod pod pendzerom, da zvizne ili prigušeno zovne, "evo ovdje je Zineta, nejma ni ona više od petnes godina a ašikuje, da je zovnem", ali je nekako sve brze odmicao, neodlucan i bojeci se ni sam ne zna cega: te bi li ona izašla, te šta bi razgovarao s njom, kako bi se opravdao što je budi, pa da ga kogod ne vidi i se tako, u bojazljivosti, on je stalno osjecao negdje u sebi raskalašeni smijeh jedrih djevojaka:
– Ha-ha-ha! Vidi momka, kad li skoci, kad li se zamomci! Hi-hi-hi! Pa što ne rasteš, bolan ne bio, kad ti je stalo do ašikovanja?
Bjezi Rustem od te svoje prve momacke sramote, sve brze juri, a kanati pored njega prolaze krivi i mrki i kao da se sašaptavaju i gurkaju podsmješljivo.
Krijuci od matere, on se prije neki dan prvi put obrijao. A vec dva mjeseca ima kako, usred bezbrojnih jurnjava za djecacima, najednom stane, zamisli se i prkosno cuteci ode duboko u polje ostavljajuci djecu da se sama igraju. Osjecao je da mu igre više ne prilice, htio je na neki nacin da se otrgne od djecaštva, da ga i drugi pocnu drugcije gledati, sve se više tudjio od djece, a medju odrasle nije smio, otjerace ga, i tako se mucio u svojoj usamljenosti. I kad su ga prva oprezna prilazenja djevojkama dovela do podsmijeha, on se nekako još više uvukao u se, a zamrzio djecu što su ga uporno mamila u igru.
"Ja nisam više k'o oni!" uvjeravao se iduci u berbernicu i poslije poce otvorenije gledati u oci drugima. Samo ne smoze hrabrosti da zaustavi Zinetu kad preko sokaka nosi djugume s vodom ili da se slobodno javi Fatimi, i to ga je jedilo. A sve je više i sve upornije navracao misli, ni sam ne osjecajuci kako, baš na crvena zenska stopala u nanulama, na izvjene i kao luk nategnute grudi, na ruke gole do lakata, teške, okrugle i bijele... bjezi Rustem kroz vrelu noc, a prate ga slike i on posrce.
Polje je i strnjika pod nogama šušti. Naslucuju se pod oblacnim krpama naokolo prostranstva prašnjiva i zuta, negdje daleko su gola siva brda, a ravnica vuce naprijed, zove tihim bliskim šumovima. Rustem tone u polje.
– Fiju-u-u! - zanosi ga vjetar i trza se kaput na ledjima.
A što ja nju nisam zovno? Mog'o sam polahko, polajlage, pa kad izadje kazati joj da, eto... ufatit je za ruku... hocu... - i u taj trenutak bi se nasmiljeno jasno pojavljivao u sjecanju dobro poznati prizor: on sam, oko njega djevojke i smiju se prodorno. Hi-hi!
"Pa i drugi su vako isto bili", buni se pred samim sobom i sve mu više krivo što ne zovnu koju djevojku. Toj noci, toplom mirisu prašine i slame, tome prostranstvu i uzavrelosti oko Rusema tako je neodoljivo, tako silno nedostajala zena. Vjetar je zvao:

– Fiju-u-u! zi-ne-ta! Fa-a-to! Cu-re! Ze-ne! Fi-ju-u!
Vjetar je urlao, vapio, cvilio.

Rustem juri sve brze, krv bije u sljepocnicama i kao po taktu ponavlja: "Što nisam? Budicu je".
Od toga nešto kao zasija u glavi, izgubi se, pa opet sine. Rustem vidi debelu pletenicu kako maše i lupka po punim - zategnutim ledjima, sjeca se, to je Hajrija jedanput prošla ispod njegovog pendzera i baš tako zamahnula glavom da joj se zatresle pletenice, zatim ugleda Lejline kao višnja tamne usne, raširene, a izmedju njih se kikocu zubi, pojavi se kao u snu necije jedanput ugledano koljeno, i Rustem juri kao mahnit, cini mu se da ce od jurnjave te slike ozivjeti, sastaviti se, sad ce, na, pred njim iskrsnuti zena... Šume vjetrovi pijano i bude povrh polja tuznu, nikad nepjevanu pjesmu. Rustem je pun necega toplog, zanosnog i dirljivog od te pjesme, nabrekao je i iz njeg prijeti da provali otezalo osjecanje tuge i usamljenosti.
"Uh", s mukom se suzdrzava i grize usne. "Šta mi je, kog vraga?" a navire ispod grla snazan grc i suze se, ko zna zašto, kupe u ocima.
Ide Rustem kroz noc i pusto polje, ide i place od vrele zelje za zenom. A noc tamo nad Sivcem napukla i kroz tu pukotinu provlaci se kradom i bojazljivo modar trak svjetlosti. Ociju od suza zamagljenih, kao ne shvatajuci nešto, Rustem se duboko u ravnici zaustavio s jednom nogom ispruzenom kao da je htio koraknuti pa se predomislio, stoji tako ništa ne misleci, vjetar duva i suši mu obraze, svjetlost se širi i osvaja, on još stoji dugo, stoji nepomican.
Tiho i sve tiše gude mali zdepasti plastovi:
– Zim-ko-o! Fa-to-o!
Budna i zabrinuta najka ga je u sabah docekala.
– Dje si bio, ako boga znaš?
– Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.
Mati s bolom cuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obucen bacio na šiljte i pocutao nekoliko casova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajuci kao da se zeli što prije rastati s necim neugodnim:
– Majko, ja hocu da me ozeniš... odmah... brzo... vakat mi je!
Pa pred novom navalom stida okrenu glavu od matere koja se umirena, necemu tiho smijala.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
avatar


PočaljiNaslov: Re: Zija Dizdarević   Čet Dec 16, 2010 11:33 pm

Mašo cjepar

Vallahi, tuhaf ovaj narod. Dojde u kahvu, popije »jednu su dva« i obicno nejma dinar u sitnu, pa ostane duzan. Svršiš mu pos'o k'o coeku, iscijepaš mu tovar drva, a on nejma u sitno dinar i po i kaze: »Lako cemo za to, gledaj posla«. Pa danas, pa sutra, a ti kad mu zaišceš svoju crkavicu, isprijeci se: »Pa šta si nap'o k'o oblak, moga mi Boga k'o da je kuca, a nije ni šest kruna! Kako te nije stid svake dekike bihuzur cinit' insana za taj dinar i po! Dacu, šta si se prip'o«. A kad se nabeša dinar po dinar, pa mu ti ljudski kazeš: »Daj mi, br'te, onih dvan'es i po dinara«, a u njeg oci skoce k'o findjani: »Otkud tol'ko jadan bio, pa nisi mi ni cetiri tovara iscijep'o, kad se prije nakupi dvan'es i po, po bogu si Turcin?« E, pa haj' ti sad, de, ufati za kraj! I još ispaneš ti kriv, i lopov, i, dina mi, lijepo me stid svoje pare zaiskat. E, baš ne zna co'ek šta bi, de!
Nizak stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mašo. Pronosi jednostavno kroz kasabu svojih »krk beš« i rastegnute, rapave misli. »Vala, ako danas namirim pet tovara, po tri forinte - petn'es forinti, naplaticu odma' pa ja da se njekako...«
- Mašo, sabalahajrosum, daj, br'te, kad ceš ti meni platit' ono moje? Ja tebi k'o inksanu dadoh na vjeresiju, a ti...
- Mašo, je l' de ti meni još tri i po banke pa smo kvit! Der, imana ti, pohiti!
- Mašo!...
Ljudi mu kao usput i prijateljski napominju, a on nekako osjeca da iza tih rijeci pociva nešto nemilo, nešto što bi ga za tri i po banke u top metnulo. I dovikivanja lijezu u njega, zabadaju se u tvrde, rapave misli, taloze tjeskobu oko srca i gone ga brze izmedu ducana. Svaki poziv udari po zivcima i odmah bude hladno i prazno, prekine se nešto u unutrici i Mašo uzbudeno, kao covjek koji svaki cas ocekuje pucanj, sluša kad ce ga pogoditi rijeci - prijekori:
- Mašo!
- Pa ti, dobar si čoeče...
I on nema odgovora. Ponekad samo prituzi mu pa bi urlikno: »Ma, pustite me, - braco, šta ste...« i još nešto tako uskovitlano, neodredeno, a puno pobune, pa se sve ipak slomi u njemu, nezavršeno, buncavo i prigušeno. Samo onda zuri i misli na glas, govori sa samim sobom kao da bi nadglasao onu hladnu neugodnost što se razlila po njemu.
Ide Mašo, nosi četrdeset I pet ljeta i dugove.
Jednom citavih pet dana nije ni krajcara zaradio. Bilo ljeto, svijet nije cijepao drva. I uzeo je na vjeresiju dvije »palte« duhana. Onda je drugi put bio bolestan, pa trgovac Ibro, »dobar coek«, našao mu se u nevolji i vjerovao mu tri kile brašna i još nešto espapa. Pa opet jedanput kad je krojio fermen. Zatim... Idu dugovi ukopani u brige. Mašo još samo prizeljkuje da mu se negdje uvuci u avliju, medju nagomilana drva i cijepati, cijepati.
- Hanuma, da nejma ko na putu?
- Cekaj!
Zena se sakrije i odnekle radoznalo izviruje dok se on provlaci avlijom.
- Eto, ima dva tovara, pribi hin caskom, nemam šta nalozit'! - dolazi iza zatvorenih vrata sakriven zenski glas.
- Peke!
Svako drvo ima poneku frz ili izbocinu i na tim mjestima zakaci Mašin pogled dok se ruke naviknuto dizu i spuštaju. Hah! heh! Sjekira ravnomjerno udara, zasijeca duboko, cjepalo se trese, Mašo kleca pri svakom zamahu i zaboravlja pomalo.
Onda zapocinje ondje gdje je prekinuo.
- Pa akobogda te saletim petn'es' forinti, taman cu se njekako zakrpit'. Malko mliva i duhana, a ja da izbije još štogod pa se oduzim! Hah! heh! Samo da hoce efendija doc' pa da mi br'te plati, da ga ne gonjam poslije za 'va dva tovara po citavoj kasabi! A ako ne dode?... Kako bi bilo da zaišcem od hanume? Ama jok, re'ce da se bojim, heh. heh, vala treba pohitit' pa da prispijem i kod Mula Asima da mu pribijem ona tri tovara! Heh! heh!
Po zidu bjesomucno skace sunceva zraka što se odbila od oštrice. Frcaju trijeske i pred Mašinim se ocima razbija nešto, razbijaju se presjeceni citavi svjetovi što su zapoceti negdje u mirnim tokovima rapavih, nedovršenih misli, i Maši je nekako lako, prijatno od onog razbijanja pod nogama.
Bogzna otkada je cjepar. Ni on ne pamti kad je odsjekao pola prsta na desnoj ruci i otkada zapravo nosi sjekiru sobom. Iz hefte u heftu sijece, lomi, krši drva i u taj lom zabija malo pomalo svoj zivot. Dani se nadovezuju, vjecno isti. Duzan, njemu duzni, to se dvoje sukobi u mozgu, sklupca se i on nikad da uhvati kraj.
I ubija sjekirom brige. Samo je teško, nevjerovatno teško, proci ispred ociju koje te gledaju, a duboko u njima citaš pitanje, prigovor koji ce sad, na, izici: »Pa, br'te Mašo, još ti meni ne vrati ono moje!« Obraz je obraz... Mašu je stid... Udara zestoko, tako zestoko da više ništa ne cuje u sebi.
Jednomje poceo da misli. Palo mu na um da se, eto, treba svijetu oduziti, valja biti pošten, ama što da on bude pošten a da recimo Mujaga ili Salih-efendija njemu ostaju duzni i zaborave platiti, a njemu mrsko svaki cas iskati i... i - ama opet ispanu oni pravi, a on nekako ne moze da zaboravi i sve ga dugovi progone, a ima ih sad oko šest banki, a ne smiješ covjeku reci da je nepošten, gdje ce on misliti na tvojih nekoliko dinarcica... Nije Mašo više ni umio da misli, samo ga ponekad uhvati huja na citav svijet, na samog sebe, nešto mu nije u redu ni pravo, a nikako ne moze da uhvati kraj ni pocetak.
- Hanuma, ja iscijepah!
- Dobro, Mašo, ejvallah ti! Nejma mi sad cojka kod kuce, pa mu ti reci kad ga vidiš djegod u caršiji, nek ti plati! Hoceš li kahvu?
- Necu, - drekne Mašo. - Dje cu ja nac' tvog efendiju, daj ti meni sad plati, valja mi jest', ne mogu ni ja zivit' od have!
- Ama, dobar insanu, kad ti kazem nejmam brez cojka, a on ce ti platit' ovo koji dan, dok te sretne.
Mašo je tresnuo vratima. Jedno pseto što se skitalo uz napuštenu ogradu na sokaku zaskica i pobjeze.
Po kafanama se znalo: kad Mašo tutnji nogama, otpuhuje i trese se iduci, onda je »na lijevu ust'o« i ljut je kao zolja. A kao za pakost, onda se svako sjeti pogrdnog imena kojim su ga zvali nekad davno, dok je bio mlad: Mande!
Slijegalo se to njemu od pamtivijeka. Otpocelo je kad je bio dijete pa ga onako musavog i nedoceranog, aginska djeca gonila od sebe: »Necemo se igrati s fukarom, mati kaze da si ti ušljiv«. Nastavilo se smrcu materinom, kad je on, djecak, morao sam da je pokopa, a bilo pet ljudi na dzenazi. Onda sve cešce. Zamolio je da goni fijaker Halim begov, rekli mu: »Šta ceš nam ti?« Sjedao u kafanama i niko s njim nije progovarao više od »merhaba«. Jedanput se poceše šaliti. Nadjenuše mu ime Mande... Zalutala bi svake zime po koja gruda i na njegova ledja. Zaduzio se - progone ga. Duzni mu - ne smije zaiskati. Slijeze se u njemu od svega toga nešto oporo i jetko i on nekako kao u snu osjeca da je to nešto kao cjepalo kvrgavo, tvrdo i da bode, i sve mu dolazi da to izvadi, oslobodi iz sebe, a ne moze nikako. Samo ono raste i Mašu sve cešce srdzba obuzima.
- Mande! Bocnulo ga je.
- Mande! Ujelo ga.
- Mande!
Poteze iz dubina tešku kao pecina psovku i pojuri u kafanu odakle se cuo prigušen smijeh.
- Šta je? Kome je meram da me dijera? Nek izadje!
- Jami, Mašo!
- Drz, desno!
Pred ocima i iza ociju kuha, vrije. Neko je, obijestan, prošao za ledja Mašina i »cavlesnuo« ga dlanom po glavi. Neko je s druge strane udario »klempu«.
- Hu-u, uu!
Jeziv tajac. Mašo se sagao, zakolutao ocima, spazio ispruzenu ruku što se zaustavila u namjeri da ga udari i prihvatio za sjekiru. Ohladiše se duše i svako se pokaja.
Pokrece se tvrdo, drvenasto u unutrici Mašinoj, zagrebe bolno, navuce tamu pred zjenice, onda se otkine i provali. Cetrdeset i pet godina jada riknu kao zvijer i srca se zalediše.
Ispruzena ruka klisnu kroz otškrinuta vrata. Mašo se natisnu za njom.
- Jami!
Ne dajte, ljudi!
Ubice coj'ka!
- Hu-u-uu!
Mašo podigao sjekiru, raširio oci, gace lepršaju, a pod njim tutnji. Drma se kasaba. Podignuta sjekira sijeva i juri.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
avatar


PočaljiNaslov: Re: Zija Dizdarević   Čet Dec 16, 2010 11:34 pm

Abidagina ograma



Ima vam Abidaga vrlo rdjavu naviku. Zadje on, tako, svakog pazara pijacom, od seljaka do seljaka pa, ovdje sira, ovdje kajmaka, ovdje masla, sve tako na prstu zahvati, lizne, raspita se za cijenu, pa kobajagi nezadovoljan, ide dalje. A »parmaci« on i voce, kruške, trešnje, vresinje, jagode. Utuzi seljacima: obicno od svakoga zahvati a ništa ne kupi. I sve to on lijepo, onako prijateljski i k'o s nekom brigom.
- Merhaba, brko!
- Merhaba, aga! - a seljaku vec nešto teško oko srca, zna Abidagu.
- Kako si brko! - nastavi Abidaga, a mjeri lijevim okom bijel, pun i okrugao sir.
- Dobro, elhamdulilah, kako je tamo - cijedi seljak, a klupu pred sobom vec primice.
- Jesi li 'no ti Mujin, Allaha ti? - zapitkuje Abidaga, a onaj mu sir zamakao za oko.
- Jok, brte, nijesam, nego Husanov - zagovara seljak i hoce da se rasprica, ne bi li kako zabašurio i ocuvao onaj sir.
- Aha, Husanov! jest, imana mi; baš, hesabim, iz Prijevora... - vadi Abidaga ruku iz dubokog dzepa od cakšira.
- Nije, aga, nego iz Dusina, zar ne znaš Husana Salkinog... - premješta seljak sir i poduze zadrzava ruke na njemu.
- Jes', vjere mi, a ja sveosve smetn'o s pameti! Znam, kako ne bih znao Husana Salkinog, eh, stari smo mi jarani, a - primak'o se Abidaga i pruza ruku, a za Husana nikad ni cuo nije. - A pošto ti 'no bijaše ovaj sir, a?
- Šest dinara, aga, ko tebi - ocajno prevrce ocima covjek, a ne zna kako da sir spase.
- Pa... nije ni skupo, der da vidim. Ako bude k'o u rahmetli oca, onako sladak, baš bih kupio! -i vec Abidaga, onako krvnicki, zabada nokat i lomi komadinu.
- Vala, dobar je... uh, jami, pobogu brate, dje mi otkide tol'ki komad! Lijepo se pozna! Ko ce mi ga sad šceti kupit' - trza se i jauce unesreceni seljak.
- De, de, šta si zakuk'o. A, vala i sir ti, da je šta - nije. Iscijedio si iz njega i dušu. Kako ti nije grihota za 'vo trazit' šest dinara? - sve onako, zvacuci, primjecuje Abidaga, i k'o ljuti se.
- Pa, evo tebi za pet, nosi brate, kad si ga tako dušmanski unakazio, hvata se seljak za slamku.
- Ma ti, bolan. misliš da su meni vrane mozak popile. Nisam ja od jucer na 'vom pljacu, vode. Znam ja šta je to rijet' sir. Eh! Tri dinara cu ti dat', a i to ti je puno, - cacka zube Abidaga i vec zagleda unaokolo kod koga je dobar kajmak.
- E, baš nejmaš duše, aga. Ko bi ti, bolan, voliki sir snio iz Dusine za tri dinara, ko? Daj makar cetiri i po - kabulosum!
- Ti, biva, zaintacio, pa, illah, pet! cetiri i po! Pet! cetiri i po! i - ni pomaknut'! E neceš, burazere! - odmice se Abidaga od ojadjenog covjeka i prilazi, malo podalje, drugome koji nije cuo ovaj tuzni muhabet.
- Ejvallah, mladicu!
- I tebi, efendija - neiskusno i spremno odgovara mladic, a ne zna Abidagu.
- Bogme, ti zamašit momak! Da nisi, pocem, s Bladica?
- Jok ja, 'fendija, nego ozgor, iz Prokosa, - sa naivnom nadom potvrduje momcic.
- Ooo! iz Prokosa! Pa ja znam Prokos k'o elham. Ti si, momcicu, Bašiceva soja, glavu bih dao!
- Baš tako, aga! I to Osmin - veseli se Prokošanin i drzi sigurnim, ko u ruci, da ce prodati kajmak.
- E, vidiš! Ama, kol'ki si se protegao, ne bi te insan ni poznao. Vallahi, ko da fe je ko iz vode za uši teglio, tako si se razrastao!
Veseo i rumen, mladic se isprsio, a Abidaga nastavlja, siguran u se:
- A kolko sam ja puta ishodio gori, do tvog babe na mlijeko i kajmak, pa mi tefericili na onoj zeleni, aman jarabbi! plaho li bijaše! Ama, prodje i taj vakat, ostari se, ko bi sad izduro gor' do vas na ovim nogama! A donio malko kajmaka, a? Nekad je u vas bio baš nabas, onako sa šecerom, a po dva-tri prsta debeo, ne znam je l' sad takvi? Der, da vidim! - pruza Abidaga svoj smrtonosni prst.
- Bujrum, brte, oprobaj pa vidi. A da je kabil, ne 'š ga nac boljeg, vjeruj se! - govori priprosto mladic, i ne sluteci zlo, a vec smišlja kako ce odmah kupiti soli pa tabanima vatru! Da prije mraka stigne kuci.
- Oho - ho! mastan! Hm... hm, ama cim se ovo cuje, ociju ti! K'o safunom!
Zaprepasti se siromah »momcic« kad vidje koliko mu kajmaka ta »proca« odnese, ohladi se nešto u njemu:
- Ama... ne cuje se nicim. To se tebi, morebit, samo cini, de si, zar, podosta uzeo pa te zatušilo. A lijep je, i jevtin.
- Pa, majka mu stara nisam ja nevješt, znam ja šta je kajmak. A ovo ašicare smrdi. Znaš ti to, nego kriješ. E, ne valja ti pos'o. I ja baš šcedah kupit! Da ne oprobah - bi se nasamario! E, ljudi bozji, ljudi bozji... - udaljuje se Abidaga koreci i istrazujuci kakvu zrtvu s vocem.
E, ama mu jednom i prisjelo! A evo kako. Namjerio se on, mozda peti put, na jednog, onako -ko od brda odvaljenog, odozgo sa Šcita. Donio covjek mlado maslo, bijeli se ko dan, pa ga lijepo metnuo preda se i gleda. A bio nešto ljut - opština pocela naplacivati po dinar pljacarine više, pa se seljak o sebi zabavio - a naš covo, bezbeli, i na lijevu usto pa - gotov belaj! Tako ti on sjedi, kad - Abidaga! Odmjerio maslo i sigurno se u sebi zarekao da ce makar pet deka »smazati«.
- Kako si, dobar insanu?
- Nikako! A tebi je svejedno, šta te briga! Vidje Abidaga da je covo otresit, pa utanji glasom:
- A jel' ti dobro maslo?
- Dobro, ko dobro plati - otsjeca Šcitavljanin.
- Pošto je? - pravi se Abidaga nevješt, a misli: »E, neceš mi pobjec'!«
- Dvadeset i cetiri, ako si mušterija, a ako nisi - nipošto. - Abidaga, po navici, a na svoju nesrecu, zamoci dva prsta pa zahvati, onako svojski, poduboko. Dok on to ucini, seljak dize sud s maslom i utrapi mu ga silom u šake:
- Na, nosi i vagaj. Kupio si!
- Ma, šta ti je, coce, ne znaš ni spada li mi se... hocu l' kupit'... a baš ti nešto nije bogzna...
- Šta nije. Zar ti opoganio noktima, pa nije? Ne'š ti meni više vodje kopati po mom espapu, dosta si se djabe najeo mog sira i masla i kajmaka. Sad nosi i placaj. A kupiceš, vjera i bog, pa makar sve rig'o pare. Ne budeš prob'o ni nacim'o! - razgoropadio se burazer a izdreljio oci, pa sijece k'o nozevima.
Siromah Abidaga premro ziv, ukocio se, a u dzepu svega sedam dinara. Te tamo - te amo - te otimaj se - te govori, a ja! burazer zavro, uhvatio ga za prsa pa trese ko osušenom granom, a Abidagi se cini da ce ga onako u dzehenemu pozivati na odgovomost, pa ga ziva nestalo. I morade, najzad, pozajmiti od komšije Munibega novac i, bogami, plati za maslo, ama i zadnju paru. A brkajlija uzeo, prebrojao zavezao u maramu i, tezak kao pecina, odgegao se širokim korakom, uvijek smrknut.
Tako naš Abidaga nagraisa. A nekako brzo poslije toga i leze, nešto ga zabolje. I kad prodjoše dva pazara, cu se da je umro. Seljaci odahnuše: »Fala Bogu, skin'o nam se s vrata! A more bit je baš od onog golemog straha, što mu ga zadade Pugona, pogino. Ko zna...«
A gradjani tumacili.
- To je on, sjegurno, umro od zalosti što je propušc'o dva pazara a nije ništa, 'nako, - dzabice, oparmacio. Sjegurno...!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Zija Dizdarević   

Nazad na vrh Ići dole
 
Zija Dizdarević
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: KNJIŽEVNOST I JEZIK :: BIBLIOTEKA DANUBIUS FORUMA :: DOMAĆI PISCI/PESNICI-
Skoči na: