DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.


DOBRO NAM DOŠLI !



DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 BRANKO COPIC

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: BRANKO COPIC   Sre Apr 15, 2009 6:17 pm

rođen: 1. januar 1915.
Hašani,
preminuo: 26. mart 1984.
Beograd, SFRJ

Branko Ćopić (1915-1984) je srpski i jugoslovenski književnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završavio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski. Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

U Ćopićevim delima doniniraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sre Apr 15, 2009 6:22 pm

Biografija

Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom. U isto vreme, njegov otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austro-Ugarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostao da živi pored majke, dede Radeta i strica Nidže.

Prva pročitana knjiga bila mu je „Migel Servantes“ koju je, negde u trećem razredu, kupio od učiteljice. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa, skupa sa nekoliko odlomaka iz njegovog romana „Don Kihot“. Sledeće pročitane knjige bile su „Doživljaji jednog vuka“, pa „Doživljaji jedne kornjače“.[1]

Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu „Milan Rakić“. Uoči Drugog svetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Posle rata neko vreme je bio urednik dečijih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečijih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima. Okončao je život samoubistvom, skočivši s mosta u reku Savu 1984. godine u Beogradu, sa Brankovog mosta.

Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANUBiH.

Celi radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.

Za književni rad dobio je, među ostalim, Nagradu AVNOJ-a i Njegoševu nagradu (obe 1972). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Književni opus [uredi]
Spomenik Branku Ćopiću ispred Banjalučkog muzeja.

Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.

Početkom 1950ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti. Književni istoričar Ratko Peković napisao je knjigu „Sudanije Branku Ćopiću“ u kojoj je detaljno opisana cela hajka na pisca.

Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana iako su prirodi njegovog književnog talenta više odgovarale kraće forme — pripovetke i novele. Romani „Prolom“ i „Gluvi barut“ slikaju učešće seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a „Ne tuguj bronzana stražo“ prilagođavanje tih istih seljaka, sada kolonista, novim uslovima života u Vojvodini.

Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmeju čak i vlastitoj nevolji. Sem toga, Ćopić je od onih pisaca koji su svoj posmatrački talenat naročito iskazivali kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.

Iako je Ćopić bio pisac epske širine i zamaha sa urođenim pripovedačkim i humorističkim darom, u njegovim delima vidljiva je i jedna lirska žica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta Ćopićeva poetska žica naročito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci „Ognjeno rađanje domovine“.

Branko Ćopić je cenjen i kao dečiji pisac, prvenstveno zahvaljujući živoj mašti i daru za spretno uobličavanje svojih posmatranja ali i nesumnjivom humorističkom talentu. Napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su i dva romana.


Dela
Grob Branka Ćopića u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju

Zbirke pripovedaka [uredi]

* Pod Grmečom (1938),
* Borci i bjegunci (1939),
* Planinci (1940),
* Rosa na bajonetima (1946),
* Sveti magarac (1946),
* Surova škola (1948),
* Ljudi s repom (1949),
* Odabrane ratne pripovetke (1950),
* Izabrane humorističke priče (1952),
* Ljubav i smrt (1953),
* Dragi likovi (1953),
* Doživljaji Nikoletine Bursaća (1955),
* Gorki med (1959),
* Bašta sljezove boje (1970);

Romani [uredi]

* Prolom (1952),
* Gluvi barut (1957),
* Ne tuguj bronzana stražo (1958)
* Osma ofanziva (1964),
* Delije na Bihaću (1975);

Zbirke pesama

* Ognjeno rađanje domovine (1944),
* Pjesme (1945),
* Ratnikovo proljeće (1947);

Komedije

* Doživljaji Vuka Bubala
* Odumiranje međeda

Dela za decu

* U svijetu medvjeda i leptirova (1940), pripovetke
* Priče partizanke (1944), pripovetke
* Pjesme pionirke (1945), pesme
* Bojna lira pionira (1945), pesme
* Družina junaka (1945), pripovetke
* Bajka o sestri Koviljki (1946), proza
* Doživljaji kuma Torbe (1946), pripovetke
* Vratolomne priče (1947), pripovetke
* Armija odbrana tvoja (1947), pesme
* Sunčana republika (1948), pesme
* Rudar i mjesec (1948), pesme
* Ježeva kućica (1949), pesma
* Priče ispod zmajevih krila (1950), pripovetke
* Pijetao i mačka (1952), pripovetke
* Doživljaji mačka Toše (1954), pripovetke
* Lalaj Bao, čarobna šuma (1957), pesme
* Orlovi rano lete (1957), roman
* Partizanske tužne bajke (1958), pripovetke
* Večernje priče, (1958), priče u stihu
* Djeda Trišin mlin (1960), zbirka pesama
* Priče zanesenog dječaka (1960), pripovetke
* Magareće godine (1960), roman
* Slavno vojevanje (1961), roman
* Bitka u Zlatnoj dolini (1963), roman
* Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), pesme
* Glava u klancu, noge na vrancu (1971), pripovetke
* Lijan vodi karavane (1975), pripovetke.

[You must be registered and logged in to see this image.][You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sre Apr 15, 2009 6:23 pm

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Branko Ćopić
.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sre Apr 15, 2009 6:24 pm

RASTANAK

Tamo amo, s dvojke na četvorku,
varkaš se, a djetinjstvo mine,
prevari te Una čobanica,
odnese ti četiri godine.
Opraštaj se s pustopašnom braćom,
pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.

Zamukoše sobe internata
i u njima smicalice đačke,
osta pusta cesta za Pritoku
gdje smo krali orahe seljačke.
Osta Murat, poslastičar stari
i njegovi kolači "brdari".

A drugovi! Kome prvo prići,
dok okolo spomenari kruže?
Tihim glasom jedva progrgućeš:
- Daj mi šapu. Doviđenja, druže!
Okreneš se, dok suze uminu,
stariji se činiš za godinu.

A sa kim se pozdraviti neću?
Zašto mi se oči rosom pune?
Osta Zora, moja ljubav tajna,
u kućici s druge strane Une.
I tamo sam lunjao, oprezan,
zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša.

(Branko Ćopić)
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sre Apr 15, 2009 6:33 pm

Branko Copic

Anegdote

Na ulicama mnogi prolaznici su se zaustavljali, glasno izgovarajuci: "Gle,
Branko Ćopić! Eno Branko! Pogledajte, ono je Branko Ćopić!" To ga je
nerviralo. Jednom čak nije mogao da se uzdrži, već jednoj sredovečnoj
ženi ljutito uzvratio: "Pa sta ako je Ćopić, nije medjed!"
* * *
U jednoj seoskoj školi dočekalo ga je puno dece zbijene u prostranoj
učionici. S puno pažnje, u potpunoj tišini, slušali su onu maštovitu
Ćopićevu priču o dečaku koji leti na zmajevim krilima. U tom jedan od
zanesenih mališana glasno reče: "Ala laže!" Učitelji oštro pogledaše i
zapretiše dečaku, a Branko nastavi da čita.
* * *
Posle svakog književnog susreta pisci su dugo bili opsednuti decom koja
su tražila autograme. Obično smo sedeli jedan do drugog, a pored nas su
u redu prolazili đaci i prinosili nam svoje knjige, sveske i papiriće. Ćopić
nas je u šali upozorio: "Pazite da vam mangupi ne podnesu kakvu
mjenicu, kao što je meni podvalio neki Rale Bubnjar".
Nazad na vrh Ići dole
Danubius
Čuvar Vatre
avatar

Godina : 57
Location :
Datum upisa : 19.01.2008

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sre Apr 15, 2009 8:43 pm

Branko Ćopić je pisac mog detinjstva . Naravno , "Magareće godine "i "Orlovi rano lete " su bili apsolutni bestseler u to vreme.

Preskočio bih onu gomilu knjiga sa temom"partizanštine " i zadržao se na dve -tri ."Prolom" , "Gluvi barut" i "Ne tuguj bronzana stražo" su zaista autentični dokumenti jednog vremena -i trebalo je hrabrosti napisati istinu.

Šta se desilo kasnije , ne čudim se da se Branko ubio.Jedan od retkih , od kojih imam sabrana dela-i pored toga šta mislim o pojedinim knjigama .










[You must be registered and logged in to see this image.][You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
http://danubius.bestoforum.net/
Kijara-brm
MEDOLINA
MEDOLINA
avatar

Godina : 37
Location : F - AN - T - AS - T I C
Humor : YES-You now :)
Datum upisa : 21.12.2008

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Čet Apr 16, 2009 12:38 am



Bašta sljezove boje




Bašta sljezove boje (1970.) je zbirka pripovijedaka ([You must be registered and logged in to see this link.] i dr.) bosanskohercegovačkog književnika [You must be registered and logged in to see this link.].

  • "Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti
    rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije.
    Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio
    slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna
nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je
boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske
ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto
plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Čet Apr 16, 2009 9:37 am

Svi krajisnici su zaljubljeni u svoj zavicaj,obicaje,postene,ponosne, simpaticne nebrusene ljude i tradicionalnu hranu.Tom ljubavlju odise svaka rec u delima Branka Copica.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Čet Apr 16, 2009 9:39 am

BOSANSKI TRKAČI


...Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.
Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?

Na prvoj stazi djevojka Una,
vječito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.
Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena Strbačkog buka.

Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda.
Pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.
Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.

Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.
S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.

Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava...
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Čet Apr 16, 2009 9:40 am

BRANKO ĆOPIĆ O SEBI

- Moj deda Rada bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka.

- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled ćutljiv, a nije. Na izgled mrk i mračan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Začudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obračuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u krađi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevačka, pakosna ponekad, humoristična najčešće. To mu dođe kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo već ima povod - zašto da se liši uživanja?

- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kočića, Krleže i Andrića.

- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a vođen divnom ljudskom čežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za čoveka koji se bori i strada...

- Buntovni Kočić: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specifičnog krajiškog bunta i njegovu gorštačku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reči: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!»

- Krleža: pred njim sam stajao opčinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...

- I posebno dragi Andrić: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i rečito ćutanje i dobru reč kazanu za čoveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... ćutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Posle njega neću više nikog da pominjem...

- Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!

- «Gospodine Ćopiću», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan čestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj većnoj samoći». Ako tako kaže i neki usamljenik iz mili
onskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Čet Apr 16, 2009 11:00 am

NA PETROVAČKOJ CESTI

Na cesti Petrovackoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruze grabljive ptice,
tudjinski avioni.
Po kamenjaru osnijezenom
celična kisa zvoni...

U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmec gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, siroka, zuta,
od starog ocevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tjesila:

"Jos samo malo, rodjena,
pa cemo vidjeti Petrovac,
a to je varos golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuca - do samog neba".

Radovala se djevojcica
i vatri, i gradu nevidjenom,
a sada lezi, sicusna kao ptica,
na cesti Petrovackoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oci gledaju sirom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optuzba tece nijema:

O, strasna ptico, ti si me ubila,
a sta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo zivjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrizni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi rucice moje,
od gladi otezale,
od zime ukocene.

Optuzbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovackoj cesti.

Tudjinski ljudi krvavi,
kucu su nasu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo nasih ubili.

Tudjinske ptice, celicne nemile,
nad planinom su nasom letjele.

Smraci se, rodjena goro,
i na sve nase pute,
posalji sinove svoje,
posalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tudje gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovackoj cesti...
Nazad na vrh Ići dole
Danubius
Čuvar Vatre
avatar

Godina : 57
Location :
Datum upisa : 19.01.2008

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Čet Apr 16, 2009 2:37 pm

Velika i istinita misao Branka Ćopića , gotovo u Zen-maniru , citiram :

"Znam ja nas , *ebo ti nas "

Time je više rekao nego sve "psihološke-sociološke studije karakteristika ljudi dinarskog tipa , sa osvrtima na ,,,,,,bla bla "










[You must be registered and logged in to see this image.][You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
http://danubius.bestoforum.net/
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sub Apr 25, 2009 9:42 pm

ZVEZDANI KOVAČ

Kolibe evo na kraju sela,
čarobnjak takve gradi,
čađava, mrka, sa jednim okom.
Šta li se u njoj radi?!

Čuje se zveket, lupa i tutanj,
još će da grune mina!
Da nije tamo veštac iz priče,
okiva Brku, džina?

Ne boj se, bato, slobodno priđi,
ulazi, nije varka.
Tu ćeš da nađeš kovača starog,
suseda moga, Marka.

Kasno je veče, bura se sprema,
oblaci nebom jezde,
a kovač grmi čekićem teškim,
iskiva zlatne zvezde.

Eh, sada znadem zvezdanog tvorca,
tu više nema tajne:
to stari kovač večeri svake
prosipa iskre sjajne.

Nekad je nebo tužno i crno,
noćna pustinja prava.
Znadem i zašto, to ću ti reći:
umorni kovač spava.

Ponekad samo prosine mesec
kroz oblak lika snena.
To ti je vatra kovača Marka,
tinja - zaboravljena.

Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Uto Maj 19, 2009 10:58 am

PJESMA MRTVIH PROLETETRA


…A
trinaeste, mracne i kisovite noci, nekoliko desetina krajiskih
proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, podjose na poslednji juris
protiv deset puta jaceg neprijatelja i junacki padose u neravnoj borbi…


(Po jednom izvjestaju)


U nasem kraju zita klasaju, rukama nasim sijana,
zetva nas ceka i pjesma djevojacka,
vecernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druze,
palo je zito, mlado, zeleno, proljetna zetva rana,
maglene tuge, uz sapat kise, nad mrtvom pjesmom kruze.

Mrtve su ruke i mrtve puske,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.

Deset na jednog u kisnoj noci, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to moze?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuca krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brizno sumore:
O, da l ce da se vrate?
Cekaju starice majke, kaplju besane noci,
i pogled niz drum strazari:
glasnik ce mozda doci.

Doci ce nova mladost, donijeti nove dane
i nastavice nase pjesme nedopjevane,
u zivoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme poceli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznace u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tuzna mati sina.

I dan ce slave doci, pobjeda bice nasa,
nestace divljih zvijeri,
s cetama Slobode marsirace tada
i mrtvi proleteri.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Uto Maj 19, 2009 11:00 am

BAKA, ON, ĐAK i SLON
oglasi ¨Kupusnog lista¨

Evo novina ¨Kupusnog lista¨,
ovde se piše istina čista,
istina crna, siva i bela.
Evo, na primer, oglasnog dela:

Nudi se direktor

Poletan, spreman dečak osnovac,
ne pije vino, ne voli novac,
šećerne stvari njegov su sektor,
zato bi rado bio direktor
negde u selu ili u gradu,
a u fabrici za čokoladu.

Jedina mana -
priznajem grešan -
mnogo sam ješan!

Poziv

Rođena kuco, vrati se kući,
neću te više nikada tući!
Moli te, kumi, tužnoga lika
Vrebalov Ika
iz Erdevika.

Traži se stražar

Stražar se traži, delija prava,
uz malog batu dok obnoć spava,
jer nešto strašno u tami šuška.
Potrebni: fenjer, sablja i puška.
Koji su hrabri nek' brzo hrle!
Adresa:
Prokop
kod čika - Krle.

Treba nam šaptač

Potreban šaptač u našoj školi
za neke šake.
Za ovo moli
profesor dobri, Popović Ruška,
pošta Beograd,
Četvrta muška.

Prodaja

U tihom kutu, Berek - sokaku,
unučić Pera prodaje baku.
Za pesme spremna, za priče glavna,
za uspavanke nema joj ravna.
Ljuti se retko, nikad ne tuče
i samo katkad za uši vuče.

Zamena

Četiri dvojke, nove - novcate,
svojina lična Kostića Rate,
menjam da znate,
za jednu trojku, osrednju, staru,
polovnu možda ili u kvaru.
Opština Ruma
seoce Vrelac,
Ratibor Kostić,
azbukostrelac.

Poklon

U broju sedam Berek - sokaka
unuka Peru poklanja baka.
Džabe ga daje, starica veli,
hitno je vrlo, baka se seli.
Putuje na jug. Po vrelom danu
pričaće priče orangutanu.
Zadaje tvrdu, pretvrdu veru,
misliti neće na svoga Peru.

Skreće se pažnja

Voćke mi krasno cvetaju, eto,
krušaka biće čitavo leto.
Đacima javljam da imam pseto.
Čuvaj se dobro, nestašna četo!
Baštovan Krum,
Šabački drum.

Kupovina

Kupujem slona od čokolade!
Ako ga neko besplatno dade.
Jasle broj osam,
Ranković Rade.

Nađeno

Loptu od krpe naš'o sam. Pozor!
Juče mi njome razbiše prozor.
Veseli strelac nek' mi se svrati,
da mu je čika u redu vrati.
Srđan Oklobdžija,
bivši tobdžija.

Izjava

U školu idem, s brigom se spremam,
lekciju ne znam, jer knjige nemam.
Na Karaburmi, kod čika - Vase,
juče mi bukvar pojelo prase.
Izjavu dajem pred svetom celim:
svaku ću dvojku s gicom da delim!
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Uto Maj 19, 2009 11:48 am








BOSNA




Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.


Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.


A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.


I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.


U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.


Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...



Branko Ćopić
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Sub Avg 08, 2009 1:26 pm

Dubrovačka tajna veza velikog pisca

[You must be registered and logged in to see this image.]

- Čim se sjetim Vas, na usta mi naviru sve same nježne riječi… ljubim Vašu sjenku… - ova rečenica se često nalazila u pismima koje je naš poznati pisac Branko Ćopić šezdesetih godina pisao dubrovačkoj učiteljici Marijani. Četiri ovakva pisma novosadski pisac Vladimir Kuljača dobio je na poklon, da bi nedavno na osnovu njihove sadržine snimio svoj prvi dokumentarni film „Dubrovačka tajna veza”. Premijera tridesetominutnog filma planirana je tokom leta u Novom Sadu.

- Punih trideset godina sam čuvao ova pisma, punih trideset godina sam čuvao uspomenu na jednu veliku romansu - sa setom se priseća tih dana Kuljača.
- Do pisma Branka Ćopića učiteljici Marijani iz Dubrovnika došao sam na vrlo neuobičajen način, rekao bih, čudnovatim putevima Gospodnjim. Kao mladi novinar, pre više od 30 godina, posetio sam Dubrovnik tragajući za nesuđenom ljubavi svog oca, odnosno za ženom zbog koje je moj otac Petar napustio ovaj grad i zauvek se preselio u Vojvodinu. U Dubrovniku nisam pronašao ženu koju je otac voleo jer, po rečima njene rođene sestre, ona je nakon prekida romanse sa mojim ocem otputovala u Ameriku. Ali sam zato upoznao učiteljicu Marijanu koja mi je, posle nekog vremena, otvorila srce i ispričala puno toga o svojoj tajnoj prepisci koju je imala s književnikom Brankom Ćopićem - priča Kuljača.
On navodi da će joj dugo godina Branko pisati iznoseći svoju naklonost na diskretan i pomalo stidljiv način, otkrivajući joj pri tom svoju romantičnu i nežnu prirodu, po čemu široj javnosti nije baš bio poznat. Sva pisma je Marijana, iako je Ćopić na kraju svakog navodio da se odmah uništi, čuvala u ogromnoj kutiji od cipela.
Dramski i prozni pisac Vladimir Kuljača je nakon 14 proznih knjiga, pet drama i tri dokumentarne radio-drame shvatio da je pravo vreme da se snimi i prvi dokumentarni film. Želeo je zapravo da Branka Ćopića predstavi u onom svetlu u kom ga retko ko poznaje.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Uto Avg 25, 2009 11:41 pm

MAČAK OTIŠAO U HAJDUKE



[You must be registered and logged in to see this link.]





Bruji
veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim poljima i gubi se u
staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih sjenki. U vodenici drijema
mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sjedi njegov
debeli mačak, i on takođe drijema.

– Djeda Trišo – javi se mačak, pospan i lijen – djeda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.
– Miša, kakvog miša, rođeni? –
začudi se djeda. – Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih
dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvijek spavaš...
Neću, lovi sam!

– Onda mi ispeci pogaču.
– Neću ni to.
– Nećeš! Onda, brate, idem u
hajduke. Ovako se više ne da živjeti. Mrzi me da za miševima jurim. A
hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.

– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora
biti spreman stići i uteći, a ti... Uostalom, možda će te hajduci
opametiti, pa ćeš biti vrjedniji.

– I baš nećeš da mi pečeš pogaču?
– Neću; ko bi lijenčinu uvijek hranio. Idi pa lovi.
– Dobro, djeda Trišo. Onda
zbogom. Praštaj so i hljeb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru
zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.

Ode mačak na vrata, a starac, ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.
A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.
– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odleti ispod tiha zelena svoda.
– Oho-ho, već se na prvom koraku
vidi ko je pravi hajduk – obradova se mačak i oholo podiže brk. – Idem
da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.

U golu kamenjaru, punom jazbina,
mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u
svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici smišljao nekakav lopovluk.

– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gdje se ovdje nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družinu.
– Hajduci? Pa gdje će biti
hajduci ako ne ovdje – usliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo
mjesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas
ljudi na dva dana hoda uokolo, zovu nas i razbojnicima, štetočinama i
lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji
smo i od modre lisice, a i medvjedu smo slavu pomračili.

– Gle, gle, od srca se radujem. Valjda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?
– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?
– Psima? Šta govoriš! Nema ljućih neprijatelja nego što smo mi i psi.
– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Vidjećemo koliko vrijediš.
Ubrzo sunce utonu za visoku
planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vjetrić i modar sumrak uđe u
šumu. Mačak se sjeti djeda Triše i dođe mu tužno:

– Eh, sada moj djeda sjedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.
Kad se prva sova diže i nečujno
poleti ispod grana jazavci krenuše u krađu. Mačak se sjeti kako bi sad
divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao
djeda, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom
kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši
štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:

– Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?
– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolji drug za hladnu noć.
– Tvoj drug! – prestraši se jazavac. – A, zato li se tebi oči sjaju u mraku... E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi ćemo za tobom.
Ali tek što zađoše u njive i
počeše da šušte lomeći suve stabljike, psi od vatre nadadoše strašan
lavež i jurnuše put kradljivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi
pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se
od str­aha pomete i dade se u bijeg prema potoku. Za njim se nadade
krupna čupava psina bijesno lomeći kukuruz. Bježeći pred njim kao
slijep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrča do vodenice i
zagrebe uz brvna pod krov.

– Jao, jao, otvaraj, dragi djeda Trišo!
– Ko je to? – ču se iznutra starčev glas.
– Ja, tvoj mačak.
– Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.
– Otvaraj, premili djeda. Pusti
me samo unutra, nikad mi više hajdučija neće pasti na um. Provrijedniću
se, poloviću sve miševe... Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.

Odobrovoljen, čiča Triša otvori vrata, otjera psa i pusti mačka unutra.
I mačak je zaista održao svoju
riječ. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice.
Pitajte, ako ima još kojeg u životu.

BRANKO ĆOPIĆ
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Uto Avg 25, 2009 11:42 pm

VODENIČAR I NJEGOV MAČAK
           
           
           
[You must be registered and logged in to see this link.]
           

           
           
             
               Mačak
djeda Triše vodeničara, onaj isti mačak koji je negda čak u hajduke
išao, iziđe jednog sunčanog dana pred vrata vodenice, istegnu se na
suncu koliko je god dug i još nešto malo više i stade zadovoljno da
prede.

– Frrr-mrrr, izgleda da ovo
sunce sija samo zato da se ja na njemu grijem. Bez sumnje, to je lijepo
od njega. Sjetiću ga se čim ulovim prvog vrapca.

U to vrijeme djeda Triša je baš
spavao u vodenici odmarajući se poslije ručka, kad jedan oprezan miš
iziđe iz rupe, pretrča preko djedinog lica i ponovo šmugnu u rupu.
Djeda se uplašen trže iz sna, a kad se sjeti ko ga je probudio, stade
da grdi i da zove mačka:

– Hej, gdje si, lijenčino, lopove, vucibatino, izdajico, čmavalo?!...
– Koga to izvoljevate zvati, uvaženi druže u nevolji? – javi se ispred vodenice mačak praveći se nevješt.
– Koga? Ti još pitaš koga, hajdučka sorto. Naravno da zovem tebe.
– Gle, gle, ko bi to rekao – tobože se začudi mačak.
– A ja odovud čujem da si
uzviknuo pet prekrasnih imena, pa sve mislim: možda čovjek zove
stonogu. Pa i ko bi drugi mogao da ima toliko imena.

– Ah, ah, još se rugaš, stari
ugursuze. Razumije se da sam tebe zvao. Hranim te i pojim, a miševi mi
pored toga usred bijela dana trče preko lica.

– Zaista, bezobrazluk dostojan
samo jednog miša – mudro zaključi mačak. – Ali, dragi djeda, baš u to
vrijeme kad je taj mišji inženjer pravio put preko vašeg lica, ja sam
bio zauzet jednim vrlo važnim poslom.

– Kakvim poslom? – začudi se djeda i podiže obrve čak do svoje kape.
– Preo sam.
– Aha, trista mu žabljih dlaka i
dvjesta magarećih rogova, zar je tvoje predenje uopšte ikakav posao? –
grdno se začudi djeda i izbeči oči.

– Oho-ho, vi još sumnjate u to –
ljutnu se mačak. – A, na priliku, zašto ne bi valjala moja pređa? Nisam
ni ja valjda mačji kašalj.

– Pa šta predeš, de, da čujem? – uozbilji se djeda.
– Pa... najprije ću da opredem
mrežu za lovljenje vrabaca, zatim konopac na koji ću objesiti psa koji
me je lani jurio oko vodenice, a onda ću oplesti jedne čarape i prodaću
ih tebi za pečenu ševu.

– Gle, on se meni još ruga! – dreknu djeda i zgrabi metlu. – Čekaj samo, sad ću ja tebi da pokažem.
Mačak hitro skoči i zagrebe uz jednu vrbu nagnutu nad potok.
– E, nećemo tako, djeda, ne dam
se ja tući. Ta i ja sam valjda neki slobodan građanin, iako mi nigdje
nije zapisano ime, prezime i datum rođenja. Kad već hoćeš da me biješ,
odoh ja brate, u svijet.

I djeda Triša, sav crven od
ljutine, stade da se pentra uz vrbu, ali se već kod prvih grana omače i
bućnu u plitku vodu, a mačak, videći da nema šale, skoči s vrbe i
strugnu preko polja.

Dok je mačak bježao kroz
kukuruz, djeda-Triša, sav mokar, izvuče se iz potoka, pronađe u
vodenici veliki komad ugljena i na širokim bijelim brvnima vodenice,
pored samih vrata, krupnim slovima napisa ovaj oglas:

"Ja dolje potpisani djeda-Triša,
vodeničar, ovim se odričem za sva vremena svog dugogodišnjeg druga
mačka, jer je dotični lijenčina i bezobraznik i jer me je on gurnuo s
vrbe u potok. Dugove koje moj bivši mačak bude napravio ne priznajem,
naročito one u slanini i siru, štete koje nanese ne plaćam, i u slučaju
da dotičnu ličnost negdje uhvatim, premlatiću je kao mačku.

Ovo se daje na znanje svim koji dolaze u ovu vodenicu. Djeda-Triša, vodeničar s.r."
Dok je to srditi djeda pisao,
mačak već bijaše stigao do prve seoske kuće. Na pragu ga dočeka
domaćica, starica oštrih očiju i kukasta nosa, po zanimanju vračara.
Mačak pred njom ušilji brkove i slatko se nasmiješi rastežući usta od
uva do uva.

– He, he, dobar dan, medena
bakice. Imate li možda kakva posla za jednog nezaposlenog mačka? Imam
odlične svjedodžbe i preporuke od svojih dosadašnjih gazda, ali ih sa
sobom ne nosim iz prevelike skromnosti.

– Oh, rođeni moj, baš si dobrodošao. Osijediše me ovi prokleti miševi.
– A ovaj, bakice, mogu li dobiti
unaprijed jednu malu kaparu na ime svoje godišnje plate? I ako je
moguće da mi je isplatite u obliku jednog komada slanine – zamoli je
mačak.

– Pa, može, može, zašto ne? –
pristade baba i donese mu dobar komad slanine. – Eto, pa sad lovi po
kući miševe, a ja odoh do susjetke.

Čim vračara iziđe, mačak pojede
čitav onaj komad slanine i poslije toga se tako olijeni i zadrijema da
zaboravi i na miševe i na svoje obećanje, pa se savi pored ognjišta i
ubrzo zaspa.

Dugo je tako mačak spavao, sve
dok ga ne probudi škripa avlijskih vratnica. Mačak načulji uši i začu
kako neko pita njegovu babu:

– Hej, stara, šta će ti toliki kolac?
– Dobila sam novog mačka, pa ako ne bude vrijedan, ubiću ga ovim kocem kao što sam ubila i onoga starog – odvrati baba.
Kad to razumjede mačak, prođe ga
jeza od vrha nosa do kraja repa i sav se oznoji od straha, pa čim je
baba otvorila vrata, on šmugnu pored nje napolje i stade da bježi prema
kukuruzu.

– Hej, hej, držite lopova,
držite prevaranta! – zakrešta vračara i s uzdignutim kocem jurnu za
njim ne bi li ga dostigla, ali je mačak jurio skoro kao kakav zec i
začas iščeznu u kukuruzu. Tu provede noć usamljen i pun straha, a
ujutro, kad se baš odlučivao da pođe čijoj drugoj kući, začu na seoskom
raskršću lupu doboša i viku dobošara:

– Narode, čujte i počujte, u
selu se pojavio opasan mačak varalica. Našoj dobroj vračari uzeo je na
ime kapare komad slanine i pobjegao. Ko god dotičnog prevaranta uhvati,
neka ga preda opštinskim vlastima. Preporučuje se svima da preko
čitavog dana i noći puste sve pse s lanca kako bi se ovoj opasnoj
mačjoj varalici što prije ušlo u trag.

Kad siroti mačak razumjede taj
oglas, preznoji se od golema straha petnaest ili šesnaest puta, pa što
je hitrije mogao strugnu prema djeda-Trišinoj vodenici. Ali kad stiže
pred vrata i ugleda onaj srditi djeda-Trišin oglas, on pretrnu od glave
do pete.

– Kud ću sad, žalosna mi majka?
Sjedio je dugo pred zatvorenim
vratima ne usuđujući se da zove djedu, a kad se najzad starac pokaza na
pragu, mačak pokajnički obori brkove.

– Rođeni moj djedice, primi me natrag. Biću poslušniji i mekši od zečjeg repa.
– Ko ste vi, gospodine, ja vas ne poznajem? – tobož se uozbilji djeda.
– Ah, ah, kako da ne poznaješ? – reče mačak skoro kroz suze. – Ja sam tvoj mačak.
– Moj mačak? Ja sam samohran i
nemam baš nikog svog. Poslije smrti sve svoje imanje zavještaću
miševima, jer sam ih mnogo zavolio.

– Šta, miševima, trista mu
jegulja! – gnjevno frknu mačak. – Pusti me, pusti me samo, molim te, da
ih ja pitam, čiju su mi ljubav preoteli.

Na te riječi djeda se više nije mogao da uzdrži, nego se samo gromko nasmija i pomilova svog nemirnog mačka.
– Hajd, hajd, gade jedan,
praštam ti sve tvoje lopovluke, ali drugi put se dobro drži: odsjeći ću
ti brkove, ako me samo rasrdiš.

– Baš je prava istina da si ti najbolji čovjek pod nebeskom kapom – pokajnički priznade mačak ulazeći u vodenicu.

BRANKO ĆOPIĆ
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Pon Sep 28, 2009 2:45 pm

Nađoh ovo, što sam već ranije čitala, i nadam se da nije mnogo van teme:



"Pisac Branko Ćopić je izuzetno cenio glumca i zemljaka Tomu
Kuruzovića. Smatrao je da niko bolje od Tome nije umeo da dočara
njegovog omiljenog književnog junaka Nikoletinu Bursaća. Zato bi
Branko, kad god bi se sreli, tokom razgovora, ponovio:


- Sveca ti tvoga, gledam te, kod tebe je to više ručica, nego ručerda.
Moj Nikoletina je morao da ima ručerdu u vražju mater! Pa gledam ove
tvoje noge. To su neke nogice. Znaš li ti šta je Bursać, Bog te tvoj?!
Grdosija od čoveka! A ti? Gledaj, nema nogu, nema ruku, ni nekog
glasa.A na sceni, najednom, ti narasteš. Po svemu. Narasteš i u glavi,
i u rukama, i u nogama. Ja tebe prepoznajem i po glasu, i u mraku!


Branka pamti kao zanesenjaka i duboko senzibilnog čoveka. Kad je
shvatio šta se oko njega dešava i da je pred njegovim narodom i državom
nevesela budućnost, nije umeo da izađe na kraj sa razočarenjem i tugom.
Prijateljima je nagovestio svoju tragičnu smrt. Da će skočiti na beton.
Tomi Kuruzoviću je tako jednom rekao:


- Znaš šta, ja ne mogu više da pišem, a čim ne mogu da pišem, meni nema
života. Ja zatvaram svoj dućan. Jedan skočio s mosta, pa ga izvukli.
Mene nećete moći. Neću u mulj skočiti.


- A ja sam mu na to kazao: “Slušaj, ne moraš da zatvaraš. Budi u dućanu
koji si dosad napisao” - priča Toma. - Ali, on je već bio čvrsto rešio:
“Ne, ne gotovo je…”


Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Pon Sep 28, 2009 2:48 pm

Otac Grmeč - Branko Ćopić
Sela u ognju, rumene vode, topovi iz daljina,
ćutanje majke Todore, nad sjenom Jovana sina.

Kroz tugu putnika vjetra i noći budne, nemirne,
kroz oblake pospala stada i bijele i prozirne
gudi mi pjesmu starina-
Grmeč planina:
Krajino moja, dusmanskom kuglom uzorana,
aljino crna ,duboko zarezana,
suzama zalivenai krvlju pokopana.
Dječico moja, brkonje stare i momci bez naušnica,
u trideset i tri zasjede rasijana,
na trideset i tri rova okušana,
kraj trideset i tri druma ukpopana.
Ej, djeco moja, ej travo zelena,
pred svakim grobom okrvavljena,
čeličnom kosom pokošena.

Dok mi vjetrovi kosu češljaju i grudi mećave biju,
čujem vas u daljini, kad vaši mitraljezi
posmrtno ruvo šiju,
krvavu sjetvu siju,
na me se s brda smiju.
Junački samo djeco, vučadi rasla u gori,
otac vas Grmeč gleda:
Žestoko! Obori!

Ja sam vas opaso snagom, nijeste rasla u svili,
s moga kamenog dlana bistru ste rosu pili,
u sto ste smrti bili,
i hiljadu blatnih noći izgazili;
jesenja svitanja mijesili;
krvavim cestama pjevali
i na bodljivim žicama umirali.

Oblačno ćutah u noći, kad su vas na vjetru klali,
ispod krvava noža ume ste gledali
i osvetu čekali.
Pod mojim skutom bjegunica Jelena u crno zavijena
udovički jeknu kraj sina nejaka:
Planino moja, planino tugo velika,
ne hraniš li, goro, u sebi junaka,
kriješ li osvetnika?!

Hajdučki zemani vučki u puste se klance vratili,
u moje klance jadikovce,
oko mene starca stuštenog vi ste se , djeco, sjatili,
pred krvničkom kućom grmečko vuče zavija,
oči mi kresnuše munjom-
zagrme sveti Ilija.
Čete se prosuše u gori odnjihane,
čeličnom vjerom opasane,
na mojim grudima triput zaklete,
da se nikom ne uklone s puta.
Ranjeno riknu krajiška mečka ljuta.

Hej, dječico moja rođena, za pjesmu stvorena,
kako ste na cijevi jurišali,
kako ste pred žicama u grču padali.
(Avaj, proklete ,žice, ukrsnice, odakle li se vučete
i moju Krajinu sapinjete!)
Moje su vas, djeco, oči gledale
i čas u suncu sijale,
a čas u ljetnom pljuskui pjevale i plakale.

A u smiraj , bitke, u večeri klonule,
hiljede ranjenika u moj su zagrljaj tonule:
Na mojim grudima krvava glava
i oči vatrom upaljene,
i blijede ruke, noge polomljene
mladosti moje iskrvavljene-
sto i tri bitkena juriš dobijene,
sto i tri staze jutru otvorene.
Niko vas, djeco ne može predobiti,
snaga vaša neznana u meni se krije,
srce Krajine duboko u mojim grudima bije.
Pa ko će planinu razoriti,
ko će saviti visove plamene,
ko li će srce skriveno pronaći,
za svakim drvetom kuca, iz svake dolje kamene.

U pećini neznanoj junak se Nebojša budi,
momak sunčana sela,
konaj mu sprema i sablju dajezačarana dragana vila,
planinska vita jela...

Iznad Krajines svečano i mirno
u sunce gorim,
čelo mi tone u nebo prozirno.

Veliko svitanje čekam, srce mi radosno bije,
daleko su mi djeca, jedva se mitraljez čuje,
posmrtnu košulju šije
i pobjedom se sije.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Pon Sep 28, 2009 2:49 pm

Zvezdani Kovac - Branko Copic


Kolibe evo na kraju sela,
carobnjak takve gradi,
cadava, mrka, sa jednim okom.
S ta li se u njoj radi?!

Cuje se zveket, lupa i tutanj,
jos ce da grune mina!
Da nije tamo veątac iz price,
okiva Brku, dzina?

Ne boj se, bato, slobodno pridi,
ulazi, nije varka.
Tu ces da nades kovaca starog,
suseda moga, Marka.

Kasno je vece, bura se sprema,
oblaci nebom jezde,
a kovac grmi cekicem teskim,
iskiva zlatne zvezde.

Eh, sada znadem zvezdanog tvorca,
tu vise nema tajne:
to stari kovac veceri svake
prosipa iskre sjajne.

Nekad je nebo tuzno i crno,
nocna pustinja prava.
Znadem i zasto, to cu ti reci:
umorni kovac spava.
Ponekad samo prosine mesec
kroz oblak lika snena.
To ti je vatra kovaca Marka,
tinja - zaboravljena.
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Pet Jan 01, 2010 12:35 pm

Na danasnji dan 1915. - Rođen je srpski pisac Branko Ćopić, član Srpske
akademije nauka i umetnosti, nadahnuti pripovedač, tvorac zanimljivih i
upečatljivih likova i događaja, koji je pisao svežim, sočnim i
slikovitim jezikom. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
U Narodnooslobodilačkom ratu učestvovao je od 1941. Počeo je da piše
kao đak Učiteljske škole i pre Drugog svetskog rata objavio je zbirke
pripovedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci". Njegova
prozna dela prožeta su lirikom, živopisnim realističkim slikanjem
života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi Grmeča i
Podgrmečja, njegovog zavičaja, vedrinom i vitalnošću duha. Napisao je
veći broj knjiga za decu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče
"U svetu leptirova i medveda", "Bosonogo đetinjstvo", zbirke pesama
"Ognjeno rađanje domovine", "Ratnikovo proljeće". Poslednjom zbirkom
pripovedaka, "Bašta sljezove boje", za koju je dobio Njegoševu nagradu,
vedri, čak vetropirasti Ćopić, kako su ga mnogi doživljavali,
predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao
razočarani čovek obuzet melahnolijom i sumornim slutnjama, posebno u
uvodu knjige u kojem piše o strepnji od "crnih konjanika" - ubica
španskog pesnika Garsije Federika Lorke (Federico Garcia Lorca). To kao
da je nagovestilo njegovo samoubistvo 1984. u Beogradu. Ostala dela:
romani "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma
ofanziva", zbirke pripovedaka "Rosa na bajonetima", "Surova škola",
"Doživljaji Nikoletine Bursaća".
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Ned Jan 03, 2010 11:08 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
Krupljanka

avatar

Godina : 51
Location : Beograd
Datum upisa : 13.04.2009

PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   Ned Jan 03, 2010 11:08 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: BRANKO COPIC   

Nazad na vrh Ići dole
 
BRANKO COPIC
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
 Similar topics
-
» Novine u zdravstvu

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: KNJIŽEVNOST I JEZIK :: BIBLIOTEKA DANUBIUS FORUMA :: DOMAĆI PISCI/PESNICI-
Skoči na: