DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.


DOBRO NAM DOŠLI !



DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Jul 30, 2016 1:30 pm

First topic message reminder :

roman u nastavcima



RAZGOVOR SA OCEM

Noć bez struje i vode. Tišinu para zvuk smrtonosne granate ispaljene sa okolnih brda grada. Strašna detonacija prodire do mozga. Soba u polumraku. Na stolu čađavo kandilo. Ulje u maloj posudi održava plamen na vlaknu izvučenom iz vunenog ćilima. Plamen čadi plafon. Ustajali zrak štipa nozdrve, ali niko ne pomišlja da otvori prozor. Dim u kući, dim oko kuće. – Večeras ću ti nešto ispričati što do sada nikome nisam. Rekao je dok sam sa stola skupljao karte za još jedno slaganje pasijansa. – Pričaj! Rekao sam, jer i onako ništa pametnije nisam imao na umu. Samo iščekivanje i puko ćumuranje. Priču je započeo sa njegovim bijegom iz škole u partizane. Nisam ga prekidao iako su te priče više manje bile svima poznate. Da nije bilo ratno doba vjerovatno bih otišao u krevet. Tek kad je sa pričom došao do momenta hapšenja u školskom dvorištu, moje uši su otvorile sve pore. Pričao je i ja sam zaboravio na opasnost smrtonosnih granata. Kada je završio sa pričom, pitao sam: – Zašto mi to sada pričaš? Da se nisi uplašio smrti? – Smrti se svi boje. To je normalno. Ali ne bih volio da umrem kao izdajnik. – Ne razumijem!? – Razumjet ćeš. Moja greška je što ti ova svjedočenja nisam ispričao ranije. Možda sam isuviše bio ubijeđen u svoju istrajnost. U ljubav prema državi koju smo gradili i čuvali. Mislio sam da ću priču o Golom otoku odnijeti sa sobom na Onaj svijet.

- Zašto?

- Ja sam to shvatao kao ličnu žrtvu za dobrobit države i njenog naroda.

- Ali ti si bio nevin!?

- Jesam. Ali sam isto tako shvatio da se u realizaciji velikih ideja prave i greške. Najveće su one koje se krvlju plaćaju. Ja sam preživio u toj vjetrometini. I bio sam ubijeđen da se takvo što nikada neće ponoviti. Ali historija se ponavlja. Bosna je ponovo na vjetrometini. I to čini mi se puno goroj od one u kojoj sam ja rođen. Danas vjetrovi rata u Bosnu stižu i sa istoka i sa zapada. Sudaraju se tamo gdje je najtanje. Iznad Bosne i Hercegovine.

- Možda bi ti vjetrovi bili blaži da vi kažnjenici sa Golog otoka niste šutjeli?

Selim odmahuje glavom.

- Znaš, svi oni koji se čude što mi sa Otoka šutimo, o čovjeku znaju malo.

- Kako to objašnjavaš?

- Neko je rekao da sjećanja izgrađuju našu ličnost. Tu ima istine.

- Ali, nisi mi odgovorio na pitanje. Zašto niko od vas robijaša nije napisao knjigu? Prošlo je 50 godina. Nije valjda da se još uvijek plašite? – Nije u tome stvar. Nije strah u pitanju. Pitanje je ko može razumjeti priču čovjeka koji je bio na ivici ludila i smrti? Teško je objasniti šutnju tih ljudi. Svaki bivši kažnjenik šuti iz razloga samo njemu znanog. Niko ne spominje druge, jer ono što bi zasigurno mogao reći su lična preživljavanja. A i ta preživljavanja su ponekad pod upitnikom.

- A zašto bi bila pod upitnikom?

- Zato što je preživljavanje na robiji teško prepričati. Svi smo mi tada bili u đavoljim rukama. Znaš, u pojedinim trenucima čovjek nije svjestan sopstvenih reakcija. Ne možeš sa sigurnošću potvrditi sopstvene misli.

- Kako je to moguće?

- Reci mi, kako objasniti? Udaraš nemoćnog čovjeka, pljuješ ga i psuješ samo zato što je u istom položaju kao i ti. O tome sam najviše razmišljao. Bilo je momenata kada sam povjerovao da je đavo i u meni. Zatvorenici su tukli zatvorenike. Zato na kraju priče o Golom otoku uvijek ostaje jedan upitnik.

- Kakav upitnik?

- Uvijek se javlja sumnja da si nešto zaboravio. Da je to nešto baš najvažnije. Eto zašto se pojedinačna svjedočenja ne mogu podvesti pod opća.

- Ipak si mi dosta toga ispričao sa puno uvjerljivosti. Istina neka imena si prešutio.

- Ovo što sam ti ispričao je moja istina sa Golog otoka. Imena ti nisam spominjao mada je veliki broj kažnjenika sa Otoka poodavno mrtvo. Manipulirati sa imenima je uvijek bilo opasno. A naročito danas.

- Zašto? To više nije tajna. Ratni arhivi iz tog vremena su otvoreni.

Otac je ustao, prišao ormaru i izvadio kartonsku kutiju. U kutiji su bili požutjeli papiri. Isječci iz novina i dokumenti. Izdvojio je jedan požutjeli list novinskog papira. Bio je isječak iz beogradskih novina Politika sa naslovom: “Izvještaj sa sjednice IV Plenuma CKKPJ.” Čitam. “Jedan od glavnih problema koji ide u raskorak s linijom demokratizacije sveukupnog života naše zemlje jesu pojave brzopletog lišavanja slobode pojedinih građana od strane nekih organa.” Članak je štampan 1951. godine.

Dok mu vraćam list papira on mi pruža knjigu sa označenom stranicom. Naslov knjige je “Otok gole istine”, a potpisao ju je novinar Dragan Kalajdžić.

Čitam podvučene redove: “Prema podacima Javnog tužilastva i Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ, naprimjer, u toku 1949. godine, od ukupnog broja hapšenja, koja je izvršila UDBA, 47% je neopravdanih. Iz tog referata su i sljedeći podaci: od Rezolucije IB-a 1948. godine pa do IV Plenuma CKKPJ 1951. godine uhapšeno je 8.403 lica zbog neprijateljske djelatnosti i osuđeno administrativnom kaznom na društveno-koristan rad. U Politici je objavljen članak kojim se tvrdi je u BiH nepravedno uhapšeno 56% građana.”, završavam citat i vraćam ocu knjigu.

Pokušavam da sredim misli u glavi i pitam ga: – Još uvijek mi nije jasno zašto mi ovo pričaš u trenutku dok oko nas padaju smrtonosne granate? – Pa iz razloga da ti kažem da smo mi u onom ratu ginuli u borbi za očuvanje države i slobode u toj državi. Svi smo mi, bez obzira na greške, voljeli i branili našu državu i našu partiju. Vjerovali smo u svoja ubjeđenja i našeg vođu. Partijsko rukovodstvo je bilo svjesno snage domaćih izdajnika i njihovog prisustva u državi. Znali su da ima puno onih kojim je više stalo do nacionalnosti po vjeri nego do državotvornosti. Na to je Tito upozoravao za vrijeme svoje vladavine. – Da je bio u pravu dokaz su granate čiji ubilački zvuk slušaš svaki dan. Ovo je gore od svake robije. Ja nisam učestvovao u izdaji države prije 50 godina, neću ni danas da budem izdajnik.

- Je li to tvoje objašnjenje izdajnika? – Jeste, mislim da si shvatio moju poruku. Ovi vjetrovi rata što se kovitlaju nad Bosnom nisu izvor uzvišenih ideja. Zbog državnih interesa i interesa naroda. Na današnjoj političkoj sceni je borba korumpiranih pojedinaca i organizacija. Organizovana pljačka države i njenog prirodnog blaga. Ruše se sve pravne teorije o državi i narodu sa nakardanim tumačenjima religija. Ja neću da život dajem u takvoj borbi. To nije postulat. To nije časno.


Razumijem. I da se uključiš u ovaj rat proglasit će te nepoželjnim, jer nisi izdao Titu. Hoću da zaključim priču al’ mi na um pade još jedno pitanje: – Šta je istina o Titi? Je li on bio špijun i diktator ili je bio lider za respekt? – Reći ću ti ono što znam. Da li je bio špijun i za koga je radio? Ne znam. Te priče sam čuo, ali u njih nikada nisam vjerovao niti sam provjeravao. – Kako to? – Pa zašto bih? Ono što je bila činjenica jeste da je bio veliki vođa. Vođa po volji naroda. – Kako? – Baš onako k'o dobar kočijaš. Uvijek drži bič u ruci, a nikada ne udara konja. Tako je i Tito uvijek u rukama čvrsto držao uzde da se narod ne povampiri. 50 godina je narod živio u zajednici sa svim slobodama. Za tih 50 godina Titinog vakta nikome nije na um palo da digne ruku na Jugoslaviju ili neki njen dio. Zar te činjenice ne potvrđuju njegovu snagu i umijeće. Ovi što ga danas psuju i optužuju za “izmišljeni suživot naroda” okrvarili su više ruke u ovih godinu dana nego on za vrijeme cijele vladavine. Danas se i ubija i krije iza imena. To nije revolucija to je izdaja koju će narod skupo platiti. Eto ti odgovora zašto ne volim imena spominjati.










.



Poslednji put izmenio Astra dana Sub Sep 24, 2016 11:24 am, izmenio ukupno 2 puta
Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com

AutorPoruka
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Jul 30, 2016 1:59 pm

BARAKA BROJ 4

Okupani i osvježeni, ali bez obuće krenuli su utabanom stazom uz brdo iznad mora. S druge strane brda u jednoj udolini, ugledali su drvene barake. Iz tog pravca je dolazila utabana staza po kojoj su tabanali. Cijelim putem ih je pratio urlik dobrodošlice: “Brže bando izdajnička…Jebo vas Staljin!” Kako su pristizali barakama tako su ulazili u prvu sa otvorenim vratima. Selima je put vodio u baraku broj 4.“Opet broj 4” – pomisli kako mu je taj broj sudbonosan. Na ulazu u baraku čekali su ih novi pokloni. Pored ljetne odjeće dobili su par opanaka, slamaricu i jastučnicu skrojenu od jute. Svako je sebi lovio parče slobodnog prostora za smještaj u baraci. Selim nije uspio prikupiti dovoljno slame i za jastučnicu. Pitanje jastuka je riješio tako što je u jastučnicu umotao komad cigle kojeg je pronašao uz baraku. Na tom jastuku je prespavao sve noći tokom gostovanja na misterioznom otoku, iščekujući slobodu i pravdu. Prvo što je spoznao pri ulasku u baraku bilo je da će spavati u istoj prostoriji sa ljudima koji su im priredili doček na kopnu. Bili su to kažnjenici kao i on. Pripadali su prvoj kaznenoj grupi što je stigla na Goli otok. Selim je došao u drugoj grupi. Isti dan, pred zalazak sunca, stajali su u stroju ispred barake. Opet su čekali novu komandu. Selim je pogledom na pučinu mora uhvatio sunce u bijegu. Kada je čuo zveket metala, sunce je poniralo u dubine oslobođenog mora. Zvuk zvona su stvarale limene porcije i kašike. Dobili su i pribor za hranu. Ubrzo je stigao i vojnički kazan sa hranom. Nakon dugog vremena dobili su toplu večeru. S punim porcijama u ruci sjedili su uza zid barake. Niko nije progovarao niti je iko podizao pogled sa porcije. Svi su gutali hranu bez puno razmišljanja. Za taj luksuz nije bilo vremena. Vrijeme večere je bilo ograničeno. Po isteku i tog vremena, vratili su se u baraku. Sa unutrašnje strane vrata bio je paravan koji je odvajao manju prostoriju od spavaonice. U toj prostoriji je spavao sobni starješina. Kažnjenik kao i oni. Njegov zadatak je bio da izdaje komandu po nalogu stariješina gradilišta. Nadgledao je kažnjenike i izvještavao nadređene o redu i miru u spavaonici. Svaku nedozvoljenu radnju u baraci morao je prijaviti. Ako bi zaboravio ili prešutio neki detalj bitan za raport bio bi lišen privilegovanog statusa i išao bi pod bojkot. Oficiri nisu direktno komunicirali sa zatvorenicima. To se jedino dešavalo u slučaju da neko od zatvorenika prijavio iznošenje ličnog stava. A šta je to značilo? Saznali su iste noći poslije večere. Na vratima spavaonice je stajao sobni starješina. Svi su i nesvjesno zurili u njega. Poza u kojoj je stajao između štokova stvorila je napetu tišinu. Stariji kažnjenici su znali šta slijedi. Buljave oči naslonjene na jagodice iscijeđenih lica širile su strah. Od čega?! Saznali su. Predstava je počela najavom: – Vrijeme je za iznošenje ličnog stava! Derao se sobni starješina, a zatim je izgovorio jedno ime. Prozvani je stao na sredinu sobe i tupim glasom počeo da izgovara svoje ime i prezime. Poslije toga su slijedili ostali biografski podaci, izrečeni i evedentirani hiljadu puta pred oficirima Udbe u vrijeme hapšenja i boravka u zatvoru. Iznošenje ličnog stava je završavano sa podacima o učešću u NOR-u, danu i mjestu primanja u članstvo KP, te nabrajanje funkcija koje je obavljao u partiji i državnoj službi. Kad je prozvani izrekao posljednju riječ ponovo se oglasio sobni starješina: – On nas obmanjuje…! On je dvoličan..! Nije iznio ono što je najbitnije…! Kada i kako se izjasnio za Rezoluciju informbiroa…! Za Staljina…! Treba ga pod bojkot…! Da se opameti…! Zadnje riječi su bile signal za urlanje po utvrđenom i već viđenom scenariju: “Bandu pod bojkot! Bandu pred stroj!” Uz tu stravičnu viku zatvorenici su u sobi formirali stroj ispred kojeg je prozvani morao proći uz sva ponižavanja, guranje, udaranje šakama i nogama, pljuvanje uz uzvike najbrutalnijih psovki. Kad bi došao do kraja stroja sobni stariješina bi im poželio laku noć uz riječi: “Na spavanje bando izdajnička.” Kada je spustio glavu na svoj kameni jastuk Selim je pomislio: “Kako se čovjek, koji je prošao sve ono kroz što i oni sada prolaze, može tako ponašati prema kažnjenicima.” Najteže mu je bilo jutrom, kada zvijezde gasnu i povlače se ostavljajući zemlju tužnom. Tada se rađa novi dan, nova neizvjesnost usijana kao kamen što ga moraju razbijati i prenositi na brod. Brod će kamen odvući ljudima koji će u njemu pronaći neki sadržaj i neku ljepotu u kojoj će uživati. A njima, na otoku što razbijaju kamen, ostaje čekanje zvijezda, jer im jedino one osmijeh daruju. Selim osjeti nemir koji iz usta izbaci uzdah pomiješan sa riječima: “Bože dragi, u kakvom su se grijehu ljudi ogrezli pa propadaju u ponor iz kojeg ni duša ne vidi izlaz…U ponor u kojem ni biljka korijen ne može da pusti.” Kada se obratio Bogu i sam se iznenadio. Izgledalo je kako mu je u tim teškim trenucima jedino On ostao za razgovor. Jedini kome se mogao obratiti bez straha. Bez posljedica. Sjetio se partizana Jure. Prisjetio se razgovora pod jabukom. “Možda Bog i postoji? Ako se nisam ogriješio o partiju, možda sam se ogriješio o Boga…Možda?”- razmišljao je Selim i o takvoj mogućnosti. Ali bi odmah odbacio takvu pomisao. Pa zašto bi Bog bio ljut na njega? Bog voli ljude, a on se nije ogriješio o ljude. Ili možda jeste? Pomislio je na roditelje, na braću i sestre. Možda ih nije trebao napustiti? Možda nije trebao ići u školu? Možda bi otac još bio živ? Ne, ne oni nisu ljuti na mene. Pa tražio sam saglasnost. To je trebalo biti rješenje za sve. U sopstvenom monologu odbacio je i tu sumnju. Ponovo se sjetio Jure. Učitelja i pjesnika: „Čovjek mora da živi u vjeri. U ubjeđenju da čini ispravne stvari. To je ono što ga razlikuje od životinje.“ – Ne Jure…Tu nisi u pravu. Ako je tako, reci…Odakle ovim ljudima tolika mržnja? Ne, ne Jure čovjek nije plemenit. Plemenita je životinja. Plemenita je tvoja voćka poslije kiše…Oni nikoga ne napadaju, ne muče, ne ubijaju bez razloga. I da znaš, ako preživim ovaj pakao ja ću se družiti sa voćkama…Da, da, sa voćkama. Ja ću njima pomagati, a one će me razumjeti i bez riječi…










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Avg 06, 2016 6:19 pm

LOVCI NA LJUDE

28.06.1948. godine je objavljena Rezolucija informacionog biroa članica istočnog bloka na čelu sa SSSR-om. Rezuluciju informbiroa (IB) su potpisale sve članice osim KPJ. Zbog tog odbijanja, zbog neprihvaćanja Rezolucije IB-a preko noći izbija sukob između Staljina i Tite. Uže rukovodstvo KPJ je došlo u kritičnu situaciju po dva osnova: prvo je zavladao strah od vojne inervencije SSSR i Staljina, drugo, bilo je teško odgovoriti na pitanje: “Kako se osloboditi Staljinovih istomišljenika? Kako otkriti komuniste koji su bili za Rezoluciju, i sve druge koji su sve vrijeme veličali i prihvatali Staljina kao svog vođu?” Najveću unutrašnju opasnost su predstavljali predratni komunisti, španski borci i svi drugi koji su kao komunisti bili pod kontrolom Staljina. Među njima je bio veliki broj generala, boraca pa i onih koji su sve vrijeme rata bili u Titovoj blizini. Vremena za uvjeravanja i provjeravanja nije bilo. Trebalo je djelovati i biti spreman za odbranu očekivane vojne intervencije. Udba FNRJ (uprava državne bezbjednosti) i KOS (kontraobavještajna služba JNA) su dobili striktne zadatke: – Hapsiti svakog pojedinca koji se izjašnjava za Rezoluciju ili pokazuje simpatiju prema Staljinu; – hapsiti sve one u koje postoji sumnja za neprijateljsko djelovanje na izdaji ciljeva KPJ; – sve uhapšene osuditi na strogu kaznu zatvora i izolovati; – pronaći mjesto za izolaciju osuđenika i obezbijediti ga od očiju javnosti. Držati ga u strogoj tajnosti. – Umrle (ubijene) sahranjivati (kopati) daleko od mjesta prebivališta. Nakon uvida u sva predložena mjesta za izolaciju i prevaspitavanje zarobljenika, glavni oficiri Udbe i KOS-a su odabrali Goli otok. Goli otok je odgovarao svim postavljenim uvjetima. Bio je nenaseljen kao i dva manja otoka u blizini. Otoci nisu bili povoljni za normalan život. Kopnu su bili najbliže obale u koju su uranjale litice planine Velebit. U to vrijeme, ta obala, je bila po svemu nepristupačna. Sa te planine su puhali jaki vjetrovi prema ostrvu da nikakvo rastinje u kamenjaru nije uspijevalo opstati. A ljeti? Sunce bi spržilo sve što se po kamenu kreće. Najbliži naseljeni otok, je Rab. On se nalazi s južne strane Golog otoka. I uz njegovu obalu su bile visoke nepristupačne litice. Uredbom je zabranjena slobodna plovidba između otoka svim brodovima i čamcima. U bizini Golog otoka se nalazi manji otok, sv. Grgur. Na njemu je bio logor za vojne zatvorenike, izgrađen tokom 1949. godine. Prvo pristanište za brod, uz obalu Golog otoka, izgrađeno je u maloj uvali koju su zvali Mala Draga. U tom pristaništu sa broda na kopno je zakoračio i Selim. Put od pristaništa vodi na brdo. Iza brda je bio prostor na kojem je izgrađeno 15 paviljona za kažnjenike, a na vrhu su bila dva paviljona koja su služila za bolničke potrebe. Svi uhapšeni i svi objekti su imali kodne brojeve. Tako je postepeno, počev od ‘48. do ‘50. godine, građen je politički logor na misterioznom Golom otoku. Otoku na kojem počivaju još neotkrivene tajne. Organizacija prevaspitivanja logoraša kroz takozvani dobrovoljni rad na radilištu, tucanjem kamena kamenom, je teško opisati. Posebno su stravične priče logoraša iz ćelija pod zemljom, takozvane Petrova rupa. Možda, za opis životarenja na toj vjetrometini, u to vrijeme na Golom otoku može poslužiti jedan opis iz Danteovog Pakla koji kaže: “Tko uđe nek se kani svake nade.” Na otoku je bilo na hiljade zatvorenika. Šta to znači?! To znači da svaki od zarobljenika, pod uslovom da je preživio, ima svoju tragičnu priču. Svaka priča nosi svoju istinu. Selim je preživio taj pakao, jer je bio mlad i željan života. Željan ljubavi. Bio je najmlađi zatvorenik na otoku. A kako je preživio?










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Avg 13, 2016 2:28 pm

RAD I BOJKOT NA OTOKU

Bojkotovani kažnjenik je radio najteže poslove. Slijedilo ga je tucanje kamena kamenom. Sa njim niko nije smio razgovarati. Noću je spavao pored kible. Kada se kibla napuni morao ju je iznositi u WC. WC se nalazio vani, izvan barake na jednoj uzvišici. Na oku stražarima. Kažnjenici noću nisu smjeli izlaziti iz barake da obavljaju nuždu. To su činili u posudu koju su zvali kibla. Bojkotovani je zadnji odlazio na kazan, a slijedovanje cigareta mu je ukinuto. Kažnjenici su dnevno dobijali po 4 cigarete marke Sava. Osim toga bojkotovani je bio obespravljen i u drugom pogledu. Na gradilištu je bio izolovan od društva, a oko vrata mu je visio karton sa natpisom: “Ja sam izdajnik.” Radilište, kako su zvali krug u kojem su tucali kamen, bilo je ograđeno bodljikavom žicom. 13 redova žice u visinu i 7 redova u dubinu. Iznad žice, sa vanjske strane, su bili izidane stražarnice. Sa tih zidina stražari su imali odličan pregled na gradilište. Bili su u uniformama regularne milicije. Noću je gradilište bilo osvijetljeno pomoću velikih reflekora. Pod tim svjetlom i igle su bile vidljive. Poslije prve prespavane noći na otoku slijedilo je i prvo evidentiranje. To preispitivanje podataka je vršeno u zasebnoj baraci uz prisustvo vojnih oficira. Ulazilo se jedan po jedan. Kada je Selim ušao u baraku, oficir je podigao oči sa stola za kojim je sjedio i prodornim pogledom prostrijelio Selimov lik. Bez ikakvog uvoda i objašnjenja slijedila su pitanja:

- Ime i prezime?

- Selim Odobašić.

- Godine starosti?

- 19.

Oficir je opet podigao pogled. Dohvati čašu sa vodom i ispi dobar gutljaj kao da sapire nagomilanu gorčinu u ustima.

- Mjesto hapšenja?

- Derventa.

- Gdje?

- U dvorištu škole.

- Status prilikom hapšenja?

- Učenik, maturant.

- To je sve!

Rekao je ljuto i prozvao sljedećeg.

Tu noć Selim nije oka sklopio. Nešto mu se komješalo po duši. Osjećaj nemoći je utjecao na njegovo, mlado, izmrcvareno tijelo. Bukvalno je tropio na slamaricu. Počeo je da drhti. Onako kao ranjeni vojnik pred smrt. Pomisao da je nevin upao u pakao ni zubi nisu mogli otrpiti. Cvokotao je. I pored svega zoru je dočekao sa mislima na Eminu. Bio je to tračak svjetlosti sa prozora tamnice. Taj zračak svjetlosti ga je vratio u život. Oživio onu njegovu odlučnost da se ne predaje bez borbe. Sa tom odlukom je izletio pred baraku na jutarnje postrojavanje. Prije odlaska na rad bila je obavezna zajednička gimnastika. Jutarnje razgibavanje tijela. Odlučio je da ne razmišlja o krivici. Nije znao zašto žele da ga slome.

“E, nećete…! Ja sam borac! Ja sam Selim.”

Siktao je kroz zube dok je vježbao.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Pon Avg 22, 2016 10:37 am

SNOVI

Ponovo je u snu ugledao Eminu. Onaj njen osmijeh dok mu je mahala. Ruka što treperi u zraku. Oči preplašene srne. Bio je to momenat kada su ga prvi put priveli u zgradu Udbe. Kada su ga uhapsili. Ta njena slika mu se urezala u misli. Nikada je nije vidio drugačije. U haljini sa podignutom rukom, kako ga priziva da mu ispriča svoj san. A nije znao ni šta radi ni o čemu razmišlja. Kako je reagirala kada se nije pojavio na maturskom ispitu? Je li plakala? Je li položila maturski ispit? Je li dobila posao i gdje? Je li išla na ekskurziju? Da li ga čeka i s kim se druži? Nije znao. Nije znao da i ona pati. Da joj srce krvari. Da joj je duša stiješnjena. Nije znao da je izgubila lijepi osmijeh onog momenta kada joj je Paša ispričala kako ga je ispratila u pratnji milicionera. Nije saznao kako je njena glava izdržala oluju emocija. Nije vidio bol na njenom licu kada su se u njenoj glavi sudarili bijes i ljubav. Bio je to onaj momenat kada je ugledala prsten kojem se potajno nadala. Nije znao. Nije znao da se i ona u tom momentu njemu zaklela na ljubav, da ga čeka. A bilo je teško. Emina je položila maturski ispit. Svi su joj čestitali, roditelji, sestre, drugovi. Dobila je diplomu poljoprivrednog stručnjaka. Iščekivala je Dekret o raspoređivanju na posao. Nije znala u koji grad je sudbina vodi. To su trebali saznati poslije povratka sa ekskurzije. Škola je organizovala ekskurziju za prvu generaciju maturanata. Svi su bili radosni, a ona je bila tužna. Otišla je na matursko veče. Svi drugovi su je tješili. U tome je prednjačio Nenad, koji bio dobro informiran. Ali sve te utjehe su u njoj samo povećavale bol. Izuzetak je bila Nada. Sve vrijeme je bila uz nju i hrabrila je: “On će se vratiti, budi sigurna. Selim nikada nije lagao, to dobro znaš. On ti je to poručio. Vjeruj u njegovo obećanje. U vaše sutra.” Tu noć nije odplesala nijedan ples. A tako je željela. Prije samo dva dana je zamišljala kako se Selim i ona vrte na plesnom podijumu. Kako veselo šire ruke i pred svima otkrivaju svoju ljubav. I da je htjela sakriti ljubav nije mogla. Njeno je lice otkrivalo sve, baš kao i sada bol. Na njenom licu su bila ispisana sva osjećanja. Nije imala volje ni za ekskurziju. Htjela je otkazati, ali ju je Nada nagovarala: “Bit će ti lakše sa nama nego samoj u kući.” Pristala je na isplanirani put Zagreb – Split – Dubrovnik. U Doboju su sjeli u voz za Zagreb. Vagon sa drvenim klupama bio je rezerviran za maturante. Razdragana mladost je pjevala i izvodila bezazlene šale. Emina i Nada su sjedile na sjedištu sastavljenom od oblikovanih i lakiranih oblica. Oko njih i iznad njih su bili drugari koji su se utrkivali da im ukažu pažnju. I Nenad je bio tu. Pokušavao je na sve načine da je odvoji od Nade. Kada je ispucao i posljednji adut šarmiranja bez uspjeha, i otvoreno je prigovorio Nadi: – Šta se ljepiš uz nju kao pijavica? Što nisi povela momka na ekskurziju? Ako si ti zauzeta, nije ona! Glavom je pokazao na Eminu. -Nisam ni ja ! Suze su joj potekle niz lice. Skočila je sa klupe i potrčala u drugi vagon. Na vratima vagona se sudarila sa Mustafom, direktorom škole. On je bio vođa puta. Zgrabio ju je za ramena kada je htjela da prođe pored njega. Nije je ispuštao iz ruku sve dok jecaj nije utihnuo. Ni ona se nije otimala. Tražila je zaštitu. Direktor je znao za njihovu ljubav. A pretpostavio je i uzrok Emininog bola. Ni njemu nije bilo lahko podnijeti Selimovo hapšenje. Uhapšen je u njegovom prisustvu. Nije smio progovoriti niti jednu jedinu riječ u njegovu zaštitu. Da je prigovorio bilo šta i njega bi sigurno poslali na Goli otok. – Šta se desilo? Upitao je Nadu koja je stajala uz njih. Nada je tužno slegla ramenima. – Hoću kući. Ne želim na more bez njega. Emina je još uvijek jecala na njegovom ramenu. – Želim se vratiti u Derventu. Direktor i Nada su se gledali nijemo. Razumjeli su njena osjećanja. I oni su iskreno iščekivali Selimov povratak. Direktor je brzo razmišljao: – Dobro, dobro nema problema. Riješit ćemo to. Sljedeća stanica je u Vinkovcima. Tu ćemo čekati križanje sa vozom koji ide iz Zagreba za Doboj. Smjestit ćemo te u taj voz. Ja ću razgovarati sa kondukterom. A ti u Doboju sačekaj voz za Derventu. Tako je i bilo. Kada su Emina i direktor prišli kondukteru voza, nisu znali da je to bio Pašin momak koji radi na željeznici. On je Pašu i zaposlio na blagajni u željezničkoj stanici Doboj. I njih dvoje su se zakleli na ljubav. Emina je to saznala kad je Paši ispričala šta joj se dogodilo. Tako su obje pred roditeljima otkrile svoje ljubavne tajne. Otac i mati su pokušali da utječu na njihovu odluku. Savjetovali su im da sačekaju bolja vremena. A onda je Emina nesvjesno izrekla riječi koje je zapamtila u kući Bakarevića. Ono, kada je tetak Atif tješio tetku Nuru: Što srce odluči, pamet ne pomuti. Ubrzo je stigao i Dekret o upućivanju na rad. Emina je raspoređena u Tuzlu. U Oblasni odbor za privredu. Prvi posao je bio u admistrativnoj službi. Jednog dana je u Tuzli upoznala i Suada. Selimovog starijeg brata.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Pet Sep 09, 2016 8:48 pm

PRVA POBJEDA

Riješenost da izdrži nije bila upitna. Upitan je bio način kako pobjeći iz okruženja u kojem su svi okarekterisani kao izdajnici. Najteže su prolazili oni koji su to negirali. Njih je najviše bilo pod bojkotom. Nije imao šta priznati, a nije se smio braniti. Jedino što mu se činilo mogućim bila je pomisao i nada da će iz Udbe konačno stići vijest o njegovoj nevinosti. Na toj vjetrometini, na Golom otoku, će spoznati činjenicu koja će mu u daljem životu postati putokaz. Koja je to činjenica? Samo sloboda razmišljanja i spontanog razgovora otvara put do istine. Na Otoku niko nije bio ono što jeste. I ako bi neko dotakao istinu prozvali bi ga dvoličnjakom. Jednostavno, u toj vjetrometini, najteža je bila iskrenost. Radne jedinice su bile organizirane po brigadama. Isti sistem kao na radnim akcijama u kojima je Selim učestvovao. Kažnjenici jedne barake činili su brigadu. Selim je to tako i prihvatio. – Ako sam bio među najboljima sa vršnjacima mogu i među robijašima kao najmlađi. Odlučio je da radi punom snagom. Da dokaže da nije slomljen. Bio je svjestan da će platiti veliku cijenu za to dokazivanje svoje nevinosti. Bit će tvrdoglav kao i oni. Znao je da politički ni u čemu nije mogao pogriješiti. Nije bio ideolog. Za stvaranje ideologije je potrebna škola, znanje i revolucionarne ideje. On ništa od toga nije imao u sebi. Ako je grijeh boriti se za državu za ljubav to će im priznati. Možda? Jer je čvrsto odlučio da se ne izjašnjava, da nema stava, ako ga pozovu. Oni su njega krivo osudili, zbog njih je ovdje, pa neka oni dokažu da je kriv. Naivno je razmišljao devetnaestogodišnji Selim. Izvan kruga baraka otvoren je kamenolom. Iz tog kamenoloma je vađen kvalitetan kamen, mermer. Mermer su brodovima prebacivali na obalu podno planine Velebit. Iz kamenoloma do broda kamen su prenosili kažnjenici. Prenosili su ga na drvenim tragačama. Bio je to težak i naporan posao. Posebno je bilo teško zatvorenicima koji su stigli na otok iz zatvora u kojima su bili duži vremenski period. U kojima su bili zlostavljani i psihički i fizički. Bili su bukvalno izmrcvareni. Koža na rukama u kojim su držali tragače je brzo pucala. Nabijeni žuljevi su pucali, krvarili i stvarali neopisiv bol. Na nogama su nosili opanke, skrojene od tvrde gume i nekih grubih vlakana. U toj obući bez čarapa bilo je jako teško koračati. Koža je pucala. Tvrda guma je stvarala užasne rane. Svaki dodir sa ranom je izazivao bolni krik kojeg nisu smjeli pustiti iz usta. Mnogi su skidali opanke i pokušavali hodati bosi. Tragali su za utabanom stazom. Kad bi ih stražari primijetili kako koračaju bosi prebacivali su ih na druga radilišta. Da ćuskijama odvajaju veće gromade kamenja i da iste razbijaju macolama. Bio je to još teži rad. Cinizam je dostigao vrhunac kada im je na zajedničkom skupu u krugu baraka saopćena objava o takmičenju. Takmičenje u vađenja i tucanju kamena je određeno za narednih deset dana. Koja će brigada više utovariti kamena na brod? Jedanaesti dan su ih opet okupili kako bi proglasili pobjednike. Baraka broj 4 je proglašena za najbolju brigadu. A za šampiona na takmičenju proglašen je Selim. Selim je bio iznenađen. Nije poznavao kažnjenike iz drugih brigada. Viđali su se samo u prolazu i na grupnim okupljanjima. I pored svega njemu je ta pobjeda bila draga. Još veće iznenađenje čekalo ga je u sljedećem danu. Na ulazu u baraku zaustavio ga je sobni starješina. Čestitao mu na ukazanom priznanju i pružio mu kutiju sa 100 komada cigareta Sava. Nije bio pušač, ali se puno obradovao. Cigare je podijelio pušačima. Osjetio je trenutak sreće kada je ugledao malo vedrine na licima paćenika iz barake 4. Poslije prve pobjede na Golom otoku Selim je počeo da razmišlja o svojim postupcima. Primjetio je da su “oni” prema njemu postali malo blaži u odnosu na druge. Nisu ga pozivali na iznošenje “ličnog stava”. Nije bio siguran da li je to činjenica ili su to samo njegove želje. Bilo kako bilo odlučio je da nastavi raditi istim tempom i istom odlučnošću o ne iznošenju stava. Po nalogu partije je završio školu, po nalogu iz partije je uhapšen. Nikada nije saznao po čijem nalogu i zbog čega. Ono u šta je bio uvjeren bilo je da se nije ogriješio niti o državu niti o partiju, niti o bilo koga. Još uvijek nije vidio izlaza iz situacije u koju ga je neko doveo. Jedino što je vidio u tim teškim trenucima bila je ljudska bijeda “moćnika” koji se iživljavaju nad nemoćnim, beživotnim ljudima. Svu bijedu poslušnika koji ne poznaju osjećaj vrline, koji poslušno izvršavaju nečija naređenja. To ga je natjeralo da pomisli kako je na otoku najopasnije razmišljati o normalnim stvarima iz života. – Ovdje se gubio svaki trag logičnog razmišljanja. Ispravna logika liči na zabranjeni porok koji razara zdrav organizam. Možda upravo iz tih razloga ljudi vape za cigaretom? Razmišljao je Selim dok je gledao napaćene ljude kako se bore da osjete i udahnu dim iz cigarete. Na njegovu sreću, ni u tim teškim trenucima nije potegao za cigarom. Naprotiv, preko cigara je došao do svježeg voća ili povrća što mu je sačuvalo zube. Usljed nedostatka vitamina i proteina, skoro svi kažnjenici su patili od avitaminoze. Kada je to primijetio, Selim je cigarete mijenjao za jabuku ili svježu papriku. Taj prirodni lijek su mu nudili i sami zatvorenici za ljubav cigarete.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Pet Sep 09, 2016 8:49 pm

K R O M P I R

Krajem oktobra 1949. godine u krugu radilišta sazvan je Zbor svih kažnjenika. Svi su očekivali proglas o novim sankcijama. Međutim ovoga puta je bilo drugačije. Pročitan je spisak kažnjenika koji idu na slobodu. Rečeno je kako su to kažnjenici koji su revidirali svoj stav i ne pretstavljaju nikakvu opasnost po sredinu u koju se vraćaju. Spisak je sačinjen od kažnjenika iz svih baraka. Po broju su činili jednu brigadu. Ali ono što je bilo čudno jeste da ta brigada oslobođenih kažnjenika ne ide odmah kućama. Brigada je upućena na radnu akciju. Izgradnju autoputa Bratstva i jedinstva između Beograda i Zagreba. Upućeni su kao dobrovoljci. To su morali svi potpisati na otpusnom listu uz napomenu da nikom ne smiju pisnuti ni slovo o Golom otoku. Izbačena je i parola: “Došao kao izdajnik, vratio se kao udarnik!” Upravo u toj paroli Selim je vidio svoj spas. Bijeg sa Golog otoka. Odmah po proglašenju “udarničke” brigade, sazvani su i zborovi kažnjenika po barakama. Trebalo je izabrati nove starješine među kažnjenicima. Veći broj vodnika i sobnih starješina je otišlo sa “udarničkom” brigadom. Na zboru kažnjenika iz barake 4 pročitana su imena novoizabranih vođa. Među njima je bio i Selim. Njega su imenovali za vodnika. Vod je sačinjavao grupu od 20 kažnjenika. Svako jutro rukovodilac gradilišta je vršio raspored posla po vodovima. Selim nije očekivao tako brzo razvoj situacije. Istina, tajno je priželjkivao neki privilegovani posao, ali imenovanje za vodnika je bila prava premija. Bilo je to nešto što je prevazišlo sve njegove nade. Novi blijesak nade u raspletu misterije zbog koje je tu, na Golom otoku. Jedino što mu je stvaralo mučninu u stomaku bila je činjenica da vodi na težak rad ljude koji mu i po godinama i po izgledu mogu biti djedovi, što im ne može pomoći, što im ne smije pomoći, što nije imao pravo izbora niti prigovora. Jedno jutro je dobio zapovijed da se sa vodom javi u centralnu zgradu na Otoku. Nije pitao za razlog. Rukovodilac radova mu je rekao da se javi intedantu (Levinger Mirko). On ih je dočekao u prijemnoj sobi. Bez puno okolišanja ispitivao ih je o službi koju su imali prije hapšenja. Na kraju je upitao i Selima: – A, ti? Šta si ti po struci? – Poljoprivredni stručnjak. Selim ponosno odgovori, iako je bio svjestan da još nije položio stručni ispit. Intedant je živnuo: – Pa stručnjače imaš odgovoran zadatak. Od danas ćete trapiti krompir. Gledao je Selima u oči. – Ali ako i jedan krompir u trapu istrune mene ne čekajte. Bit će vam bolje da sami skačete u more! Selim je osjetio strah. Ne od njegovog pogleda već od neznanja. Nikada prije nije trapio krompir. Istog momenta se pokajao za izrečenu laž. On je bio na završetku škole, ali bez prakse u poslu kojim ga je zadužio intedant. Njegovu zbunjenost je primijetio stariji kažnjenik iz voda. Bio je to čovjek koji nikada nije iskazivao svoja osjećanja. Zvao se Tasa, a rodom je bio iz južne Srbije. Tasa ga je sustigao dok su išli prema lokaciji predviđenoj za izgradnju trapova. Prišao mu je blizu i na uho šapnuo: -Nemoj da brineš…Ja znam kako se to radi. Selim ga je pogledao u čudu. Nije znao da je pogodio upravo ono što ga je u tom momentu najviše brinulo. Tasa mu je samo namignuo i prošao pored njega.

Kada su stigli na određenu lokaciju intedant je naređivao:

- Imate 10 tona krompira. Izračunajte koliko trapova treba napraviti. Napišite što vam treba od materijala. Evo vam olovka i papir. Selime, kad završite, donesi mi papir u kancelariju. Je li jasno?

Selim i Tasa su napisali:

“Treba nam: zemlja, slama, daske, negašeni kreč i termometri. Da bi sav krompir bio utrapljen bit će potrebno izgraditi 3-4 trapa. Za taj posao trebaju nam dvije sedmice…”

Selim je odnio papir intedantu. Kada je pročitao, intedant je malo razmišljao, a onda rekao:

- Zemlju ćete skupljati sami po otoku. Ostali materijal ćete dobiti sutra.

Sutradan su radovi otpočeli. Svi su radili sa zadovoljstvom. Bio je to prvi put svima da pri poslu ne osjećaju strah i napor. Kada su trapovi bili gotovi ostavili su otvore na vrhovima za ventilaciju i kontrolu temperature. Nakon 15 dana posao je uspješno završen. Svi su osjetili ogromno olakšanje kada su dobili pozitivno mišljenje i od intedanta.

- Ovo je ispalo dobro. Zato ću vam dati i sljedeću zadaću. Iduće sedmice stiže kupus. Treba ga pokiseliti…

Dobili su posao o kojem su mogli samo sanjati. Pored toga što je bio lagan iznenada su došli u priliku da osjete svježe povrće. Korijen iz glavice kupusa, kojeg su nožem iskruživali, nisu bacali. Naprotiv, trpali su ga u usta kao najveću poslasticu. Intendanat im je to dozvolio pod uslovom da to ne iznose u baraku. Taj slatki posao je trajao desetak dana.

Do kraja godine uslovi preživljavanja u baraci 4 su znatno poboljšali. Novi sobni starješina je bio nešto prijatniji, a prozivki na bojkot je bilo manje. Svi su bili ubjeđeni da je rezultat toga bilo marljivo zalaganje svih zatvorenika. A na radost svih počeli su dobivati i novine. Jednom sedmično. Jedne novine po baraci. To im je bila jedina veza sa spoljašnjim svijetom. Novine su čitali poslije ručka, kada su odmarali. Obično bi se svi okupili oko Selima koji je čitao novine glasom da svi u baraci čuju.

Raspoloženje je poraslo još više kada im je saopćeno da će imati pravo pisati pisma. Jednom mjesečno. Naravno, pisma koja su pisali rodbini, su bila otvorena i sa poštanskim brojem Sarajeva. Selim je smišljao način kako da se, u jednom pismu, javi roditeljima i Emini. Na raspolaganju su imali samo jedan list papira.











.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Pet Sep 09, 2016 8:55 pm

GNJURAC

Pred kraj godine, u decembru 1949. godine, sobni starješina je uputio Selima u zgradu Centralne uprave. Rekao je radi nekog posla. U prijemnoj kancelariji čekao ga je lično upravnik Centra Goli otok. Kao i ranije, bez velikog uvoda, rekao je: – Od sutra ćeš raditi sa gnjurcem. Pazi šta radiš i šta govoriš. Javi se upravniku radilišta. To je bilo sve. Rukom mu je pokazao na vrata kancelarije. Sutra ujutro je upoznao čovjeka koji je po profesiji bio gnjurac. Doveli su ga iz Splita, a rodom je bio iz nekog sela kraj Omiša na moru. Već pri prvom susretu bili su jedan drugom simpatični. I on se zvao Jure. – Jure! Nije valjda da se svi dalmatinci tako zovu?! Uzviknu Selim. Sjetio se Jure partizana. Ta sjećanja je prepričao i gnjurcu. Gnjurac ga je pitao za prezime partizana Jure, ali Selim nije znao reći. – Znaš, i u našem selu je živio Jure pjesnik. Tako smo ga i zvali. I on je rano otišao u Zagreb. Ljudi su ga često spominjali, ali ja ti ne bih znao reći da li je živ i gdje živi. Bio je to za Selima prvi normalan razgovor sa nekim civilom poslije hapšenja. Prvi put je osjetio zvuk iskrenosti. I u tom raspoloženju će provesti sve vrijeme rada sa gnjurcem. Radili su na izgradnji pristaništa za brodove. Jure je radio pod vodom. Izlijevao je betonske stubove. Na raspolaganju su imali tri ronilačka odijela. Kao tri viteška oklopa. Selimov je zadatak bio da gnjurca presvlači. Gnjurac je pod vodom, u tim odijelima, radio 4 sata. U vezi sa Selimom je bio preko konopca. Dogovorenim znacima, potezima konopca, Selim mu je spuštao posudu sa betonom kojeg je on izlijevao u temelje budućeg pristaništa. Nakon izlaska iz vode mijenjali su odijelo koje je Selim prethodno očistio i pripremio za upotrebu. Preko tog odijela, na leđa i prsa, vješao mu je olovne ploče, kako bi se lakše kretao pod vodom.Jure nije bio kažnjenik. Hranu je dobivao direktno iz oficirske menze. Bile su to obilne porcije ukusne i kvalitetne hrane. Jure je svaki obrok nesebično dijelio sa Selimom. Ono što bi ostalo od tih obilnih obroka hrane bilo je vraćeno u menzu. Nije bilo šanse da se štogod prenese i u baraku. Svaki dan su ih pregledali na kapiji. Pri ulasku i pri izlasku, iz radilišta. Tih mjesec dana sa gnjurcem Selim je bio pošteđen svih strahota kroz koje su prolazili nesretni kažnjenici. Ono što mu je bilo najčudnije u svemu tome bila je činjenica da nisu imali obaveznu pratnju. Ili ih barem on nije primijetio. Njih dvojica su bili samostalni. Osjetio je miris slobode iako je ona još uvijek bila daleko. Sjedeći na stijeni, pored mora, sa konopcima u ruci što ga vežu za Juru, Selim je razmišljao o Emini. Smišljao je priču koju će joj prvom prilikom napisati u pismu. Zamišljao je sliku kako zajedno kaleme voćke. I baš u tom trenutku mu je sijevnula ideja u glavi koja će mu trasirati put u budućnosti. Da se posveti radu i druženju sa voćkama. Ono u što je bio siguran bila je činjenica da od voćki neće doživjeti nikakvu neprijatnost. Samo radost. I kad pupaju, beharaju i kad plodove izbacuju. Osjetio je kako ga valovi nježnosti i ljubavi spuštaju sebi u njedra. Otrijeznio se tek kad je osjetio suze na licu. I na njih je odavno zaboravio. Brzo je bacio pogled na more u čijem zagrljaju Jure saljeva beton u stubove budućeg pristaništa za brodove. Brodove u čijoj će utrobi stići nove grupe kažnjenika. I stizali su. Sada je i Selim bio u špaliru za doček novih kažnjenika. Bila je to treća grupa kažnjenika na Golom otoku. Doček i prijem kažnjenika je bio isti. Udaranje, pljuvanje, vrijeđanje, psovanje. U toj koloni je primijetio, starijeg, ali veoma bliskog prijatelja iz Gradačca. Bio je predratni komunista. Učesnik Prvomajskih demostracija u Sarajevu 1940. godine. Odan i partiji i državi. Pri tom susretu, jedino što je mogao, Selim mu je dobacio da ide u baraku 5. Nije bio siguran da li ga je shvatio sve do sljedećeg susreta u krugu za šetanje. Poslije toga njih dvojica su se najviše družili u vremenu koje je bilo dozvoljeno za šetnju. I on je bio pušač. Selim mu je davao svoje cigarete kada god je za to imao prilike. Ni on nije znao razlog hapšenja. Ali to druženje nije dugo potrajalo. Selima i njegov vod čekao je novi posao. Drugi čovjek kojeg je Selim prepoznao iz treće grupe kažnjenika bio je grlati upravnik zatvora iz Tuzle. Onaj što je Selima smjestio u ćeliju broj 4. Selim je želio uhvatiti i njegov pogled. Imao je samo jednu želju. Da ga nazove izdajnikom, onako kako je on njega nazvao. Da mu kaže da više nisu drugovi. Ali taj susret je prošao bez pogleda. Imao je Selim tu priliku i kasnije, ali nije imao više želje da mu išta kaže.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Ned Sep 18, 2016 6:42 pm

PISMO

Prvo pismo Selim je napisao majci. Na kraju pisma je zamolio brata Suada da se raspita za Emininu adresu. I Suad je u međuvremenu završio školu i dobio posao u općini. Često je putovao u Tuzlu. Jedne prilike, u proljeće 1950. godine, put ga je odveo do zgrade Oblasne uprave za privredu. Sjetio se Selimove molbe. Pokušao je tu pronaći informaciju o Emini. U zgradi je koračao hodnikom od vrata do vrata i sa markiranih pločica čitao ispisane nazive pojedinih službi. – Oprostite koga tražite. Možda vam ja mogu pomoći? – Čuo je ženski glas iza leđa. – Tražim Upravu za privredu. Trebaju mi neke informacije, – brzo je odgovorio. – Ja radim u tom odjelu. Dođite u moju kancelariju, – rekla je i pokazala na vrata kancelarije. Ono što se dogodilo u kancelariji ličilo je na dobro izrežiran film. Emina i Suad su se gledali u oči. Uši nisu vjerovale što usta govore. Prvo su oboje zanijemili, a poslije su zaboravili na protok vremena. Da li je to bio slučaj ili sudbina? Bit će to pitanje i tema o kojoj će kasnije često raspravljati. Već u prvom odgovoru na pismo, koje je poslao majci, Selim je dobio informaciju kakvu je samo mogao poželjeti. Saznao je ono što ga je mučilo sve vrijeme. Emina je dobro i čeka njegov povratak. Od tada sva pisma koja je pisao bila su sa dva sadržaja. Prva stranica lista je posvećena rodbini, a druga je bila rezervisana za Eminu. Suad je bio poštar.

***

Dok je iščekivao odgovor na pismo, Selim je sa kažnjenicima vadio pijesak iz mora. Bio je januar. Za to doba godine i pretoplo. Zapamtio je 7. januar 1950. godine, jer su se tog dana kupali u moru. Vađenje pijaska iz mora nije bio težak posao. Ono što je bilo nezgodno u tom poslu bile su male posude, slične šljemovima, pričvršćene za vrh dugačke motke. Tim posudama su grabili pijesak iz mora i trpali ga u male brodice. Potrebe za pijeskom su bile velike, a vremena je bilo malo.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Sep 24, 2016 11:24 am

OTOK SV. GRGUR

Sredinom februara, malo poslije dolaska treće grupe kažnjenika na Goli otok, sazvan je miting. Scenario sa prethodnog mitinga je ponovljen. Formirana je nova radna brigada sa oslobođenim kažnjenicima. Selim je sa velikom nadom iščekivao da i njega prozovu. Potajno se nadao toj mogućnosti upravo iz razloga, jer je bio proglašen za najvrednijeg kažnjenika. Međutim, to se nije desilo. Kasnije, poslije ručka, dugo je razmišljao o svojoj situaciji. Neke stvari mu nisu bile jasne. Nisu ga prozivali na bojkot, na iznošenje ličnog stava. Nije ništa pisao, niti je tražio prijem kod isljednika. Nije “aktivista”. I pored svega toga se osjećao kao prilivegovanim, a nije među prozvanim brigadirima. Bio je razočaran. Šta da čini? Da izmišlja lično “neprijateljsko djelovanje”, da “revidira”? Nije mogao. Nije mogao da laže. Svoj privilegovani položaj je pokušao opravdati ličnim zalaganjem. Radom. To je bio jedini logičan zaključak, ako se uopće moglo pozivati na logiku u tim uslovima. Na kraju je odlučio da ništa ne mijenja u svom ponašanju. Prošao je i februar. Selim je dobio još jedan povjerljiv zadatak. Upućen je sa vođom na obalu otoka. Tamo su ih dočekale gomile drva, iscjepanih i u snopove složeni. Spremnih za loženje. Rečeno im je da ih tovare u teretnu brodicu. Na brodici je stajao natpis: “Mi gradimo Goli otok – Goli otok gradi nas.” Kada su utovarili drva, svi su skupa zaplovili prema otoku Sv. Grgur. Bilo im je čudno što prevoze drva na taj pusti otočić. A na tom otoku je bilo i šume. Kada su se približili obali, u čamcu ih je susrela patrolna milicija. Tako su saznali da nisu jedini kažnjenici na tom otočju. Istina dok su istovarali drva nisu primijetili nikoga osim milicije. Međutim u krugu radilišta zatvorenici su šaputali o vojnim kažnjenicima. Odnosno o kažnjenicima kojima je presudio Vojni sud i da su izlolovani baš na tom otoku. Pretpostavljali su da su to bivši oficiri JNA. Sutradan, po povratku sa otoka Sv. Grgur, Selim je potražio novoprispjelog druga iz barake 5. Nije ga našao. Raspitivao se, ali niko nije znao gdje je. To mu je bilo čudno. Uplašio se da ga nisu prebacili u neku drugu baraku gdje su uslovi robijanja bili znatno teži. Međutim, na njegovu radost, sutradan ga je ugledao u krugu za šetanje. – Gdje si bio? Šta se desilo?, pitao ga je šapatom. – Povjerljiv zadatak. Išao sam sa sobnim starješinom na sjevernu stranu Golog otoka. Mi smo istovarili prljavi veš. Veš za pranje. Ni mi nikoga osim milicije nismo vidjeli. Mi smo zaključili da su na otoku i žene. Kažnjenice kao i mi…Ali niko ništa ne zna za sigurno.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Ned Okt 02, 2016 5:49 pm

NOVINARI

Došlo je i ljeto 1950. godine. Pristigla je na Otok i četvrta grupa kažnjenika. Ispratili su i četvrtu radnu brigadu oslobođenih “dobrovoljaca”. Selimov status zarobljenika vodnika, ostao je isti. Sve do septembra kada je pristigla nova grupa kažnjenika. Svi su očekivali novi miting. Scenario je bio ustaljen samo su nepoznati potencijalni brigadiri i lokacija radne akcije. Miting je otpočeo. Svi su sa zebnjom pratili prozivku. Svaki pojedinac je iščekivao čudo. Da čuju svoje ime, da izgovori zlatnu riječ “sloboda”. Negdje pri kraju spiska pisalo je i Selimovo ime. Kada su ga prozvali osjetio je tapšanje po ramenu, ali nije imao snage da prozbori ni riječ hvale. Nije znao šta da uradi. Da li da krikne i poleti u visine ili da zabije glavu u šake i zaplače od radosti. Ništa se od toga nije desilo. Njihova brigada je upućena na izgradnju Jadranske magistrale. Radili su na dionici Žrnovnica – Klenovića, u neposrednoj blizini Novog Vinodolskog. Smješteni su u barake koje su montirane samo za njih. Bile su uz samu obalu mora. U blizini nije bilo drugih objekata. Samo jedna zgrada i stari vodeni mlin. U zgradi su bili smješteni oficiri iz Udbe. Nisu nosili uniforme, a ponašali su se kao civili. Stari vodeni mlin je bio aktivan. Nalazio se na ušću riječice koja se uliva u more. Ponekad bi primijetili starog vodeničara, ali nikada s njim ni riječi nisu progovorili. Situacija i atmosfera u improviziranom logoru je svima bila čudna. Nema stražara, nema žice, nema milicije. Nije bilo ničega što bi podsjećalo na logor, a još uvijek su pripadali logorašima. Nisu dobili nikakav papir na kojem piše da su slobodni. Selima je ponovo zapao osjetljiv posao. Rasporedili su ga za pomoćnika glavnom mineru. I miner je bio kažnjenik. Opet Dalmatinac. Rođeni Splićanin. On ga je uveo u tajne bušenja kamena za smještaj dinamita. Tokom obuke mu je priznao da ni on nije profesionalni miner. Taj posao je naučio od oca dok je bio još mlad. Prije hapšenja je bio aktivni komunista. Radio je u Centralnom komitetu KP Hrvatske. Dobro su se slagali. Svaki dan su obavljali taj opasni posao. Srećom nisu zapadali u opasne situacije. Njihova smirenost i pribranost su bili jedina garancija sigurnosti. Miner je na Selima ostavio snažan utisak odvažnog i hrabrog čovjeka. Trasa magistrale je bila iznad njihovih baraka. Na rad su odlazili pješke. Jednu grupu akcijaša na rad je odvozila mala brodica. Oni su radili na dionici koja je bila malo više udaljena od baraka i uz obalu mora. U slobodnom vremenu mogli su da odu do grada ili da pišu pisma. Pošta je pristizala na adresu Novog Vinodolskog. Oni su je pruzimali jednom sedmično. Selim i njegova dva drugara iz bivšeg voda nisu izlazili u grad sve dok nisu sakupili nešto para koje su pristigle poštom. Ta navodna sloboda ih je plašila. Bili su ubijeđeni kako ih testiraju pred odlazak kući. Ipak su jedne nedjelje odšetali do grada, da se uvjere. Šetali su uz rivu sa osjećanjem kako ih svi promatraju. Osjećali su oči prolaznika i na čelu, kao da su obilježeni, žigosani. U gradu su bili skoro cijeli dan. Sjedili su na klupi pored rive i razgovarali šapatom. Da ih neko od slučajnih prolaznika ne čuje. Pogledom su tražili obrise tajanstvenog otoka na kojem su do jučer bili. Suosjećali su sa ljudima koji traže šansu za spas života. A onda bi i sami osjetili jezu, kako im niz leđa klizi, jer još uvijek nisu imali potvrdu o odlasku kućama. Nisu dobili Rješenje o slobodi. Sutradan ujutro pozvao ih je komadant brigade u kancelariju. I nesvjesno su preispitivali svoje ponašanje u gradu. Bili su ubijeđeni da ih prate i prisluškuju. Taj poziv im nije bio nimalo prijatan. Znali su da se nešto novo sprema. A potajno su očekivali i rješenje o slobodi. Odlazak na poziv u zgradu kod oficira uvijek je značio neku promjenu statusa kažnjenika. I dobru i lošu. Desilo se to 27.11.1950. godine. U kancelariji su bili prisutni oficiri Udbe. Komadant je kratko rekao: – Drugovi imaju nešto da vam saopće. Selimu je proletilo kroz glavu hapšenje u kancelariji direktora škole. Osjetio je strah. Ali ovoga puta razgovor je tekao drugim putem. – Sutra će u krug oko baraka doći autobus sa oko 40 novinara iz zemlje i svijeta ! Taj razgovor sa novinarima mi smo odobrili. Ali vas upozoravamo da razgovarati možete samo na našem jeziku. I ne pojedinačno. Uvijek u prisustvu drugova. Večeras ćete dobiti i nova odijela. Želimo da pristojno izgledate. Uvjereni smo da nećete iznevjeriti naše povjerenje. I još nesto vrlo važno! Od novinara ne primajte cigare i olovke. Nikakve poklone. To je sve. Pamet u glavu! Oficir je bio kratak i jasan. Bilo im je kristalno jasno upozorenje. O Golom otoku i “dobrovoljnom” radu ni riječi. Sutradan su radili do dolaska novinara. Onda su dobili voljno, presvukli se i izašli na krug u kojem su ih čekali novinari. Izašli su bez stroja, razbacani po grupama. Reklo bi se bez posebnog interesa. Selim i njegova dva druga su stajala sa strane. Prišla im je jedna novinarka. Predstavila se i rekla da stiže iz Istočne Njemačke. Pitala ih je: – Kako to da logor nema žice, ograde, milicije, stražarnica? Jedan od drugova je odgovorio: – Nama to ne treba. Mi smo svjesni svoje krivice i odgovornosti. Novinarka je stajala u nevjerici. Dugo ih je posmatrala. Tražila neki znak suprotnosti od onoga što je čula i vidjela. Kad nije ništa otkrila sklopila je svoj notes za pribilješke i sjela na jedan kamen. Procijedila je kroz zube: – Ovo nije logor. Mi smo prevareni. Isti slučaj je bio i sa ostalim novinarima. Susret je bio kratak. Razočarani novinari vratili su se u autobus bez obavljenog posla.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Okt 15, 2016 3:10 am

PREDUZEĆE „ASFALT“

Poslije odlaska novinara Selim i njegovi drugovi su bili ubjeđeni da je stigao kraj njihovom robijanju. Tu radost su osjetili kada su dobili poziv u kancelariju komadanta brigade. Komadant je bio kratak: “Naša brigada je stavljena na raspolaganje Poduzeću za gradnju puteva u Rijeci. Poduzeće se zove “Asfalt”. Bili su razočarani. Snovi o slobodi su se raspršili. Pitanje njihove slobode je još uvijek visilo u zraku. Sve je ostalo isto samo je mjesto boravka promijenjeno. Osim hrane i radnih odijela nisu primali nikakvu drugu naknadu. Naknada im je bila ta što nisu na Golom otoku. Selim je i dalje ostao u uvjerenju kako ne treba ništa mijenjati u ponašanju. Radio je punom parom. Eminina pisma su mu uveliko davala snagu. Ona ga je tješila i uvjeravala u skori susret. U jednom pismu je pisala da zna izvor njegovog hapšenja i upućivanja na “dobrovoljni” rad. Da zna od koga je zlo poteklo. A on? On se uplašio tog pisma. Uplašio se ispitivanja, jer su sva pisma primali otvorena. Odgovorio je da nikoga ne poznaje i da ne želi da čuje ni za koga. Da ga to ne interesira. Birao je riječi opreza kako pismo ne bi palo pod sumnju. Prošla su i ta dva mjeseca. Selim je i dalje bio u iščekivanju. Čega? Na osnovu dotadašnjeg iskustva nije bio ubijeđen u povoljne vijesti. A ipak će se nešto dogoditi što će čuvati cijelog života. Od Preduzeća “Asfalt” dobio je Zahvalnicu. Proglašen je UDARNIKOM dva puta. Ali ovog puta to je bio pisani dokument. Na tipskom memorandumu preduzeća sa datumom, potpisom i štembiljom. Prvu Zahvalnicu je dobio 03. novembra 1950. godine, a drugu 27. novembra iste godine. Na Zahvalnici stoje dva štembilja. Sa lijeve strane je štembilj Podržnice br.1 iz Novog Vinodola i potpis predsjednika Sindikalne podružnice. Sa desne strane je pečat Građevinskog preduzeća “Asfalt” i potpis direktora (Ing. Simo M. Kudiš). Pri dnu, na sredini je ispisano: “S TITOM U BOLJI ŽIVOT.” Selim je i dalje bio u dilemi sa njegovim hapšenjem i oslobađanjem. Imao je veliki košmar u glavi. Period od momenta njegovog hapšenja do upućivanja na slobodu nigdje nije evidentiran. Barem on nije dobio nikakvo pojašnjenje ili obrazloženje. Potpisao je optužnicu bez uvida šta u njoj piše. Oslobođen je godinu dana prije od izrečene kazne. Od čega? Na osnovu čega? Po čijim i po kojim kriterijima? Nikada neće saznati. Nikada nije došao u priliku da sazna zbog čega je osuđen. Nikada nije dobio obavijest o pomilovanju, o puštanju na slobodu. Da nije neprijatelj i izdajnik. Sva ta pitanja će ostati samo u njegovoj glavi. Čak neće biti ni u prilici da ih podijeli s nekim, jer se uvjerio da i zidovi imaju uši. Dva dana prije raspuštanja brigade pozvani su od Sindikalne podružnice preduzeća “Asfalt” na proslavu završenog posla. Na proslovi su ih čekale i vrijedne nagrade. Za svakog udarnika je pripremljen veliki paket hrane. U to vrijeme, u toj vjetrometini na Balkanu, paket sa hranom se plaćao suhim zlatom. Selim je čuo za te pakete. Osjećao je veliko zadovoljstvo što će se sa njima pojaviti na kućnom pragu. Ali ni tu nije bilo mjesta radosti. Pred sam odlazak na prijem u zgradu “Asfalta” pozvao ga je komandir brigade. – Štab brigade je odlučio da se udarnicima predloži “dobrovoljno odricanje paketa”. Ti si dupli udarnik i mi smo tebe izabrali da to predložiš i ostalim udarnicima sutra na svečanom prijemu. Ako se ti odrekneš dva paketa i drugi će to učiniti. Nisu ga ni pitali za mišljenje. Nije ni imao izbora. Samo je klimnuo glavom u znak razumijevanja onoga što traže od njega. Nikada nije ni saznao za sudbinu tih paketa. Sutradan, na sindikalnom prijemu, Selimov prijedlog je jednoglasno prihvaćen.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Okt 15, 2016 4:07 pm

PONOVO U RODNOM GRADU

Oslobođeni brigadiri su se u Rijeci razišli u svim pravcima Jugoslavije. Oni koji su bili iz Bosne i Hercegovine čekali su voz za Zagreb, a odatle prema Sarajevu. Selim i njegov drug, su izašli iz voza na željezničkoj stanici u Modriči. Iz tog grada je bio njegov drug. Bila je noć. U to vrijeme još nije bio uspostavljen redovan gradski prijevoz između Modriče i Gradačca. Selim je bez puno razmišljanja prihvatio gostoprimstvo roditelja svog prijatelja. Prespavao je u njihovoj kući. Sljedećeg jutra je krenuo pješice u Gradačac. Nije ni pokušao da nađe prijevoz. Imao je razlog. Nije htio ni sa kim da razgovara, a planirao je da u grad ušeta po noći. Da ga niko ne vidi ili možda prepozna. Bilo ga je stid. Znao je da je okarekterisan kao državni izdajnik, a nije imao pisanih dokaza u suprotno. Selim je i u kući izbjegavao razgovor na temu “dobrovoljnog rada”. Uveče kada se u kući okupi rodbina oko njega, on se povlačio u sobu pod izgovorom umora. Na dan 1. decembra 1950. godine Selim je predao pismo šefu Udbe u Gradačcu. Pismo je bilo zapečaćeno. Dobili su ga u Rijeci prije raspuštanja radne brigade. Šef Udbe nije bio iz Gradačca, niko ga nije poznavao. Čak se nije znalo odakle je stigao u Grad. Tog dana Selim je saznao da je isključen iz svih društveno-političkih organizcija. Bio je svestan da ga očekuje novi pakao iskušenja kroz koji mora proći. Rad i prisustvo na Golom otoku je bio težak, neopisiv. Bilo je teško, užasno, ali je tu sudbinu dijelio sa ostalim kažnjenicima. Daleko od ljudi sa kojima je proveo djetinstvo i rat. Od ljudi koji su poznavali njega i njegovu porodicu u kojoj nikada niko nije imao crnu mrlju u prošlosti. Koliko god mu je robija bila teška ova sloboda mu se činila težom. Bio je crna ovca u stadu kojoj niko neće da pruži ruku. Tako mu se barem činilo. Jedina zraka nade, koja ga je držala na nogama, bila je da će šef Udbe pročitati nešto u njegovu korist. – Javi se povjereniku za rad u Sreskom narodnom odboru. Šef je rekao i ime povjerenika. Bio je to neko koga je Selim dobro poznavao. Selim je osjetio veliko olakšanje. Otrčao je kući da Suadu prenese radosnu vijest. S kućnih vrata ga je pitao za odnose sa povjerenikom na kojeg je po nalogu upućen: – Zašto njemu?, pitao je Suad. – Šef Udbe me je uputio njemu , odgovorio je Selim. Suad je skočio sa stolice. Bijes je progovorila iz njegovih očiju. Nikada ranije Selim nije vidio brata, tako ljutog. Suad je i psovao što mu nije bio običaj. – Neka on ide tamo ! Znaš li ti gdje on tebe upućuje? Selim nije imao pojma o ustanovi u koju je upućen.- Šalju te na fizički rad. Tamo idu oni koji ni dana nisu proveli u školi! Suad je koračao po sobi od vrata do zida. – Nigdje ti nećeš ići. Prvo ćeš položiti taj stručni ispit, a onda ćemo tražiti posao!Suad je bio isključiv. I dok je bio mlađi, nije volio ubjeđivanja. Selim je to znao i zato mu nije ni palo na um da se usprotivi njegovom mišljenju. Osjećao je strah. Nije imao snage ni da se pomjeri. Ujutro se plašio razgovora sa šefom Udbe, a uvečer ga je hvatao strah i od brata. Jednostavno nije imao nikoga za normalan razgovor. Razgovor bez straha i stresa. Dva dana nije izlazio iz kuće. Treći dan kada je izašao u Grad svi oni koje je poznavao kao Skojevac su bježali od njega, kao da je šugav. Nije mogao da podnese taj odnos. Skupio je hrabrost i najavio se šefu Udbe na razgovor. Tražio je dozvolu za odlazak u Derventu radi polaganja stručnog ispita. Dobio je dozvolu sa ograničenim odsustvom. Radost je bila velika, jer je tada i susret sa Eminom bio izvjestan. Zamolio je Suada da pošalje obavijest Emini o njegovom prisustvu u Derventi. Suad ga je upoznao o Emininom privremenom boravku u Maglaju. Radila je u školi na zamjeni jedne učiteljice. Ipak, sastanak je ugovoren.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Ned Okt 23, 2016 2:28 am

KLUPA

Bila je nedjelja, januar 1951. godine. Selim i Emina su se sreli na klupi u školskom dvorištu. Dugo su se držali za ruke bez riječi. Niz Eminino lice su tekle suze. Nisu ih brisali. Nisu htjeli da oslobode ruke, čvrsto isprepletene prste. Poslije pet minuta su progovorili. Nastavili su priču koju su prekinuli zli jezici prije dvije godine. U školi su potražili direktora Mustafu. Rekli su im da se odselio u drugi grad. Emina nije prestajala sa pričom. Pričala je o svemu što bi joj palo na pamet. U jednom momentu je počela da krivi Nenada za Selimovo hapšenje. Bijesno je šaputala o onome što je čula. Da je on Selima lažno optužio za skrivanje ruske literature. Ruskih novosti u vezi Rezolucije. Ali prije nego je završila priču o svojoj sumnji, Selim joj je stavio prst preko usana. – Molim te, obećaj mi, da više nikada nećemo razgovarati o razlozima mog hapšenja. Rekao je blagim glasom i poljubio je u usta. Emina je shvatila njegovu molbu. Selim je položio stručni ispit i sa diplomom se vratio u Gradačac. Ovoga puta je ponosno koračao kroz grad. Nije se obazirao na bjegunce ispred njega. Shvatio je da su ti dojučerasnji drugovi više u strahu nego on. Sada je već bio uvjeren da će vremenom proći i taj strah kao i onaj što je imao i na Golom otoku. Svojim radom i svojom upornošću će ih natjerati da promijene odnos prema njemu. Nije čekao da ga pozovu u neku službu. Podnio je zahtijev za učlanjenje u Dobrotvorno vatrogasno društvo. Molba je primljena. Naučen na dobrovoljni rad brzo se uklopio u obaveze. Pokazivao je interes za sve radnje u Društvu. Njegove aktivnosti i ideje su naišle na brojne simpatije. Vrlo brzo je izabran u sami vrh društva. Pokrenuo je akciju za nabavku vatrogasnih kola. Do tada su raspolagali sa pumpom na ručni pogon koju je opsluživalo 10 vatrogasaca. Sa tom idejom su otišli i u Sarajevo. Kucali su na vrata Zavoda za osiguranje. Molbe su urodile plodom. U Grad su se vratili sa novim vatrogasnim kolima. Društvo je dobilo svoju zgradu sa garažom za vozilo, a Selim je unaprijeđen na mjesto kulturno-prosvjetnog referenta. Omladina Gradačca je počela da se okuplja oko Vatrogasnog društva. Mladi su u Selimu vidjeli svog vođu. Osnovane su dramske i sportske sekcije. Svake sedmice su održavane priredbe i sportska takmičenja. Selim je predložio i formiranje fudbalskog kluba. Stariji građani su bili skeptični, jer je u Gradu već egzistirao Fudbalski klub “Zvijezda”. Plašili su se konkurencije. Ali tadašnjoj mladosti konkurencija je bila izazov. Osnovali su FK “Oganj” i vrlo brzo starijem klubu uzeli primat. I po organizaciji i po igri. Imali su samo jednu mahanu niko iz kluba nije bio u partiji. Ta mahana ih je koštala i stručnog kadra i prikupljenih materijalnih sredstava. Razdragana i razigrana mladost je zaustavljena jednim dekretom. Iz Gradskog komiteta partije je stigla naredba o fuziji FK “Oganj” i FK “Zvijezda” u jedan fudbalski klub. Glasanjem je odlučeno da novi klub zadrži ime FK “Zvijezda” Gradačac. Taj klub i danas uspješno egzistira. Selim je tom odlukom bio povrijeđen, ali nije imao pravo glasa. Svoj revolt je pokazao tako što se ispisao iz svih aktivnosti u Sportskom društvu “Zvijezda”. I za taj potez je morao dati obrazloženje. Brat Suad, koji je bio prvi golman FK “Zvijezda” ga je upozorio na “pristojno” ponašanje. Selim je i u toj situaciji ostao pri svojoj odluci. U Gradskom komitetu je rekao: – Želim biti fudbalski sudija. I taj ispit je položio u narednom mjesecu.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Okt 29, 2016 9:25 pm

TEFERIČ


Nekako s proljeća u Gradačcu je održano regionalno takmičenje vatrogasnih društava i turnir u nogometu. Bio je to svojevrsni događaj, prvo masovno okupljanje u Gradu poslije rata. Tom događaju je prisustvovao veliki broj visokopozicioniranih političkih i društvenih radnika. Održani su i zvanični govori. S političkom pozadinom i naglašenim priznanjem gradu domaćinu na uspješno organiziranom druženju. Poslije takmičenja, na livadi pored ljekovite banje Ilidža, organiziran je teferič. Proglašeni su pobjednici i veselje uz muziku i piće je poteklo. Selim je bio u organizacionom timu. U jednom momentu njemu je prišao Narodni poslanik koji je živio u Sarajevu, a rodom je bio iz Gradačca. Taj čovjek je imao najveći politički i društveni utjecaj u Gradu. Selima ga je dobro poznavao, a i u ratu su se susretali. Razdragano je pružio ruku Selimu na očigled svih ulizica. Razgovor je bio srdačan i prijatan. Bio je to prvi čovjek koji mu je javno pružio ruku poslije dolaska sa Golog otoka. Taj slučajni susret, to rukovanje sa čovjekom od autoriteta, je bilo presudno za Selimovu budućnost. Od tog momenta ljudi su se drastično promijenili u odnosima sa Selimom. Iznenada je došao u fokus svih zbivanja u Gradu. Dobio je posao u struci. Referent za voćarstvo u Povjereništvu za poljoprivredu. Selim je osjetio da leti u nebo. Pogledom je tragao za zvijezdom što mu otvara budućnost, nenadano kao što je nenadano i uhapšen. I ugledao je tu zvijezdu. Sutradan mu je stigla vijest: ” Emina je državnim dekretom raspoređena na rad u Gradačac.” Da li je to bila zasluga Narodnog poslanika? Selim nikada nije saznao, mada su se susretali i poslije tog teferiča, u Gradačačkom lovištu. Osim Udbe, nikada ga niko nije pitao za Goli otok. – Što srce naumi, pamet ne pomuti. Rekla je Emina kada su prvo veče odšetali do Gradine, Kule Husein Kapetana Gradaščevića. Sa kule su ispratili tamne oblake koji su ih držali u vjetrometini.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sub Nov 05, 2016 10:27 pm

PRSTEN

Bližilo se i ljeto 1951. godine. Grad se urbano širio i privredno razvijao. Na Gradini je pored Lovačkog društva otvoren i restoran sa baštom. Bila je i muzika uživo. Svaku noć su bili popunjeni stolovi u bašti, a zvuci muzike sa Kule su dopirali i do obala rijeka Bosne i Save. Tu noć su Selim i Emina bili sami za stolom. Ispunjeni ljubavlju djelovali su kao svi romantičari iz tadašnjih filmova sa zapada. Divili su se svemu što ih okružuje u zvjezdanoj noći. Selim je u jednom trenutku ustao i prišao bini sa muzikantima. Dvije harmonike i dvije tamburice, a između njih starija pjevaljka. Selim joj je nešto na uho šaputao. Kada se vratio za sto, Eminu je interesirao njihov razgovor. – Šuti i slušaj… Šapnuo je. Pjevaljka je najavila pjesmu “Zlatan prsten nosim ja na ruci”. Pjesmu koju je Emina tada najviše voljela. U toku same pjesme Selim je iz džepa sakoa izvadio kutiju sa zlatnim prstenom i pružio ga Emini. Nije stigao izreći riječi prosidbe koje je smišljao dvije noći prije. Emina mu se prije toga rukama objesila o vrat. Više nije bilo prepreka za ženidbu. Bila je samo jedna malenkost koja je odugovlačila dan vjenčanja. Eminini personalni dokumenti su bili u Derventi. Trebalo je vremena da se i taj uslov pravno regulira. Ali Selim više ništa nije prepuštao slučaju. Predložio je Emini: – A zašto se ne bi vjenčali u Derventi? Bilo je to rješenje kojem se Emina obradovala iz više razloga. Isti dan je sa Nadom, školskom drugaricom, stupila u kontakt. Nada i njen muž su im bili vjenčani kumovi. Za vjenčanje su dobili 15 dana na raspolaganju. Poslije vjenčanja nisu se vraćali u Gradačac. Emina je već od ranije imala ideju za njihovo putovanje. Ispričala je Selimu kako je napustila školsku ekskurziju, jer nije htjela da ide na more bez njega. Sada smo zajedno i ekskurzija može da se nastavi, rekla je Emina. – Obzirom da imamo mali višak slobodnih dana u odnosu na ekskurziju, molim za malu korekciju putovanja. Predlažem da iz Zagreba idemo prvo u Rijeku. – Zašto u Rijeku?, pitala je Emina. Selim je brzo smišljao valjan razlog: – Hoću da prođeš cijelom magistralom uz more. Od Rijeke do Dubrovnika, – odgovorio je. Nije htio da spominje Preduzeće “Asfalt”. Imao je želju da potraži direktora i da mu se lično zahvali na uručenom dokumentu. Jedinom pisanom dokumentu kojeg ima za dvije godine odsustva sa slobode. Nije imao namjeru da joj priča detalje sa tog odsustva. Emina je prihvatala sve ideje koje ih nisu udaljavale ili razdvajale. Sutradan su ih u Doboju dočekali Osman i Paša. Oni su se vjenčali prije njih. Morali su prenoćiti u njihovom iznajmljenom stanu. Ustvari tu noć nisu ni oka sklopili. Pitanja iz prošlosti je bilo mnogo, a planova za budućnost još više. Sve četvero su bili opsjednuti organizacijom života i stvaralačkim idejama u bliskoj budućnosti. Prvu bračnu noc, noć iz mašte svakog mladog para, imali su tek u Zagrebu. U hotelu iz ulice Ilica. To je bio prvi put da su bili sami, prepušteni svojoj mašti. Sutradan, puni ushićenja obilazili su prodavnice. Divili se modnim eksponatima u suvremenim buticima. Birali garderobu po njihovom ukusu i prema njihovim mogućnostima. Ponovili su se od glave do pete. Osim garderobe Emina je dobila i prvu kožnu tašnu, a Selim je prvi put obukao prave tenisice. U Rijeci su proveli jedan dan. Selim nije pronašao direktora “Asfalta”. Kupio je autobusku kartu do Novog Vinodola. Emina je bila toliko oduševljena da nije postavljala pitanja. Držala je Selima čvrsto za ruku i to joj je bilo dovoljno za sreću. Više se ništa nije činilo važnim. U Novom Vinodolu su otišli na ručak u jednu konobu. Poslije su otišli na rivu. Selim je tragao za klupom sa koje su, ne tako davno, on i njegovi drugovi sanjali o slobodi. U tom momentu imao je samo jednu želju. Da prešuti svoju prošlost sa pogledom na misteriozni otok obilježen krvlju nedužnih kažnjenika. Sa klupe su ustali kada se sunce, daleko iza pučine, spuštalo u dubine mora. Poželio je da poleti, da pobjegne što dalje od te klupe. Instiktivno je stisnuo Emininu ruku. U tom raspoloženju je i kupio autobuske karte za Dubrovnik. – Idemo direktno u Dubrovnik. Split ćemo ovog puta preskočiti, – rekao je odlučno. Rasterećeni obaveza i tajni, ostatak bračnog vremena su proveli u slatkim planovima. Kao plod tih planova i ja sam jednog dana u aprilu 1952. godine ugledao ovaj svijet. Da, Selim i Emina su moji dragi roditelji. A ova knjiga je poklon njihovoj dobroti i ljubavi.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Sre Nov 16, 2016 1:27 am

PONOVO U PARTIJI

Poslije bračnog putovanja, Emina i Selim su se vratili radnim i društvenim obavezama. Kao većina mladih u tom vremenu radili su sa puno entuzijazma. Oboje su po cijeli dan bili na terenu. Obilazili su sva okolna sela i brdovite krajolike bez prijevoza. Tada se još uvijek pješačilo ili prevozilo konjskom zapregom do planiranih odredišta. Snimani su tereni za organizirani razvoj poljoprivrednih grana u tom srezu. Gradačac je oduvijek bio obdaren tim prirodnim blagom. To podneblje je bilo podobno za uzgoj voćarstva i stočarstva, a i žitarice su davale bogat doprinos. U Sarajevu, u Centru za obnovu i razvoj države, su izdvojena finacijska sredstva za razvoj privrede. Bilo je pravo utrkivanje za osvajanje prioriteta u doniranju gradovima po Republici. Tim povodom je, predsjedniku općine Gradačac, i najavljena delegacija visokih funkcionera iz partije i državnih institucija koje su raspolagale doprinosima za razvoj države u poljoprivrednom sektoru. Na sastanak su pozvani svi gradski čelnici i poljoprivredni stručnjaci. Cijeli grad i okolina su bila na nogama, što iz straha što zbog određenih obaveza. Greške i neposlušnost u državnim poslovima su se skupo naplaćivale. Bio je to prvi zvanični miting državnih funkcionera u tom gradu. Na mitingu su održani govori sa političkom podlogom, a u noći su organizirani okrugli stolovi sa temom o razvoju tog kraja. Na sastanku, uvodničari su tražili otovrenu raspravu. Da li zbog opreza ili straha niko se nije javljao za riječ. Pri samom kraju sastanka Selim je digao ruku. Tražio je riječ od presjedavajućeg. Predstavio se kao stručni referent za voćarstvo: – Drugovi, ono što nama treba, kada je riječ o voćarstvu, jesu sadnice voća. Voćnjaci bez rasadnika nemaju dug vijek. Zemljište imamo, trebaju nam sadnice! Bilo je to sve što je rekao. Poslije odlaska zvanične delegacije Selim je pozvan u Gradski komitet partije na razgovor. – Kada si sinoć znao onako lijepo predlagati od danas si upravnik Rasadnika u osnivanju. Rekao je partijski sekretar. – Ali ja nisam u Partiji? – Od danas si i član partije! Nije bilo ubjeđivanja niti je bilo prostora za opiranje. Od tog dana je počelo Selimovo druženje sa voćkama. Sa 26 godine života imenovan je za prvog direktora Poljoprivrednog preduzeća “Napredak” u Gradačcu. Tokom svog radnog vijeka je mijenjao preduzeća, mjesto boravka i državne ustanove, ali nikada poziv kojem je bio odan i za koji je bio vezan sve do penzionisanja. Pri kraju radnog vijeka u okolini Sarajeva je kupio komad zemlje i podigao voćnjak. Onako kako je nekada i sanjao. Sa puno ljubavi prema Emini i voćkama. Tu je i danas. Sam među voćkama. Emina, moja majka, rahmet joj duši, je preselila na drugi svijet. Selimovi drugovi, ratni saborci, nisu više među živima. Jedino Selim i njegove voćke još pjevaju pjesmu: Voćka poslije kiše.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Astra
Zvezda Foruma
Zvezda Foruma
avatar

Godina : 57
Location : podnozje Alpi
Datum upisa : 20.06.2008

PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   Pon Nov 21, 2016 1:03 am

DVADESET GODINA POSLIJE


Danas, dvadeset godina poslije razgovora o Golom otoku, sjedim sa svojim ocem, u njegovom voćnjaku koji slavi 40 godina postojanja. I dok voćke beharaju ja tužno konstatujem: – Zar nije žalosna činjenica da smo debelo zagazili u 21. vijek, a da nismo spoznali teoriju univerzalnog razuma koja ljude čine jednakim i sretnim? On podiže glavu, pogleda me u oči i upita: – O kome pričaš? – Mislim da ova činjenica ne važi za tebe. Barem ti možes s ponosom ustvrditi da si uspio u životu. Možeš li mi objasniti ključ tvog uspjeha? – Pokušat ću. Mislim da je najvažnije za uspjeh u životu održati osjećaj ushićenosti, osjećaj pravednosti. Održati se na putu istine. – A kako to postići? – Samo putem žive riječi. Spontanim, nenametnutim razgovorom. Svaka prisila čovjeka lišava slobode, realnosti. – Eh, toga danas nema. Uzhukujem. – Tačno, zbog toga i ležite u ovoj vjetrometini tako dugo. A znaš li zašto? Zato što ovi vaši lideri ne grade državu i ne koriste njeno blago. Oni ovo blago prodaju za sopstvene interese. Žali Bože i zemlje i naroda. – Zar nisu i tvoji lideri? – Moji nisu niti mi trebaju za razgovor. Ja imam svoju zemlju i svoje voćke sa kojima svaki dan razgovaram. I odlično se sporazumijevamo. Nikome nismo interesantni i to je naša sreća. – A moja je sreća da si ti meni još uvijek živ, vedar i istinom ispunjen. Da si na najljepši način sačuvao ljubav o Emini, mojoj dragoj majci.










.

Nazad na vrh Ići dole
http://www.ranjeni-orao.com
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: „Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)   

Nazad na vrh Ići dole
 
„Na vjetrometini“-Senad Imamovic (roman u nastavcima)
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: KNJIŽEVNOST I JEZIK :: KNJIŽEVNOST :: PROZA/POEZIJA/PISANA REČ ..-
Skoči na: